FELJTON / SVE TAJNE I POSLOVI HASANA ČENGIĆA (I): Zašto se tako malo zna i govori o preminulom Čengiću, uz Aliju Izetbegovića najmoćnijem bošnjačkom političaru zadnjih decenija?

Kao ilustraciju o dimenzijama formalne i neformalne moći i utjecaja Halida i Hasana Čengića, sudionici pregovora u Daytonu navodili su da je Silajdžić veliku energiju, vrijeme i pregovaračke vještine uložio kako bi srbijanskog lidera Slobodana Miloševića ubijedio da malo naselje Ustikolina u okolini Foče uđe u sastav Federacije BiH.

 

 

Kada je kao argument Silajdžić potegao činjenicu da se u Ustikolini nalazi najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Milošević je ironično uzvratio: “Ja sam, bre Harise, mislio da si ti normalan, svetski čovek, a ti isti ko ovi moji ludaci sa Pala, samo o crkvama i svetinjama govore”.

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

“Hasan je takav karakter i temperament, gdje on prođe tu trava ne raste! On će obaviti bilo koji posao kojeg mu povjerite. Istina, nakon toga se morate izvinjavati mnogim ljudima koje je pri tom uvrijedio, povrijedio. Ali, važno da je posao obavljen.”

 

Ovako je Alija Izetbegović govorio o jučer preminulom Hasanu Čengiću, svom bliskom suradniku, nekoliko mjeseci prije prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Bio je to njegov odgovor na novinarsko pitanje nanosi li Čengić svojim bahatim, netolerantnim, isključivim ponašanjem i grubim odnosom prema ljudima više koristi ili štete Stranci demokratske akcije.

 

Hasan Čengić umro je u 64. godini nakon dugotrajne bolesti koju je godinama pokušavao sanirati u najprestižnijim bolnicama u Turskoj. Službena biografija koja je objavljena u medijima svjedoči o njegovo kompleksnoj, kontroverznoj i hiperaktivnoj ličnosti. Vjerski službenik koji je zbog svojih uvjerenja osuđen na deset godina zatvora, od kojih je iza rešetaka proveo pet, jedan od ključnih aktera u procesu pluralizacije bosanskohercegovačkog društva i politike, nezaobilazan kreator izbornog trijumfa Stranke demokratske akcije, glavni stranački operativac u pregovorima o formiranju i karakteru buduće vlasti, ključni čovjek u osnivanju vojnog krila SDA, poznatijeg kao Patriotska liga, glavni ratni logističar Armije BiH i “sakupljač” i distributer svih izdašnih donacija iz islamskog svijeta, neuhvatljivi trgovac oružjem, jedan od najzaslužnijih ljudi za transport i dolazak mudžahedina u BiH.

 

Hasan Čengić tokom agresije na BiH

 

Pored svega toga, Čengić je odmah nakon rata bio osnivač privatne korporacije BIO, Bosanska investicijska organizacija, koja je okupljala desetak njegovih firmi, od avio-prevoza, poljoprivrede, turizma, ugostiteljstva i hotelijerstva… Pa, uz sve to, i doministar odbrane Federacije BiH, u nekoliko mandata federalni poslanik, član mnogih parlamentarnih odbora, autoritativni član najužeg rukovodstva SDA, kao i dugodišnji predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH.

 

Sve to što stoji u službenoj biografiji Hasana Čengića, rođenog 1957. godine u Odžaku pored Ustikoline, jeste ono što se nalazi iznad površine, što je bilo i jeste vidljivo, ali i dalje ne zauzima ni ozbiljan dio “ledenog brijega” Čengićevih aktivnosti koji se nalaze smještene u sferi “ilegalnog” djelovanja, netransparentnog, zakulisnog, zavjereničkog, sakrivenog od znatiželjnih pogleda zaštitnika zakona i pravde i ljubopitljivih čeprkanja dosadnih novinara.

 

ZAVJERA MEDIJSKE ŠUTNJE

 

Hasan Čengić nije volio medije, novinari su bili viška u njegovoj poslovnoj i političkoj filozofiji, logici i praksi, uprkos tome što mu je supruga Fahira Fejzić bila diplomirana novinarka kada su se upoznali i vjenčali, a nakon rata, u kojem je pisala u listu “Ljiljan” sa sigurne distance u Hrvatskoj i Turskoj, postala profesorica, šefica odsjeka za novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Njegovo nepovjerenje prema medijima dodatno je čudno kad se zna da je aktivno sudjelovao u osnivanju i poslovanju nekolicine listova, “Muslimanskog glasa”, “Ljiljana”, a najzaslužniji je što je katarska državna televizija “Al Jazeera” prije deset godina osnovala regionalni televizijski servis “Al Jazeera Balkans” sa sjedištem u Sarajevu.

 

Da su Čengićeve izvrsne i dugogodišnje veze sa katarskim vlastima dovele ovu televizijsku kuću u BiH i region, najbolje govori to da su se na čelnim mjestima ovog skupog međunarodnog medijskog projekta našli ljudi od njegovog najvećeg povjerenja. Prije svih tu je Tarik Đođić, direktor “Al Jazeere”, Čengićev ratni saputnik i partner u brojnim logističkim i financijskim operacijama širom svijeta, a nakon rata čelni čovjek njegovog koncerna “BIO”. Uz njega je i Edhem Fočo, svojevrsni kreativni master mind ove televizijske kuće, malezijski student iskusan u producentskom poslu koji je oženio blisku Čengićevu rodicu Nađu Lutvikadić – Fočo, šeficu marketinga u “Bh Telecomu”.

 

 

Ne treba ni napominjati da je ova javna telekomunicijska kompanija gotovo jedini oglašivač na “Al Jazeeri”. Ta vrsta financijske injekcije ovoj planetarnoj televizijskoj platformi nije neophodna, niti je martketing bitna stavka u njenom poslovanju.

 

Obilna financijska pomoć uredno stiže iz matične centrale u Kataru, navodno se na godišnjem nivou kreće između 10 i 15 miliona dolara, što se u posljednjih godinu-dvije uvećalo zbog izgradnje reprezentativne poslovne zgrade “Al Jazeere Balkans” u naselju Šip. Prethodnu deceniju ova je televizijska kuća bila smještena u BBI centru, jedno vrijeme najvećem dućanu u centru Sarajeva kojeg je financijsko-poslovna elita bliska Čengiću i nekim drugim mladomuslimanskim perjanicama i prvoborcima sagradila na pepelu nekadašnje Robne kuće “Sarajka”.

 

Također, u kadrovskom ekipiranju ove televizijske kuće značajnu ulogu ima i profesorica Fahira Fejzić- Čengić koja vrši svojevrsni skauting među studenti(ca)ma na odsjeku novinarstva Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

 

alt

Tarik Đođić

 

Uprkos, dakle, nesumnjivo značajnoj ulozi u stvaranju medijskog prostora u BiH, Hasan Čengić je po pravilu bio nedostupan za novinare, osim u rijetkim prilikama tokom snimanja dokumentarnih emisija, poput projekta o suđenju muslimanskim intelektualcima iz 1983. koji je za “Al Jazeeru” realizirala izvjesna producentska kuća iz Egipta.

 

Ovo je bitno napomenuti da bi odmah na početku bilo jasno, da svako pisanje i govorenje o ličnosti Hasana Čengića, njegovom značaju, ulozi i utjecaju na politička, društvena, vojna, vjerska dešavanja u BiH u prethodnih četiri i pol decenije u startu upada u rizik da ne bude dovoljno precizno i argumentirano, niti potkrijepljeno neophodnom činjeničnom građom zasnovanom na relevantim izvorima. Čitav Čengićev javni rad, da ne kažem, diskurs, od studentskih dana, pa do posljednjih godina kada se o njemu govori kao sivoj eminenciji bošnjačke javne, ekonomske, medijske… scene obilježen je nekom vrstom duboke diskrecije, oprezne samozatajnosti, zavjereničke samodiscipline i dosljedne netransparentnosti. Kako je jednom prilikom primijetio dobar poznavatelj odnosa unutar bošnjačke elite: “Mladi muslimani su se, na čelu sa Alijom Izetbegovićem i nakon što su preuzeli vlast, nastavili ponašati i djelovati kao da su u ilegali i otpadništvu od sistema”.

 

PRISUTAN SVUGDJE I NIGDJE

 

Svakako da je takvoj tehnologiji političkog i drugog vladanja i djelovanja doprinijela agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je dovela do raspada cjelokupnog institucionalnog aparata, sigurnosnog, financijskog, pravnog, obavještajnog, da je rat protiv agresora vođen pod teškim bremenom embarga na uvoz oružja… što je snažno pogodovalo klasi “sposobnih”, “dovitljivih” trgovaca, švercera, crnoberzijanaca, koji su se ugnijezdili u SDA i prije početka rata, i tokom agresije spremno dočekali svoju šansu. Hasan Čengić, čime god da se bavio, iza sebe nije ostavljao tragove, financijske, formalno-pravne i zato ne postoji financijska, ili druga forenzičarska disciplina koja bi mogla odgonetnuti i objasniti tajne, porijeklo, domete i posljedice njegove moći, bogatstva, utjecaja.

 

Na mnoge tajne i otvorena pitanja, ratna i poratna, politička, poslovna, financijska, investicijska, infrastrukturna, sigurnosna, vjersko-propagandna potpuni odgovor je imao samo Hasan Čengić koji nikada, ni formalano ni neformalno, nikom nije polagao račune, niti odgovarao za poslove i procese u koje je bio uključen, odnosno koje je lično vodio. Može se učiniti kao loš vic, ali nije, Čengić je o svojim poslovima nikada nije svjedočio u parlamentima BiH ili Federacije, u kojoj je jedno vrijeme bio doministar odbrane, čak ni na stranačkim plenumima se nije nikada očitovao, ali jeste govorio pred parlamentarcima druge države-Slovenije!? Radilo se o svjedočenju u ratnoj aferi oružja namijenjenog Armiji BiH čiji je ilegalni (jer je legalno to bilo nemoguće izvesti) uvoz odobrio ministar odbrane Janez Janša, a potom “otkrio” skladište i spriječio transport u BiH pripadnicima oružanih snaga.

Hasan Čengić je nakon rata dva puta bio sudski procesuiran oba puta u vezi sa ilegalnim aktivnostima iz sfere naoružanja i municije, ali su obje optužnice odbačene na suđenjima.

 

Najprije mu se 2003. sudilo u Mostaru nakon što ga je optužnica dovela u vezu sa pronalaskom 10 hiljada granata ilegalno uskladištenih u istočnom dijelu toga grada. Usljed nedostatka dokaza Čengić, kao i drugi optuženici, čelnici menadžmenta tvornica namjenske industrije, je oslobođen. Drugi sudski postupak protiv njega vodio se pred Sudom Bosne i Hercegovine 2004. godine. Tužiteljstvo BiH ga je optužilo nakon prijave Uprave policije Federacije BiH da je u vrijeme dok je bio doministar odbrane FBiH odobrio sebi bliskoj firmi “BIO” (na čijem je čelu bio direktor Tarik Đođić, ista osoba koja danas vodi “Al Jazeeru Balkans”) proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava. Čengić i njegova odbrana tokom suđenja su dokazivali da je dokument koji je bio osnova za podizanje optužnice vjerodostojan, ali da nikada nije polučio nikakvu konkretnu radnju, to jest da na osnovu dozvole koju je on potpisao firma “BIO” nije nikada ništa proizvela. I u ovom slučaju Hasan Čengić je oslobođen.

 

BITKA ZA USTIKOLINU

 

Kada smo se već dotakli pravosudnog aspekta njegove karijere, dodajmo da je Hasan Čengić odbio svjedočiti na suđenju Radovanu Karadžiću, čija je odbrana tražila da ga ispitaju. “Optuženi nema nikakvog osnova da vjeruje i nema dokaza da bi moje svjedočenje bilo od koristi”, napisao je Sudskom Vijeću Haškog tribunala, koje je nakon toga Čengića oslobodilo od obaveze svjedočenja na suđenju zločincu Karadžiću.

 

Dodajmo i to da je prije dvije decenije Ured za kontrolu stranih sredstava (OFAC) koji djeluje u okviru Ministarstva financija SAD-a Hasana Čengića uvrstio na tzv. “Crnu listu”. Zajedno sa njim tada su se na toj listi našli ratni ministar unutrašnjih poslova Bosne i Heregovine Bakir Alispahić, kao i Senad Šahinpašić, biznismen i blizak suradnik Hasana Čengića.

 

Vjerovatno ima ponešto pretjerivanja, ali se ne može do kraja odbaciti kao netačna efektna tvrdnja koja se mogla čuti u ratu, da je Alija Izetbegović lider Bošnjaka u zemlji, a Hasan Čengić u izbjeglištvu. Pogotovo se Čengićeva moć i utjecaj ne smiju bagatelisati ako se zna da je tokom trajanja rata u BiH glavni logistički punkt Armije BiH, koji je bio smješten u Visokom, u potpunosti kontrolirao njegov otac Halid Čengić, zvani Hadžija, koji se na početku agresije iz Ustikoline doselio u ovaj bosanski grad, inače rodno mjesto njegove snahe Fahire Fejzić.

 

Koliko je bila velika, gotovo presudna uloga oca i sina Čengića u organiziranju, ali i privatiziranju, odbrane, naoružanja jedinica, distribucije materijalno-tehničkih sredstava, možda je bolje nego iko do sada svjedočio ratni ministar odbrane Hamdija Hadžihasanović u svojoj knjizi “Dobrovoljac i prevare” objavljenoj 2020. godine. Suočen sa paralelizmima, opstrukcijom u nastojanju da konsolidira odbrambene snage na unutarnjem planu od strane starijeg Čengića u Visokom i ignoriranjem od strane njegovog sina Hasana tokom posjete Iranu, te usljed hroničnog izostanka podrške državnog premijera Harisa Silajdžića on je podnio ostavku nakon pola godine provedenog na ministarskoj poziciji.

 

Kao ilustraciju o dimenzijama formalne i neformalne moći i utjecaja Halida i Hasana Čengića, sudionici pregovora u Daytonu navodili su da je Silajdžić veliku energiju, vrijeme i pregovaračke vještine uložio kako bi srbijanskog lidera Slobodana Miloševića ubijedio da malo naselje Ustikolina u okolini Foče uđe u sastav Federacije BiH. Kada je kao argument Silajdžić potegao činjenicu da se u Ustikolini nalazi najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Milošević je ironično uzvratio: “Ja sam, bre Harise, mislio da si ti normalan, svetski čovek, a ti isti ko ovi moji ludaci sa Pala, samo o crkvama i svetinjama govore”. Nakon toga je prihvatio Silajdžićev zahtjev i Ustikolina je ušla u sastav Federacije BiH. Navodno je, kako se u to vrijeme pričalo, iz obiteljskog kruga Čengić bošnjačkim pregovaračima pred njihov odlazak u Dayton ozbiljno poručeno da se na vraćaju bez Ustikoline u sastavu Federacije BiH.

 

Hasan Čengić danas je sahranjen na porodičnom mezarju u Odžaku pored Ustikoline.

 

/U sljedećem nastavku: Kako je mladi Hasan Čengić ušao u društvo Mladih Muslimana; Zašto su ga i prije suđenja i odlaska u zatvor planirali i promovirali u nasljednika Alije Izetbegovića; Zašto je Zagreb bio važan u organiziranju Stranke demokratske akcije/

FELJTON / SVE TAJNE I POSLOVI HASANA ČENGIĆA (I): Zašto se tako malo zna i govori o preminulom Čengiću, uz Aliju Izetbegovića najmoćnijem bošnjačkom političaru zadnjih decenija?

About The Author
-