GODIŠNJICA PADA BERLINSKOG ZIDA: Kako je nespretnost jednog funkcionera promijenila tok evropske historije

Dugogodišnji vladar DDR-a Erich Honecker u januaru 1989. javno je davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina. Do kraja te godine Berlinski zid je pao, a Honecker i njegova komunistička partija su izgubili vlast i nestali s historijske pozornice.

Ove se godine obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine koji je u jednom trenutku smatran simboličnim događajem koji je inaugurirao kraj povijesti i pobjedu liberalne demokratije i kapitalizma nad svim drugim formama društveno-ekonomskog uređenja, no sve više se čini kako današnje vladajuće elite trebaju obratiti pažnju na Honeckerovu sudbinu, tj. uvidjeti da je potrebno vrlo malo vremena za potpuni preokret. Sistem koji je nadživio svoju upotrebnu vrijednost ljudima može polako propadati, no kada krene konačno urušavanje, ono je brzo i brutalno, često krvavo za stare vlastodršce.

Sudbina Ericha Hoeneckera kao upozorenje današnjim vlastodršcima

Honeckera je od zatvora spasila dijagnoza raka jetre te je pušten da se iz Njemačke pridruži obitelji koja je emigrirala u Čile, gdje je umro 1994., no rumunski diktator Nicolae Ceausescu nije bio te sreće, nego je strijeljan nakon ekspresnog suđenja.

Uzroci kraha DDR-a

U komunističkom režimu Njemačke demokratske republike (DDR) koja je bila svašta, ali najmanje demokratska, građani su se pobunili i počeli masovno, u stotinama hiljada, napuštati DDR, a oni koji su ostali organizirali su masovne demonstracije. Glavni pokrovitelj DDR-a je bio SSSR koji je u to vrijeme imao svojih problema. Sovjetski lider Mihail Gorbačov je Hoeneckera čak i upozorio da će onaj koji se ne mijenja s vremenom propasti te je bio vrlo jasan da Istočni Berlin ne može računati na bezuvjetnu podršku Moskve, čime se de facto raspao i Varšavski pakt. SAD su dobile utrku u naoružanju, a DDR-u je susjedna Poljska bila u oslobodilačkom poletu koji je izazvao sindikat Solidarnost predvođen Lechom Walesom. DDR je bila na rubu bankrota i opstajala je zahvaljujući zajmovima nominalno konkurentske Zapadne Njemačke. Sve se mijenjalo.

DDR-ov režim jednostavno više nije mogao kontrolirati svoju sudbinu, što se vidi i na nivou apsurdnog načina na koji je došlo do pada Berlinskog zida. Naime, stvar je zakotrljala nesmotrena izjava člana Politbiroa Günthera Schabowskog koji je okupljenim novinarima saopćio pogrešan zaključak sa sastanka i izjavio da se slobodno može proći iz Istočnoga u Zapadni Berlin. Okupljeni građani Istočnog Berlina su se u večernjim satima zaputili u zapadni dio grada, policajci su ih propustili i – dogodila se povijest.

Antifašistički zaštitni zid

Podsjetimo, Berlinski zid – kojeg su komunističke vlasti DDR-a, ironično, zvale Antifašistički zaštitni zid – izgrađen je u prvoj polovici 1960-ih. Izgradnja je započela u augustu 1961., nakon što su godinama iz Istočne Njemačke, čije su se ekonomija i politička struktura temeljile na sovjetskom socijalističkom sustavu, deseci hiljada ljudi bježali u smjeru znatno prosperitetnije Zapadne Njemačke.

Najpovoljnije mjesto za prelazak u Zapadnu Njemačku bio je Berlin. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 1949. do 1961. godine iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od tri miliona ljudi, među kojima značajan broj obrazovanih mladih ljudi.

Odlukom komunističkog režima, kako bi se spriječio odlazak istočnih Nijemaca, u noći 17. avgusta 1961. počela je gradnja Berlinskog zida visokog 3,6 metara. Izgradnja, održavanje i nadziranje zida bili su vrlo skupi i predstavljali su značajan teret za istočnonjemačku ekonomiju. Kroz sam Berlin prolazila su 44 kilometra zida.