Ruske snage pregrupiraju se na istoku Ukrajine, a s obzirom da je Vladimir Putin već (prerano) najavio “oslobođenje” opkoljenog lučkog grada Mariupolja, nova ofanziva na Donbas je u toku. Vjerovatno to nije potpuni napad koji Kijev očekuje, ali koliko brzo i koliko daleko Rusi pritisnu ovaj napad, puno će nam reći o njihovim sposobnostima i, prije svega, otkriti ko je glavni.

 

 

Prošlog mjeseca pitao sam se na ovim stranicama hoće li Putin naučiti lekcije svog početnog, amaterskog političkog uplitanja u vojni proces. Izgrađenog oko pretpostavke da će se Ukrajinci brzo povući i dopustiti Rusiji da nametne popustljiv novi režim, ovo se podcjenjivanje pokazalo katastrofalnim, piše Mark Galeotti za The Times.

 

Ukrajinci su se odupirali jednakom maštom i odlučnošću; Ruske zalihe hrane, goriva i streljiva brzo su presušile, a snage sigurnosti Rosgvardia raspoređene su u očekivanju da će operacija biti više kontrola mase nego otvoreni rat koji je odnio strašne žrtve u prve dvije sedmice.

 

Pitanje je bilo hoće li se Putin pokazati više poput Staljina, koji je shvatio svoju pogrešku kada je njegovo uplitanje ostavilo Crvenu armiju ranjivom na njemačku invaziju u junu 1941. i pustio da njegovi generali vode rat nakon toga, ili poput Hitlera, koji nikada nije naučio tu lekciju i mikroupravljao do samog kraja.

 

Ruska vojna praksa je, uostalom, da predsjednik postavlja opće ciljeve, a vojno zapovjedništvo generira planove za njihovo postizanje. Ipak, donedavno je ova takozvana specijalna vojna operacija više ličila na na brzinu popločanu inicijativu predsjednika bez pravog vojnog iskustva. Putin je prošao obuku za pričuvne oficire dok je bio na univerzitetu, ali je potom dobio izuzeće od toga da to nastavi čim se pridružio KGB-u.

 

 

 

 

Na scenu stupa Dvornikov

 

Prije dvije sedmice, međutim, rat je konačno dobio jednog zapovjednika umjesto tri konkurentska: generala Aleksandra Dvornikova. Bio je prvi zapovjednik ruske intervencije u sirijskom građanskom ratu 2015., nešto što nam puno govori o tom čovjeku.

 

Zapadno izvještavanje bilo je usredotočeno na način na koji je grad Alep sravnjen s zemljom tokom njegovog boravka tamo. Proglašen je za sirijskog mesara.

 

No, kao što smo vidjeli 1999.-2000. u Groznom, glavnom gradu pobunjene Čečenije, a sada u Mariupolju i mnogim drugim ukrajinskim gradovima, tužna je istina da takav pristup nije proizvod sociopatije jednog zapovjednika već ruske taktike. Urbano ratovanje je teško i stavlja posebnu premiju na vještine i moral pojedinog vojnika. Stoga Rusi umjesto toga često pribjegavaju razornoj vatrenoj moći velikog dometa.

 

U tom pogledu Dvornikov je jednostavno primjenjivao nemilosrdno i krvavo pragmatičnu standardnu ​​praksu. Ali poslan je u Siriju upravo zato što se smatrao jednim od sposobnijih i nadasve fleksibilnijim zapovjednikom svoje generacije, nekim koga se može poslati u rat za razliku od bilo kojeg drugog koji je Rusija vodila i u kojoj je stari pravilnik ratovanja bio ograničene važnosti, a prvi plan je izašla mogućnost prilagodbe.

 

Kako mi je rekao jedan ruski vojni promatrač, “drugi zapovjednici koji su dolazili nakon Dvornikova ovisili su o njegovim lekcijama”. Štaviše, “znao je, u ime izvršenja misije, odbiti političare i generale vojnog okruga Arbat”. Ovo posljednje je odbojna referenca na birokratske oficire koji, kada dobiju udoban smještaj u glavnom štabu – čiji su uredi u moskovskom kvartu Arbat – brinu da nikada ne budu prebačeni natrag na teren.

 

 

 

 

Dao je Putinu njegovu pobjedu

 

Drugi svjetski rat – Veliki domovinski rat u ruskom jeziku – postao je praktički sekularna religija Putinove Rusije, a Dan pobjede, 9. maja, njen je najsvetiji dan. Putin je ponovo uspostavio tradiciju masovne vojne parade Crvenim trgom iz komunističkog doba i stvorio nove, poput povorke Besmrtnog puka, kada Rusi širom zemlje i svijeta marširaju ulicama noseći slike onih koji su pali u ratu . To je dan nacionalističke proslave trijumfa, nacionalne slave i borbene moći koju sponzorira država.

 

Jasno je da Putin želi pobjedu za Dan pobjede. Naravno, sa svojom kontrolom nad medijskim prostorom koji je sada potpuno očišćen od nezavisnih medija, država bi ga mogla dočarati iz zraka, ili konačni poraz branitelja Mariupola uzdići u neki uspjeh koji će promijeniti igru.

 

Čini se da Putinu to možda neće biti dovoljno. Prema ruskom političkom analitičaru s dobrim vezama koji je pobjegao iz zemlje, ali održava svoje linije komunikacije sa Moskvom, “car očekuje – zahtijeva – dobre vijesti s bojnog polja” i spreman je izvršiti pritisak na Sergeja Šojgua, ministra odbrane, i Valerija Gerasimova, načelnik Glavnog štaba, u očekivanju da će oni zauzvrat natjerati Dvornikova da izvuče nekog zeca iz svoje generalske kape.

 

 

 

 

Zadaci koje treba odraditi

 

Dvornikovov zadatak je težak. Njegovih 78 bataljonskih taktičkih grupa (BTG) iscrpljene su i teško razbijene, te im je potrebno vrijeme da se popune ljudima i opremom, te da se jednostavno oporave.

 

Oštećena vozila potrebno je popraviti. Potrebno je usvojiti lekcije iz posljednja dva mjeseca i razviti odgovor fleksibilnoj taktici Ukrajinaca. Potrebno je riješiti ključna pitanja koja se odnose na koordinaciju između kopnenih i zračnih snaga te tenkova i pješadije.

 

Mišljenje analitičara britanskog Ministarstva odbrane koji od februara živi i diše ruske obrambene dileme je da će za rješavanje ovih izazova i donošenje odgovarajućeg plana ozbiljne ofanzive u Donbasu trebati još najmanje dvije do tri sedmice. Čak i ako je Putin za sada naredio blokadu posljednjih branitelja Mariupola, a ne krvavi napad, to još uvijek veže čak 11 Dvornikovih BTG-ova.

 

Zatim tu su i faktori izvan bilo čije kontrole. Vremenska prognoza za sljedeću sedmicu ili duže je loša – oblaci, kiša i jak vjetar, sve ono što ometa ruske zračne snage i usporava kretanje trupa na tlu. Čak ni Dvornikov tu ne može ništa.

 

Ruski napadi usmjereni su na gradove Harkov i Izjum na sjeveru i Herson na jugu. No, niko od njih se ne procesuira s neobičnom snagom, a čini se da Rusi ne napreduju puno. Moguće je da su njihovi napori prvenstveno namijenjeni sprečavanju Ukrajinaca da se opuste i konsolidiraju.

 

Uostalom, čini se da Rusi pokušavaju držati svog neprijatelja na rubu. U petak je general-major Rustam Minnekaev, Dvornikovov zamjenik, implicirao da će njihov sljedeći cilj biti udar na zapad od Krima i zauzimanje preostale ukrajinske obale – uključujući strateški lučki grad Odesu – sve do granice.

 

Pažljivo čitanje njegove izjave jasno pokazuje da je to zaštitio uvjetovanjima. Osim toga, Rusi su već napravili jedan zalet prema Odesi, s izrazitim neuspjehom, a sada je bolje branjena nego prije. Ali kao pokušaj odvraćanja pažnje Ukrajine i možda da je natjeraju da preusmjeri prijeko potrebne trupe kako bi osujetila zamišljenu novu ofanzivu, tipično je za umne igre koje će Rusi igrati.

 

Sadašnja ofanziva će stoga biti nešto poput testa. Čini se da ništa od onoga što se trenutno događa neće donijeti Putinu novu pobjedu za 9. maj. Izjum bi mogao pasti, ali hoće li grad koji je – prije nego što je toliko njegovih građana pobjegao – bio veličine King's Lynna, doista zadovoljiti njegovu želju za trijumf je upitan.

 

Čavrljanje u Moskvi stoga je podijeljeno između onih koji vjeruju da će se Putin jednostavno osloniti na popustljive medije da od svega što je postignuto stvoriti pobjedu i onih koji misle da će zahtijevati da mu Dvornikov dostavi nešto impresivnije. Ako je tako, vjerovatno će se morati početi s vidljivim pripremama za veliku ofanzivu unutar možda sljedećih sedam dana.

 

Pokušaj požurivanja s takvom ofanzivom može biti poguban. Slanje jedinica koje nisu ispravno vraćene u operativnu učinkovitost u bitku, ubacivanje u BTG-ove kada su spremne umjesto stvaranja ozbiljne operativne grupe i uskraćivanje vojnicima šanse da se oporave u najboljem slučaju potkopavaju borbenu učinkovitost, au najgorem su recept za dezerterstvo i pobunu.

 

Dvornikov bi to trebao znati. Prema riječima vojnika koji je služio pod njim u Siriji, bio je šokiran kada je shvatio koliko je sirijska vojska Bashara al-Assada postala krhka, te je nastojao saznati status svake jedinice – kakve je gubitke imala, kada je posljednji put rotirao iz prve crte ratišta – prije nego što je sastavio svoje borbene planove.

 

Ono što će se dogoditi u nadolazećim danima stoga će nam reći mnogo o Putinovoj sposobnosti da uči iz svojih pogrešaka – ili čak da ih prepozna. Ako je borbu vratio u ruke generalima, to će biti loša vijest za Ukrajince. Iako su njihovi uspjesi uglavnom postignuti vlastitim naporima, nemjerljivo im je pomoglo to što je dosadašnju rusku strategiju vodio amater koji se razumije u ratovanje jednako malo koliko razumije Ukrajinu.

 

Ali ako Putin nastavi stavljati svoj ego i svoje neposredne političke interese iznad profesionalnog iskustva svojih generala, onda nas čeka daljnji neuspjeh, potencijalno produžujući rat i proširujući prozor za Ukrajince za postavljanje zapadnog oružja i obuku koja bi ga mogla odlučno nagnuti u njihovu milost.

 

Dvornikov se ne može izravno složiti sa svojim vrhovnim zapovjednikom, ali bi se u teoriji mogao obratiti Gerasimovu, koji bi zauzvrat trebao navesti Šojgua da pokuša razumno nagovoriti Putina.

 

Ali s jednim generalom iz Federalne sigurnosne službe i drugim iz Nacionalne garde Rosgvardije koji su već u zloglasnom zatvoru Lefortovo, i s Putinovom retorikom koja sve više odbacuje bilo kakav prostor za lojalnu opoziciju, bi li se iko od tih ljudi bio voljan i sposoban suprotstaviti caru?

 

(Raport.ba)

General protiv cara: Putin je u Ukrajinu poslao zvijer, ishod rata ovisi od toga da li je može konrolisati