Svaki pokušaj artikulacije kolektivnih interesa Bošnjaka, ukoliko su suprotni Zapadnim interesima, tumači se kao prijetnja i “nazadnjaštvo”, dok se otvoreno miješanje zapadnih aktera u unutrašnje poslove države predstavlja kao normalno i poželjno stanje.

 

 

 

“Zapad u svom lošem izdanju bolji je od Istoka u naboljem izdanju. I to nas je historija itekako učila.” Ovo je izjava Seada Turčala, dekana Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, data na panelu tzv. Liberalnog foruma a prenesena na njihovoj facebook stranici uz oduševljeni komentar: “To je to. Sve stane u jednu rečenicu!”.

 

 

I na žalost, u pravu su!

 

 

Zaista “to” jeste “To”. To je sva ta intelektualna bijeda, nepatvorena glupost, autokolonizovani mentalitet, internalizovani osjećaj kulturne inferiornost, politička servilnost, patološki strah od identiteta vlastitog naroda i identitetska fraktura dobrog dijela ovdašnjih “bošnjačkih elita” koja stanu u jednu jedinu rečenicu.

 

 

Patogen (auto)kolonijalizma

 

 

Takva patologija, koja je danas već transgeneracijski trend koji je trajno oštetio psihu i svjetonazore jednog dijela bošnjačkog društva, direktno je odgovorna zašto društveni slojevi koji od nje pate nisu više ni bošnjački ni elitni već su tek dio postojećeg kolonijalnog aparata, saradnici okupatora, bošnjačka verzija alžirskih harkija, koji služe kao progonitelji, isljednici i na kraju tamničari bošnjačkog naroda. Ne samo u kontekstu intelektualnih kretanja, slobode promišljanja društvene situacije i političke kulture već i doslovno.

 

 

Ti društveni slojevi inficirani patogenom autokolonijalizma ogorčeni su protivnici ideje bošnjačke posebnosti u zajednici evropskih naroda, naročito bošnjačkog političkog okupljanja i organizovanja na nacionalnim i vjerskim osnovama i prava na vlastiti put u vlastitu budućnost, te su stoga stoga uvijek spremni podržavati one politike ili procese kojima se interesi bošnjačkog naroda potčinjavaju tuđim interesima. Prije svega onim Zapada. Ma kakvi ti interesi bili i ma koliko su u datom historijskom trenutku suprotni bošnjačkim interesima.

 

 

Infekcija je otišla toliko duboko da više ne možemo govoriti ni o intelektualnom autošovinizmu ili autokolonijalnom mentalitetu tipičnom za okupirane narode. U pitanju je doslovno jedna vrsta kargo kulta u kojem se Zapad obožava kao neko božanstvo.

 

 

Ovdašnji primitivni ‘urođenici’, makar se zvali i dekanima, profesorima ili novinarima, ponašaju se kao nekadašnji primitivni urođenici pacifičkih otoka. Baš kako su ovi svojevremeno pravili i obožavali drvene idole nalik na avione u pokušaju da prizovu povratak “božanskih ptica“ koje su tokom Drugog svjetskog rata iznad njihovih otoka izbacivali padobrane s hranom ili lijekovima, tako i naši primitivci sakraliziraju Zapad svojim intelektualnim konstrukcijama u namjeri da podignu idola čije će obožavanje rezultirati nebeskom kišom “pozitivnih” društvenih promjena.

 

 

Da nije u pitanju nikakvo pretjerivanje pokazuje i činjenica da je ne tako davno notorni Danijal Hadžović, voditelj ovog panela na kojem je “brijilirao” dekan Turčalo, u urođeničkom vjerskom zanosu urlikao po društvenim mrežama: “Bosnu čuva Amerika tj. Bog”.

 

 

Povod za Hadžovićevu religioznu ekstazu? Prelet tri američka aviona iznad Banjaluke. Neki od pripadnika istog kulta iz medija i politika su čak oduševljeno bilježili intenzitet buke koji je prelet ovih aviona izazvao u Banjoj Luci a drugi su opet padali ničice ispred tadašnjeg američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini, trojkaške majke, babe i babice, Michaela Murphya, proglašavajući ga “američkim čuvarom Bosne i Hercegovine”.

 

 

Duševna perverzija i intelektualna psihoza

 

 

Ovaj proces deifikacije Zapada i njegovih izaslanika naravno ima i svoju drugu stranu. Jer tamo gdje se izmisle svetinje moraju odmah zaživiti i tabui vezani za takve idole. Konkretno, poklonici kargo kulta Zapada pokušavaju nametnuti “nepisani zakon” po kojem se zapadni dužnosnici i njihovi politički potezi ne smiju kritikovati. Naročito se ne smije propitivati njihova dobronamjernost ili stvarna korist po bošnjačko društvo a najviše od svega ideja da za bošnjački narod – “Zapad nema alternativu“. Ko se usudi prekršiti takav tabu on postaje “sumnjivo lice” kojim se trebaju “pozabaviti službe” jer je možda dio ruskog “malignog uticaja”, turske ili iranske “agenture”, neki “antizapadni fanatik”.

 

 

I upravo tu se razotkriva puni mehanizam te kultističke kolonijalne psihoze. Sakralizacija vrijednosti i interesa Zapada ide ruku pod ruku s demonizacijom autentičnih bošnjačkih politika i vrijednosti vlastitog naroda. Nije više dovoljno tek obožavati Zapad, potrebno je istovremeno mrziti, ismijavati i delegitimizirati sve ono što dolazi iz vlastitog društva. Tako se svaki spontani izraz političkog nezadovoljstva ili otpora, svaka politička izjava kojom se razotkriva zapanjujuća licemjernost i imperijalno zlo današnje zapadne politike automatski proglašava “radikalizmom”, “primitivizmom” ili “opasnošću po stabilnost”, dok se isti ili daleko, daleko gori obrasci ponašanja i politike, kada dolaze iz zapadnih centara moći, tumače kao “nužne reforme” ili “civilizacijski iskoraci”. Nema boljeg primjera za takvo kultističko licemjerje od (auto)šovinističkih pisanija Tarika Haverića, ideologa Naše stranke i još jednog od samoprozvanih liberalnih prozapadnih “prosvjetitelja”.

 

 

Svaki pokušaj artikulacije kolektivnih interesa Bošnjaka, ukoliko su suprotni Zapadnim interesima, tumači se kao prijetnja i “nazadnjaštvo”, dok se otvoreno miješanje zapadnih aktera u unutrašnje poslove države predstavlja kao normalno i poželjno stanje. Tako nastaje paradoks u kojem su domaći politički zahtjevi delegitimirani kao štetni i retrogradni “nacionalizam”, a strani politički diktati uzdignuti na nivo univerzalnog dobra i istine.

 

 

Ova intelektualna i duševna perverzija jednog dijela našeg društva hrani se jednim još dubljim fenomenom. Religioznim uvjerenjem da Zapad zaista utjelovljuje vrijednosti koje proklamuje. Međutim, bošnjačko iskustvo proteklih decenija jasno pokazuje da oni koji su se najviše pozivali na demokratiju, vladavinu zakona, ravnopravnost i ljudska prava ponajviše su sami učestvovali u političkom inžinjeringu koji je doveo do današnje institucionalne diskriminacije i ograničavanje političke volje bošnjačke većine.

 

 

Ukratko, Zapad u Bosni i Hercegovini redovno djeluje suprotno od vlastitih deklarativnih principa i vrijednosti te redovno na štetu bošnjačkih nacionalnih interesa.

 

 

Ljubiti vlastite okove

 

 

No sve to nije spriječilo i ne spriječava njegove ovdašnje obožavatelje i poklonike kulta Zapada da takav nesklad u proklamovanom i stvarnom ponašanju pravdaju, relativizuju ili ignorišu. Takva kognitivna disonanca je neophodan element svakog kulta i svakog saradništva sa okupatorom, jer bez nje ne bi bilo moguće održavati iluziju vlastite moralne ispravnosti niti superiornosti ideje kojoj se odan.

 

 

Otuda i “previd” dekana Turčala koji je u svom historijskom revizionizmu nekako zaboravio da su sa Zapada došle najgore ideologije poput kolonijalizma, imperijalizma, nacizma, komunizma, fašizma, eugenike, socijalnog darvinizma, moralnog relativizma, konzumerizma i još beskrajan broj drugih koje su direktno odgovorne za okupacije, genocide, potlačivanja na globalnom nivou, svjetske ratove i smrt stotina miliona ako ne i milijardi ljudskih bića.

 

 

Iako se ovakva vrsta intelektualnog podaništva maskira pozitivističkom retorikom punom parola o progresu i napretku, ono što u praksi kargo kult Zapada i njegovi ovdašnji kultisti stvarno nude Bošnjacima nije ravnopravno članstvo u zajednici ostalih zapadnih i evropskih naroda, već status politički reduciranog kolektiviteta, kontrolirane periferne populacije čija se prava doziraju u skladu s interesima drugih, većih i “naprednijih”.

 

 

U takvom intelektualnom okviru, čak i sama pomisao da bošnjačko društvo vodi istinski autonomnu i suverenističku politiku, onu koja polazi od vlastitih interesa, a ne zapadnih očekivanja, doživljava se kao hereza, najgrublje kršenje tabua, pljuvanje u lice Idola. To je taj zatvoreni krug mentalnog “programiranja” tipičnog za svaki kult. Što se više nametnutom Idlu predaju svi samosvjesni mehanizmi i kapaciteti to se postaje nemoćnijim, a što se biva nemoćnijim to se traži još više žrtvovanja sebe, svojih interesa i vrijednosti na oltaru zapdne idolatrije.

 

 

Zato pojava ovog podaničkog zapadnog kargo kulta u našem društvu nije samo politički i društveni problem vremena u kojem živimo nego i suštinski civilizacijsko pitanje. Društvo koje izgubi sposobnost da razlikuje vlastiti interes od tuđeg, koje prestane vjerovati u vlastite vrijednosti i nekritički usvoji tuđe, koje svoje “spasitelje” redovno traži u vanjskim i sebi suštinski nenaklonjenim centrima moći, neminovno se pretvara u kusur historije.

 

 

A Bošnjaci neće da budu tuđi kusur.

 

(Stav)

Idolizacija Zapada: Kargo kult bosanskohercegovačkih “liberala”