Kako svijet priprema teren za novi izraelski genocid nad Palestincima

U dominantnoj zapadnoj naraciji, Palestinac je vječni agresor. Oni su okupirani, opkoljeni, obespravljeni i bez državljanstva; ipak se od njih očekuje da tiho umru u “najvećem zatvoru na otvorenom ” na svijetu. Bilo da su pružali oružani otpor, bacali kamenje na tenkove ili marširali nenaoružani prema snajperistima, bili su nazivani “teroristima” i “militantima” čije je samo postojanje predstavljeno kao prijetnja njihovom okupatoru.

Pretpostavimo da prihvatimo fikciju da niko od nas nije očekivao da će Izrael pokrenut genocid velikih razmjera u Gazi – unaprijed smišljenu kampanju za brisanje Pojasa i istrijebljenje značajnog dijela njegovih stanovnika. Pretvarajmo se da skoro osamdeset godina nemilosrdnih masakra nije bio uvod u ovaj trenutak i da Izrael nikada prije nije težio fizičkom uništenju palestinskog naroda kako je to predviđeno Konvencijom o genocidu iz 1948. godine.

Ako odemo toliko daleko da prihvatimo sterilnu, ahistorijsku tvrdnju da je Nakba iz 1948. bila “samo” etničko čišćenje, a ne genocid – ignorišući masovne grobnice i prisilno brisanje civilizacije – i dalje ostajemo sa zastrašujućom stvarnošću. Nakon što smo svjedočili neskrivenom istrebljenju koje je započelo 7. oktobra 2023. godine, ko se može usuditi tvrditi da njegovi počinioci nemaju namjeru da ga ponove?

Samo pitanje je čin milosrđa, jer pretpostavlja da je genocid zapravo zaustavljen. U stvarnosti, pokolj je samo promijenio taktiku. Od implementacije krhkog primirja 10. oktobra, Izrael je ubio preko 400 Palestinaca i ranio stotine drugih. Drugi su stradali u smrznutom blatu svojih šatora. Među njima su i bebe poput osmomjesečnog Fahara Abu Jazara, koji se, kao i drugi, smrznuo . Ovo nisu samo tragedije; to su neizbježni rezultati proračunate izraelske politike uništavanja usmjerene na najugroženije.

Tokom ove dvogodišnje kampanje istrebljenja, ubijeno je više od 20.000 palestinske djece , što čini zapanjujućih 30 posto ukupnog broja žrtava. Ovaj krvlju natopljeni broj ignoriše hiljade duša zarobljenih ispod betonske pustoši Gaze, kao i one koje trenutno gutaju tihi ubice gladi i vještački izazvanih epidemija.

Ako ostavimo po strani užasavajuću statistiku, svjedočimo konačnim agonijama jednog naroda. Gledali smo njihovo istrebljenje u stvarnom vremenu, prenošeno na svaki ručni ekran na Zemlji. Niko ne može tvrditi da nije u neznanju; niko ne može tvrditi da je nevin. Čak i sada gledamo kako 1,3 miliona Palestinaca podnosi nesiguran život u šatorima opustošenim zimskim poplavama. Dijelimo vriske majki, iznurena lica slomljenih očeva i uklete poglede djece, a ipak, svjetske političke i moralne institucije ostaju paralizovane.

Ako Izrael nastavi puni, neobuzdani intenzitet ovog genocida, hoćemo li ga zaustaviti? Bojim se da je odgovor ne, jer svijet odbija da demontira okolnosti koje su uopće omogućile ovaj pokolj. Izraelski zvaničnici nikada se nisu potrudili da sakriju svoju namjeru. Sistematska dehumanizacija Palestinaca bila je primarni izvozni proizvod izraelskih medija, čak i dok su zapadni korporativni mediji neumorno radili na “sankciji” ovog kriminalnog diskursa.

Evidencija namjera je neosporna. Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir otvoreno se zalagao za “ohrabrivanje migracija” i zahtijevao da “ni gram humanitarne pomoći” ne stigne u Gazu. Ministar finansija Bezalel Smotrich tvrdio je da izgladnjivanje dva miliona ljudi može biti “pravedno i moralno” u ostvarivanju vojnih ciljeva. Od dvorana Kneseta do pop ljestvica, refren je bio isti: “izbrisati Gazu”, “nikog ne ostaviti tamo”. Kada vojni lideri cijelu populaciju nazivaju “ljudskim životinjama”, oni ne koriste metafore; oni daju dozvolu za istrebljenje.

Ovome je prethodila hermetička opsada – višedecenijski eksperiment ljudske bijede koji je započeo 2006. godine. Uprkos svakom palestinskom apelu svijetu da prekine ovaj smrtonosni stisak, blokada je ostala na snazi. Nakon toga su uslijedili uzastopni ratovi usmjereni na opkoljeno, osiromašeno stanovništvo pod zastavom “sigurnosti”, uvijek zaštićeni zapadnom mantrom o izraelskom “pravu na samoodbranu”.

U dominantnoj zapadnoj naraciji, Palestinac je vječni agresor. Oni su okupirani, opkoljeni, obespravljeni i bez državljanstva; ipak se od njih očekuje da tiho umru u “najvećem zatvoru na otvorenom ” na svijetu. Bilo da su pružali oružani otpor, bacali kamenje na tenkove ili marširali nenaoružani prema snajperistima, bili su nazivani “teroristima” i “militantima” čije je samo postojanje predstavljeno kao prijetnja njihovom okupatoru.

Godinama prije nego što je pala prva bomba ovog genocida, Ujedinjene nacije su proglasile Gazu “nenastanjivom”. Njena voda je bila toksin, zemlja groblje, a njeni ljudi su umirali od izlječivih bolesti. Pa ipak, osim tipičnog rituala humanitarnih izvještaja, međunarodna zajednica nije učinila ništa da ponudi politički horizont, pravedan mir.

Ovaj kriminalni nemar stvorio je vakuum za događaje od 7. oktobra, omogućavajući Izraelu da iskoristi svoju žrtvu kao oružje za izvršenje genocida sadističkih razmjera. Bivši ministar odbrane Yoav Gallant eksplicitno je lišio Palestince njihove ljudskosti, započinjući kolektivni pokolj koji je režirao premijer Benjamin Netanyahu.

Postavlja se scena za sljedeću fazu istrebljenja. Opsada je sada apsolutna, nasilje koncentriranije, a dehumanizacija Palestinaca raširenija nego ikad. Dok međunarodni mediji skreću s drugih distrakcija, slika Izraela se rehabilituje kao da se genocid nikada nije dogodio.

Tragično je to što se uvjeti koji su podstakli prvi talas genocida pedantno rekonstruišu. Zaista, još jedan izraelski genocid nije daleka prijetnja; to je nadolazeća stvarnost koja će biti finalizovana ukoliko se ne zaustavi.

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine bila je pravni zavjet da će se “osloboditi čovječanstvo od tako odvratne pošasti”. Ako te riječi posjeduju i trunku integriteta, svijet mora djelovati sada kako bi prekinuo sljedeću fazu istrebljenja. To zahtijeva apsolutnu odgovornost i politički proces koji će konačno prekinuti stisak izraelskog kolonijalizma i nasilja. Vrijeme ističe, a naš kolektivni glas – ili naša šutnja – će napraviti razliku.

(Dr. Ramzy Baroud je novinar, autor i urednik časopisa The Palestine Chronicle. Autor je šest knjiga. Njegovu nadolazeću knjigu “Prije potopa” objavit će izdavačka kuća Seven Stories Press. Među njegovim ostalim knjigama su “Naša vizija oslobođenja”, “Moj otac je bio borac za slobodu” i “Posljednja Zemlja”. Baroud je nerezidentni viši istraživački saradnik u Centru za islam i globalna pitanja (CIGA)

(Stav.ba)