“Nacionalistički ispadi nisu nikakav poseban slučaj u regionu, oni samo potvrđuju ono što prosvjetni radnici dobro znaju – da je i treća generacija rođena nakon rata zaražena mržnjom”.

Osim u Crnoj Gori, gdje važi za maga njene ekonomije, čovjek po imenu Veselin Vukotić danas na prostorima nekadašnje Jugoslavije ne znači ništa.

Međutim, Vukotić je krajem osamdesetih bio najmlađi član Markovićeve vlade, posljednje u povijesti zajedničke države – imao je 40 godina kad je 1989. postao savezni ministar za privatizaciju i poduzetništvo.

“Kad sam se kao posljednji čovjek iz vlade, nakon rastajućeg ručka, pozdravio sa Antom Markovićem koji je ušao u svoja kola, skoro suznih očiju, i ja sam se, malo više suznih očiju, oprostio od sna i domovine Jugoslavije, ali i od mišljenja da ekonomija može, shodno Marxovoj tezi, da integriše društvo…

Ko ni(je) nacionalista

Nisam siguran da se u ovih trideset godina situacija bitnije promijenila. Katkad mislim da je zastrašujuće lošija i opasnija. Ipak, ratovala je moja generacija rođena u nenacionalističkom socijalističkom društvu, a sve današnje vuku korijene iz najgrubljeg nacionalizma u našoj istoriji”, kazivao je Vukotić u jednom intervjuu.

Njegovo svjedočenje je odgovor onima koji tvrde da se Jugoslavija raspala pod teretom svoje propale ekonomije, kao i zbog oklijevanja Zapada da Markovićevoj vladi uruči šest ili sedam obećanih milijardi dolara pomoći. Da je neki zapadni diplomata donio u Beograd kofer sa sto milijardi dolara, to opet ne bi poljuljalo Miloševićeve i Tuđmanove ciljeve. Umjesto ulaska u voz za Evropu, uslijedio je međusobni obračun dva razbuktala nacionalizma, velikosrpskog i velikohrvatskog, čija je najveća žrtva bila Bosna i Hercegovina i bošnjački narod.

Ova uvodna priča bila je potrebna kako bi se obratila pažnja na pouku sa samog početka ove kolumne – da ekonomski interesi, iako logičan prvenstveni cilj nove vlasti, neće sami po sebi ohladiti usijane nacionalističke glave. Bosna i Hercegovina, danas kao nezavisna i međunarodno priznata država, ponovo je i spolja i iznutra izložena nasrtajima etnonacionalizma, s tim što je ovog puta u igri i osnaženi bošnjački nacionalizam. Na djelu je razgradnja zemlje, koja zabrinjava i samog visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji piromane nacionalizma među vodećim političarima pokušava privesti pameti beskorisnim upozorenjima da prekinu sa nacionalističkom retorikom. U obimnom intervjuu beogradskom Danasu, objavljenom prošle subote, Dževad Karahasan je govorio i o toj temi. “Za Srbiju i Hrvatsku ne znam, kaže Karahasan, ali za Bosnu pouzdano znam da u elitama nema nacionalista, to su šverceri koji prodaju nacionalističku retoriku da bi prikrili ono što stvarno rade. Prekjučer su švercali duhan i farmerice, jučer automobile i cigarete, a danas švercuju nacionalnu stvar. Sutra će s isto ovoliko oduševljenja švercati bratstvo i jedinstvo ili kulturnu otvorenost.”

Nekadašnji sugrađani, a sada…

Dževad Karahasan je rođen 1953. u Duvnu i važi za jednog od najvećih savremenih evropskih pisaca, ali njegovo svođenje pripadnika ovdašnje nacionalističke političke elite na sektu oprobanih švercera, iako zvuči narodnjački privlačno, ipak ne stoji na čvrstim nogama. Možda svi oni nisu nacionalisti iz uvjerenja, možda su mahom zaista vještiji šverceri nego političari, ali oni su u službi nacionalizma kao što je Sotona u službi zla. Svi koji dobro poznaju Milorada Dodika, reći će da on nije nikakav nacionalista, već ubjedljivo najbogatiji čovjek u BiH. Ali nije li Dodik stekao bogatstvo tako što je uzjahao dorata velikosrpskog nacionalizma i postao jedan od njegovih predvodnika, negirajući genocid u Srebrenici i veličajući osuđene ratne zločince kao srpske heroje. A sve to ima konkretne i ozbiljne posljedice po srpsko-bošnjačke odnose, na kraju i po mir i opstanak zemlje.

Nacionalizam izjeda svako od tri etnički odvojena društva u Bosni i Hercegovini – srpsko, hrvatsko i bošnjačko, kao što crv izjeda jabuku iznutra, on je postao mjera jednog, drugog i trećeg patriotizma. Za srpske nacionaliste svaki Hrvat je ustaša, a svaki Bošnjak mudžahedin; za bošnjačke nacionaliste svaki Srbin je četnik, a Hrvat ustaša i tako sve do začaranog kruga u kojem se obožava svoje, a mrzi tuđe. I što više mrziš one druge, time si bolji Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Prošlo je dosta dana od nacionalističkih ispada na Ilidži, gdje su splitska djeca mladim igračima beogradske Zvezdare skandirala “Ubij, ubij Srbina”, a sarajevski huligani oca jednog od njih ranili nožem, a događaj je i dalje predmet političkih i medijskih komentara u regionu. Čim je objavljena vijest o ovom incidentu, društvene mreže su “planule”. Nacionalizam je najzapaljivija medijska tema, neuporedivo privlačnija od, recimo, nekog projekta koji ima za cilj pomirenje naroda ili ekonomsko povezivanje zemalja zapadnog Balkana.

Nacionalistički narativ među mladima prisutan je na cijelom zapadnom Balkanu, u Srbiji pogotovo. Krajem prošle godine, učenici jedne osnovne škole u Novom Sadu su u svlačionici nakon tjelesnog na sav glas pjevali “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji…” Hrvatska je članica EU, ali je nacionalizam jedan od njenih “brandova”. Nacionalistički ispad u Sarajevu nije nikakav poseban slučaj, on samo potvrđuje ono što prosvjetni radnici dobro znaju – da je i treća generacija rođena nakon proteklog rata zaražena mržnjom. Njihov nacionalizam je, kako se tvrdi, žešći od nacionalizma njihovih očeva koji su ratovali devedesetih! Sjeme zla je davno posijano, žetva je u toku.

Političke elite u pomenutim zemljama nisu zainteresovane za iskorjenjivanje ove pogubne društvene bolesti, jer ih ona održava na vlasti. Niko ne želi da se suoči sa vlastitim nacionalizmom, smatrajući da je mnogo unosnije prikazivati sebe kao žrtvu. Kako to čine Srbi, pokazuje Politika u broju od 22. januara koja je posvetila čitave dvije strane temi naslovljenoj “Zašto nas (skoro) niko ne voli”. U uvodnom tekstu se, između ostalog, kaže kako se “umesto Hitlerovih Nemaca, na optuženičkoj klupi i stubu srama odjednom pojavljuju Srbi, kao jedino krivi za sve što se loše i zlo dešavalo prilikom komadanja i uništenja velike Jugoslavije. Bestidno se zaboravilo na ogromna stradanja srpskog naroda u Prvom i Drugom ratu, kad smo bili na braniku svetske pravde i istine. Pa smo postali živa meta za odstrel od strane zapadne (najmoćnije) strane sveta. Time su se, po treći put u skorijoj istoriji okoristili naši nekadašnji sugrađani, a sada neprijateljski nastrojene komšije.”

(Oslobođenje)

Related posts:

Alija Izetbegović je najzaslužniji za opstanak BiH – Intervju s Holbrookeom iz 1998. godine HORSKI NAPAD NA VALENTINA INZKA: “On je olupina, nikakav zakon ne može nametnuti! To ne bi prihvatila ni zapadna Evropa!” ŽIVOTNA PRIČA ALENA MUHIĆA, DJETETA S**OVANE FOČANKE: “Usvojen sam od strane domara u bolnici, MOJ BIOLOŠKI OTAC je čovjek koji NIJE OSUĐEN ZA RATNI ZLOČIN” NEVJEROVATNA ŽIVOTNA PRIČA JEDNOG OD NAJBOLJIH SVJETSKIH STRIJELACA Đurić: ‘Otac do kraja života nije pričao sa mnom jer sam nastupao za BiH i krivio je mene za… ŠOKANTNO SVJEDOČENJE IVE KOMŠIĆA: “Boban mi je rekao: ‘Muslimani moraju biti Hrvati ili Srbi, ili će biti… “ČESTITAM, POHVALJUJEM…”: Palmer pohvalio Dodikovo skidanje table sa imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića, nazvao je to… AKADEMIK SLAVO KUKIĆ OTKRIVA OPASNE NAMJERE „PRVOG U HRVATA“: Zašto Dragan Čović očajnički pokušava napraviti izmjene Izbornog zakona i kakva je uloga Bakira Izetbegovića FILIPOVIĆ NA RUBU SUZA PRIČAO O BIJEGU IZ RATNOG SARAJEVA: „Nas sedmero je bilo u Fići, majka mi je zašivala…“ GRADONAČELNIK ISTOČNOG SARAJEVA, LJUBIŠA ĆOSIĆ: “Sarajevski Srbi su planski, na zapovijed vodstva… Strava u dnevniku Senada Hadžifejzovića: Porodice preminulih na KCUS-u prepričale golgotu kroz koju su prošle i najavile tužbe

GOJKO BERIĆ PIŠE…: “Sjeme zla je davno posijano, žetva je u toku”