Kako će izgledati Rusija, a kako svijet 24. februara 2027.: Stvara se novi Istok, ali teško da će Rusi tu biti glavni

Autor: Raport.ba

 

Prazni razoreni gradovi, spaljena zemlja, siromašni, gladni ljudi ili zemlja uniformiranih, s diktatorom na čelu, čvrsto zatvorenih granica, nesklona druženju sa susjedima. Znamo kako to izgleda, čitali smo knjige, gledali smo filmove, a i proživjeli smo nešto. U zadnjem desetljeću Jugoslavije beogradski Nolit izdao je “Moskvu 2042.”, zlokobnu proročansku knjigu ruskog pisca disidenta Vladimira Vojnoviča, gdje komunizam preživljava u Moskvi kao gradu državi unutar distopijske Rusije, piše Viktor Vresnik za Jutarnji.

 

 

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

 

Filmska paleta je bogata, širi se od “Trećeg čovjeka” do “Mad Maxa”, od poraća jednog starog proživljenog, ali ipak preživljenog rata, do poraća drugog, budućeg, apokaliptičnog koji možda nikada ne bude, ali čiji se duh sada, na početku ukrajinsko-ruskog sukoba svima uvukao u razmišljanje. Kakva će biti Rusija 2027. godine? Kakva će biti njezina vanjska politika? Što će se dogoditi s ruskim društvom? Kako će izgledati ruski odnosi sa svijetom? Kakav će, zapravo, za pet godina biti svijet, koji je već danas dramatično drukčiji negoli je bio prije pet ili, još dramatičnije, prije trideset godina.

 

Njujorško-beogradski profesor Branko Milanović, odličan poznavatelj istočnoeuropskog načina razmišljanja i sklonosti europskih istočnjaka “grandioznim politikama”, na svojem blogu Globalinequality 11. ožujka piše kako se u Rusiji “tehnički, može zamisliti novi tip poteza u maniri Petra Velikog u kojem Rusija ne otvara prozor u Europu (ono što je Sankt Peterburg trebao biti), već prozor u istočnu Aziju, tako što će, na primjer, premjestiti svoj glavni grad u Vladivostok i pokušati preusmjeriti što je moguće više ekonomskog i birokratskog života, zajedno sa stanovništvom na istok”.

 

 

Radikalan potez

 

Kada bi se stvari mogle pomaknuti dekretom, takav (ipak nevjerojatan) pomak bi se čak mogao smatrati razumnim. Istočna Azija tu jest, i ostat će, najbrže rastući dio svijeta. Napuštanje Europe, koja je na mnogo načina također kontinent u opadanju, može se smatrati ispravnim potezom. Rusija je, piše Milanović, uz Sjedinjene Države, jedina zemlja na svijetu koja može napraviti tako radikalan potez; za druge je geografija mnogo više sudbina. I politički, malo je vjerojatno da će Rusija biti izložena sankcijama i političkim pritiscima Kine, Indije, Vijetnama ili Indonezije na isti način kao danas od Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke. Konačno, pacifički poziv bi se mogao gledati kao repriza američkog pokušaja otvaranja nove fronte prije stoljeće i pol. A i dolazeće klimatske promjene također bi mogle pomoći jer će sjeverne ruske teritorije učiniti pogodnijima za stanovanje.

 

Naravno, to bi zahtijevalo ogromna ulaganja u infrastrukturu, uključujući mnogo bolju komunikaciju između dva udaljena dijela Rusije: let od Moskve do Vladivostoka traje gotovo deset sati, a vožnja vlakom više od tjedan dana. Usputni razvoj novih gradova, proširenje postojećih itd. ne zahtijeva samo ulaganja koja rusko gospodarstvo koje se smanjuje ne može osigurati. To bi također zahtijevalo otvaranje novih radnih mjesta u takvim gradovima, jedino što bi moglo privući stanovništvo da se preseli iz europske u azijsku Rusiju.

 

Za razliku od zaigranog profesora Milanovića, iskusni diplomat Hidajet Biščević (bio je hrvatski veleposlanik u Rusiji 1997. do 2002.) smatra da će “kako god da završi ova nesretna etapa razvoja europske i međunarodnog sustava sigurnosti i kakvu god da političko-pravnu formu poprimi, nesporno doći do dugotrajnog i dubokog civilizacijskog i vrijednosno-kulturološkog razdvajanja Istoka i Zapada, do duboke “devesternizacije Rusije, do jačanja azijatske komponente njezina dvojnog političko-povijesnog tkiva, sa svim unutarnjim društvenim, kulturološkim, tehnološkim i drugim posljedicama”.

 

Zasad, kaže, sve podsjeća na situaciju nakon drugog svjetskog rata, kada je Staljin nudio teritorijalni integritet Njemačkoj, u zamjenu za njezinu vojnu neutralnost. Rezultat je poznat. Za razliku od 1945. u Njemačkoj, rezultat u Ukrajini još je nepoznat. Pritom u tom prostoru ne bi trebalo isključiti ni moguće buduće pojavljivanje nekih posve novih političkih konfiguracija. Biščević nije jedini koji u tom kontekstu spominje Aleksandra Dugina, “Putinova Rasputina”, jednog od idejnih tvoraca današnje ruske političko-idejne “mitostrategije”, koji danas na temelju svoje davne teorije o srednjoj Europi kao “elastičnom političkom subjektu”, zajedno s drugim autorima sklonim sličnim geopolitičkim konstrukcijama, već pušta balone o neutralnoj konfederaciji država tog međuprostora.

 

Biščević se prisjeća “gotovo euforičnih” ranih devedesetih, kad su u jednoj dači, usred jedine preostale europske prašume, u Beloveškoj šumi na poljsko-bjeloruskoj granici, okruženi divljim svinjama i bizonima, ruski predsjednik Boris Jeljcin, predsjednik bjeloruskog parlamenta Stanislav Šuškevič i predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk potpisali sporazum o raspadu Sovjetskog Saveza. Tada se iz Washingtona odmah oglasio George Bush (stariji): “Hladni rat je gotov!” Kakva ironija povijesti, kaže Biščević, u toj istoj dači, gdje su tadašnji “politički bizoni” otvorili novu stranicu europske geopolitike, danas pregovaraju Rusi i Ukrajinci pod sjenom strašnih strahota rata!

 

 

To je taj zastrašujući krug o kojem govorim, kaže.

 

A to je krug koji je otvoren tadašnjim američko-ruskim gotovo savezništvom, prvim razgovorima o suradnji Rusije i NATO pakta, dok je ruska državna doktrina držala da je EU najvažniji partner Rusije, dok se osniva zajednički Forum Rusija – NATO, kada Warren Christopher donosi u Moskvu ponudu o punopravnom članstvu Rusije u NATO, a Bush spašava Jeljcina u vrijeme predizborne gladi pošiljkom od nekoliko milijuna tona smrznute piletine. I poslije su Jeljcin i Clinton plesali uz saksofon, a svaki novi USA – Russia summit donosio je nove milijarde američkih investicija i pomoći Rusiji. Rusko se društvo, vrijednosno i kulturološki, postupno preobražavalo, skidalo sovjetske šinjele, usvajalo nove obrasce, u široko prihvaćenom uvjerenju da je, nakon sloma komunizma, liberalna demokracija jedini mogući i preostali model na globalnom planu. Francis Fukuyama je pisao “Kraj povijesti”.

 

 

Gdje je puklo?

 

Biščević se prisjeća kako mu je Aleksandar Jakovljev, stvarni otac “perestrojke”, jednom prigodom u Moskvi pričao o navodnim usmenim obećanjima predsjednika Busha, za susreta s Putinom u Sočiju, da se NATO neće više širiti na Istok. Moguće da je otuda potekao nedavni ruski zahtjev za “pismenim jamstvima”, kaže.

 

To povjerenje još nije bilo uzdrmano ni neposredno nakon događaja 11. rujna 2001. Putin je nudio pomoć, solidarizirao se s Amerikom. Prijelom u odnosima stigao je vjerojatno s američkom intervencijom u Iraku. Moskva je, kaže Biščević, intervenciju smatrala neutemeljenom i neopravdanom, štoviše, ocjenjivala je da to potvrđuje njezine strahove od neposustajuće strategije Zapada za postizanje globalne dominacije i prijeti mogućom ugrozom samoj Rusiji (Zbigniew Brzezinski upravo u to doba objavljuje “Šahovsku ploču”, knjigu koju Moskva tumači kao blueprint za akcije koje bi imale voditi raspadu Rusije).

 

 

Imitiranje Zapada

 

Na toj točki počinje otklon od prozapadnog i liberalnodemokratskog modela svijeta. Biščević podsjeća na Putinovu izjavu da “imitiranje Zapada nije Rusiji donijelo ništa dobra”. Poslije dolazi i teza o raspadu SSSR-a kao “najvećoj geopolitičkoj pogrešci dvadesetog stoljeća”, koja je, kaže, posve neutemeljena jer podrazumijeva da se SSSR raspao zbog političkog i vojnog djelovanja Zapada (kasnije se to proširilo i na rusku tezu o razlozima raspada Jugoslavije). Tu Biščević opet spominje Jakovljeva, koji mu je rekao: “Kako netko može srušiti zemlju koja je tada imala šest tisuća generala?”

 

Davor Štern, relativno kratkotrajni ministar gospodarstva u Vladi Zlatka Mateše, bivši šef Ine i odličan poznavatelj Rusije, gdje je, s prekidima, radio i boravio od više od desetljeća, promjene od devedesetih do danas promatra iz kuta poslovnog čovjeka u istočnoj Europi. Po njemu, nakon pada Berlinskog zida, raspada Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza otvorila se jedinstvena, idealna prilika da Europa (Europska unija) shvati i prihvati novu šansu za svoje proširenje. Tada je mogla oslabljenu i dezorijentiranu Rusiju na čelu sa slabim i ridikuloznim Borisom Jeljcinom prihvatiti u neku vrstu ekonomsko-energetskog savezništva (po uzoru na sporazum ugljena i čelika iz 1951., koji je kasnije bio osnova za osnivanje EU) i polako pomagati Rusiji u procesu demokratizacije i formiranja u državu zapadne ideologije i zapadnih shvaćanja etika, morala i ostalih vrijednosti koje zapadna civilizacija zagovara (ali, kaže Štern, sve manje primjenjuje). To se, međutim, nije dogodilo.

 

Zapadnom kapitalu (SAD i EU) više je odgovaralo stanje nereda i bezvlašća, gdje su se u ispražnjeni prostor autokratske jednopartijske države infiltrirale razne ekonomske interesne grupacije od Ruske pravoslavne crkve, raznih saveza i skupina novonastalih “biznismena”, rukovodilaca velikih industrijskih konglomerata u proizvodnji nafte, plina, čelika, nikla, umjetnih gnojiva itd. koji su postali teren za stvaranje oligarha. Stotine ljudi našle su interes u otkupu starih državnih poduzeća u vaučerskom ili nekom drugom obliku privatizacije. Preuzeli su kompanije i počeli samostalno trgovati sa Zapadom. U toj trgovini, koja je, prisjeća se Štern, na početku imala vrlo primitivan oblik, ali se ubrzo razvila u vrlo sofisticirane sustave (Rusi brzo uče), stvorila se kasta oligarha koji su u nevjerojatno kratkom vremenu sakupili nevjerojatan broj milijardi dolara.

 

Tu Štern podsjeća na činjenicu koju mnogi vole previdjeti: oligarsi su svoje milijarde zaradili trgujući sa Zapadom, kada se na zapadnoj strani sakupila isto takva ili veća sumanuta suma novca, jedino što se taj novac raspodijelio na mnogo veći broj ljudi i institucija kao što su investicijske banke, razni fondovi, trgovačke megatvrtke u kojima su šefovi dobivali enormne plaće i bonuse, dok se na ruskoj strani to kumuliralo na ograničen broj ljudi. Isti ti oligarsi opet su ulagali novac u Zapad, kupujući jahte, dvorce, avione, trošeći ogromna sredstva u zapadnim metropolama i polažući ogromne pologe u multinacionalne banke, od Amerike i Europe do Srednjeg i Dalekog istoka.

 

Tu, kaže Štern, treba tražiti temelje današnjih odnosa Rusije sa Zapadom, a onda i na tim temeljima raditi skice mogućih scenarija budućnosti.

 

Po njemu postoje dva scenarija. Rusiju u 2027. on vidi u čvrstom savezu s Kinom, Vijetnamom, Mjanmarom i još nekoliko država koje će tvoriti novi Istok. Kako je Zapad nakon što je nekoliko desetljeća iskorištavao Rusiju, vrlo često ponižavajući je do sramotnih granica, omogućio da Putin preuzme sve poluge vlasti čvrsto u svoje ruke, potonji je koristio element nacionalnog ruskog ponosa i omogućio aneksiju Krima i napad na Ukrajinu u cilju “obrane svojih zapadnih granica”.

 

Savez s Kinom je za Rusiju riskantan po političkoj osnovi, ali bi otvorio potpuno nove putove suradnje na ekonomskom planu. Naime, ogroman dio ruskog teritorija, istočni Sibir, još je potpuno neistražen i nekorišten. Zna se da tamo postoje ogromna nalazišta nafte i plina te raznih minerala i ruda, ali zbog nepostojeće infrastrukture u teškim uvjetima taj se dio može otvoriti jedino uz ekonomsku suradnju sa snažnom ekonomijom poput Kine, kojoj su potrebni svi resursi, a imaju kapital, znanje i radnu snagu.

 

 

<p>Vladimir Putin i Xi Jinping</p>

 

 

Nezamislivi scenarij

 

Drugi Šternov scenarij za EU je pozitivniji, ali manje je vjerojatan, a pretpostavlja da će se Ukrajina pretvoriti u federalnu državu koja objedinjuje neovisne regije Donbasa i Luhanska uz dvije do tri ostale podijeljene po teritorijalnom principu. Spretni bi pregovarači možda uspjeli u tu federaciju ugurati i Krim. Takva federalna bi država ostala vojno neutralna i jedinstvena u svojim sadašnjim granicama. Istodobno u procesu pridruživanja EU istovremeno s Rusijom s kojom ima ugovor o suradnji i poštovanju teritorijalnog integriteta.

 

Takvim, za sada nezamislivim scenarijem EU dobiva zaokružen teritorijalni ekonomski i politički okvir Zapada koji se može održati energetski, sirovinski i politički bez obzira na moguće izazove budućih migracija (iz Afrike). Ruski narod, zasićen autokratskim režimom, prihvatio bi demokratizaciju društva uz potporu i pomoć EU u postizanju tog cilja. EU bi, s druge strane, dobila pristup energiji i sirovinama koji su joj potrebni za daljnji ekonomski rast u održanju konkurentnosti u multipolarnom svijetu.

 

Što se, međutim, događa ako Putin ne postigne svoje očekivane ciljeve? Cilj sadašnjeg ruskog (Putinova) napada bio je da jednom za svagda riješi problem Ukrajine i da odvrati pozornost javnosti s interne ruske krize, time što će pobijediti u blickrigu, zamijeniti ukrajinsko vodstvo i namjestiti prorusku vladu. Međutim, blickrig je propao, a analitičari zasad zastupaju tezu da Rusija nije sposobna održavati dugotrajni rat i s njim povezane visoke troškove. Jednako tako, u slučaju pokretanja nuklearnog rata cijeli bi se svijet suprotstavio Rusiji i taj rat ona ne bi mogla dobiti (odnosno, ne bi ga mogao dobiti nitko). Čak i ako ruska vojska okupira Kijev i postavi marionetsku vladu, zbog visokih troškova održanja te vlade to ne bi bila konačna pobjeda.

 

Trenutno, Putinu je najbolja opcija da što prije završi rat (pristojno) pomoću mirovnih pregovora, kojim će se od Ukrajine tražiti velike koncesije. Ali ono što se teško može postići na ratištu, teško je postići i za pregovaračkim stolom.

 

Analiza kineskog autora Hua Weija (profesor je na sveučilištu u Šangaju i viši savjetnik Državnog viijeća, pa se njegov stav može smatrati “bliskim službenom kineskom”) objavljena početkom ožujka u magazinima u Kini i SAD-u (kineski članci bili su sadržajem “prilagođeni”), tumači kako konflikt može i dalje eskalirati, pa se ne može isključiti mogućnost da se Zapad uključi u rat.

 

S obzirom na Putinovu moć i karakter, postoji velika vjerojatnost da on, unatoč visokim troškovima, neće odustati lako. Rusko-ukrajinski rat mogao bi, piše Hu Wei, eskalirati i izvan regije, a uključena je i mogućnost nuklearnog napada. Ako se to dogodi, SAD i Europa neće moći ostati po strani, a to znači da će se pokrenuti svjetski, pa čak i nuklearni rat. Rezultat toga bila bi katastrofa za čovječanstvo, izravan sukob Amerike i Rusije. Takva konfrontacija, s obzirom na to da ruska vojna moć ne može parirati NATO-ovoj, bila bi još gora za Putina.

 

 

Građanska pobuna

 

Čak i ako Rusija uspije osvojiti Ukrajinu, i dalje ostaje politički “vrući krumpir”. Rusija bi i dalje nosila težak (financijski) teret i to bi za nju bilo previše. U tim uvjetima, bez obzira na to hoće li Zelenski ostati živ ili ne, Ukrajina će vjerojatno osnovati vladu u egzilu kako bi se dugoročno oduprla Rusiji. Rusija će biti pod zapadnim sankcijama, i s pobunom u Ukrajini. Bila bi to vrlo dugačka linija fronte. Ruska ekonomija to bi teško podnijela i naposljetku bi kolabirala. Takvo razdoblje, piše Hu Wei, ne može trajati dulje od nekoliko godina.

 

Politička situacija u Rusiji mogla bi se promijeniti, a pod utjecajem Zapada čak i dezintegrirati. Nakon što je Putinov blickrig propao, nada u rusku pobjedu je neznatna, a zapadnjačke sankcije su bez presedana. Kako su ugroženi i ozbiljno narušeni izvori života ljudi u Rusiji, antiratne i antiputinovske snage dobit će na težini, pa se ni mogućnost političke pobune u Rusiji ne može zanemariti. Kako je ruska ekonomija na rubu kolapsa, Putinu će biti teško izvući se iz teške situacije čak i ako ne izgubi u rusko-ukrajinskom ratu. Ako se Putina zbaci s položaja pomoću građanske pobune, državnog udara ili na neki drugi način, Rusija će se još teže konfrontirati sa Zapadom. U tim okolnostima, ona će sigurno potpasti pod Zapad, bit će još razmrvljenija i njezin status velike sile bit će pri kraju.

 

Ključ Hu Weijeve analize ipak je u zaključku da će se Sjedinjene Države i zapadni svijet opet ujediniti (nakon što ih je razjedinio Trump) i da ukrajinski rat Francusku i Njemačku, zemlje koje su se donedavno mislile odmaknuti od Amerike, ponovno približava okviru NATO-a. Njemačka povećava vojni proračun, Švicarska, Švedska i druge zemlje namjeravaju napustiti svoju neutralnost. Odbacivanjem sjevernog plinovoda Europa će postajati sve ovisnija o američkim plinskim vezama i doći će do povratka američkog vodstva zapadnog svijeta.

 

Ukratko, “željezna zavjesa” još će jednom pasti, ali sada ne samo od Baltika do Crnog mora nego do krajnje granice. Zapad će označiti jasne granice demokratskog svijeta i diktatura. Neće se ograničiti na hladnoratovske (socijalizam protiv kapitalizma), nego će to biti granice između država koje su “za” i “protiv” demokracije. Američka indopacifička strategija će se konsolidirati, Japan će biti još bliži SAD-u u zajedničkoj demokratskoj fronti.

 

U tom scenariju, bez obzira na to kako će Rusija postići svoju političku transformaciju, ona će znatno oslabiti antizapadnjačke snage u svijetu. Scena nakon katastrofa iz 1991. u Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi možda će se ponoviti: teorije o “kraju ideologije” ponovno će se pojaviti i još će više zemalja trećega svijeta prihvatiti Zapad. Zapad će imati više hegemonije i u smislu vojne moći i u smislu vrijednosti institucija; njegov će “hardver” i “softver” steći novi zamah (vrhunac).

 

U takvom razvoju događaja, piše Hu Wei, Kina će postajati sve izoliranija. Ne reagira li proaktivnim mjerama, suočit će se s daljnjim američkim i zapadnim blokadama. Kad (a ne ako) Putin padne, SAD više neće biti suočen s dva strateška konkurenta, nego će morati blokirati samo Kinu, od koje će se početi udaljavati i Europa; Japan će postati vođa antikineske koalicije; Južna Koreja će se još više približiti SAD-u; Tajvan će se pridružiti antikineskom orkestru, a ostatak svijeta morat će birati strane mentalitetom krda. Kina će biti okružena i vojno, a zapadnjačke vrijednosti i sistemi predstavljat će dodatni izazov.

 

S druge strane, njujorško-beogradski profesor (a to samo po sebi uključuje dva različita svjetonazora) Branko Milanović u svojem blogu zaključuje da se Rusija neće moći lako riješiti sankcija “koje često traju čak i kad uvjeti za njihovo uvođene nestaju”. Stoga Milanović smatra da bi za Rusiju bilo razumno da se, “umjesto da se trudi oko Europe koja i sama propada”, snažnije otvori prema istočnoj Aziji, koja joj neće uvesti sankcije. U tom kontekstu je i njegov prijedlog Rusima da Vladivostok proglase svojim glavnim gradom i da se stanovništvo počne seliti na Istok. U redu, to možemo smatrati zabavnom intelektualnom vježbom, ali mala je vjerojatnost da se takav, pa i tome sličan Milanovićev scenarij odigra u stvarnosti.

 

 

Kontrola medija

 

Zagrebački sociolog Darko Polšek zasad je optimističniji. Ne posegne li Putin za crvenim gumbom nuklearnih raketa (jer tada nikoga od nas više neće biti), on predviđa da će u Rusiji uslijediti razdoblje previranja iz kojeg bi se jednog dana mogla stvoriti demokracija. “Nema sumnje da u Rusiji postoji socijalni i kulturni kapital koji bi podržao i u povoljnijim uvjetima mogao organizirati takav razvoj događaja”, kaže, jer “mlađim je generacijama autoritarno-staljinistički tip vlasti sigurno navrh glave”. Zabrane okupljanja, ubojstva disidenata, ukidanje i kontrola društvenih mreža, kontrola medija, upravljanje pomoću tajnih službi, namještanja izbora, “specijalne operacije” i sl. sigurno nisu načini vladanja kojima bi se većina posebno veselila i koje bi svojevoljno podržavala. Stoga, smatra Polšek, “demokratski val treba očekivati, čak i ako Putinu uspije osvojiti Ukrajinu”.

 

Ali baš kao što danas cijeli svijet razumije da je Putinova “posebna operacija” mahnit čin, isto tako treba očekivati da bi se jedan sloj ljudi koji su od trenutne piramide moći (ili faraonske ruske vlasti) profitirali mogao tome dramatično odupirati. Sve dok je taj “homo sovieticus” živ, kako je nedavno u Zagrebu svjedočila bjeloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič, sve dok budu postojali ljudi koji će za najmanju povlasticu rado cinkariti svoje susjede, koji će za mali novac nasiljem rado gušiti slobodarske demonstracije, to će biti razmjerno teško.

 

Ali, upravo na primjeru Ukrajine, koja je posljednjih desetljeća više puta imala takva “suočavanja sa slobodom” i “realnošću” i koja je u tom razmjerno nasilnom procesu, uključujući i ovaj obrambeni rat, stekla ideju o važnosti demokracije, možemo vidjeti da slobodarski duh i u Rusiji jednoga dana – u ne tako dalekoj budućnosti – ima šanse.

 

Štern nakon završetka sukoba, neovisno o tome kako će završiti, očekuje definitivnu podjelu svijeta na Zapad i Istok koja će istodobno stvoriti i snažan impuls za ujedinjavanje muslimana, koji će stvoriti treći blok u svjetskoj politici. O zdravom razumu i prihvaćanju stvarnosti ovisi hoće li se Rusija 2027. naći na Istoku ili Zapadu. On sam, kaže, “glasao bi za drugu varijantu”.

 

Da se vratimo Rusima i njihovoj uistinu bogatoj disidentskoj literaturi. Kada je alter ego Vladimira Vojnoviča 1986. otputovao u Rusiju budućnosti, u knjizi “Moskva 2042.”, vidio je kako se komunizam uspješno izgradio u jednome gradu – u Moskvi. Lenjinov se san o svjetskoj revoluciji prvo stisnuo na Staljinovu teoriju o socijalizmu u jednoj zemlji, ali sada je predsjednik/Genialissimus/patrijarh odlučio da započne izgradnju komunizma u jednome gradu – u Moskvi. Odmah se vidjelo da taj sistem nije nikakva utopija, nego da Rusijom vlada Komunistička partija državne sigurnosti (kombinacija KGB-a, Komunističke partije i Ruske pravoslavne crkve). Partijom je upravljao bivši KGB-ov časnik, general Bukašin.

 

Ostatak Sovjetskog Saveza (knjiga je izašla 1986.), u kojem ljudi jedva opstaju, ograđen je zidom nalik berlinskome od “raja” u Moskvi, u kojem je komunizam ostvaren. Unutar zida svi dobivaju prema komunističkom načelu “svakome prema njegovim potrebama”, premda o svojim potrebama ne odlučuju oni sami, nego Genialissimus. Većina ljudi ima “obične potrebe”, ali izabrani imaju “izvanredne potrebe”. Za prvu grupu život je očajan čak i unutar privilegiranog “Moskorepa” (Moskovske komunističke republike). U konačnici, život postaje toliko očajan da se ljudi bacaju u naručje “osloboditelju”, disidentskome piscu Karcevu (podsmijeh na račun Aleksandra Solženjicina), koji ulazi u Moskvu na bijelome konju i koji se proglašava carem Serafimom Prvim. I tako se napušta komunizam, a društvo se vraća u feudalnu autokraciju.

 

Neki su kritičari (uključujući Polšeka, koji me uputio na Vojnoviča) knjigu nazvali “proročanskom”. Sličnosti s današnjim modelom vlasti u Rusiji gotovo da su opipljive, uključujući i to da je prosječna plaća u Moskvi prije rata, sankcija i inflacije bila tri i pol puta veća od prosjeka u udaljenim provincijama. Oligarsi, njih 117, svi redom imaju moskovske adrese. Kakva će biti Rusija 2027. godine? Bude li je (i bude li nas) možemo očekivati velik zaokret prema Istoku, ali bez pretenzija na superiornost Kini. Sve ostalo je lutrija, piše za Jutarnji.

Kako će izgledati Rusija, a kako svijet 24. februara 2027.: Stvara se novi Istok, ali teško da će Rusi tu biti glavni

| Foto/Video, Skandal, Slider, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-