I neželjene, a možda i neplanirane posljedice invazije na Ukrajinu.

 

 

Piše: Vlado Vurušić (“Jutarnji list”)

 

Ovih svježih travanjskih dana, gotovo dva mjeseca od početka agresije na Ukrajinu, Vladimir Putin pokrenuo je očajničku “bitku svih bitaka”, onu za Donbas, od kojih mnogi vjeruju, ne ovisi samo o sudbini rata u Ukrajini nego i puno šire – od njegove opstanke do nuklearne kataklizme.

 

 

Nakon što mi nije uspio zamišljen blitzkrieg, odnosno osvajanje cijele Ukrajine i postavljanje svog kolaboracionističkog kvislinškog režima, Putin je povukao vojsku s ratišta oko Kijeva i iz središnje Ukrajine i skoncentrirao je na jugoistoku zemlje, gdje želi ostvariti ili barem “ni na čemu osnovano” proglasiti nekakvu pobjedu, kojom bi zadovoljio svoju javnost koja se počinje pitati zašto se ratuje već puna dva mjeseca bez vidljivih rezultata je golemim ljudskim gubicima. Vladimir Putin je zabio u glavu da s nekim “pobjedom” mora izaći do 9. svibnja, Dana pobjede nad nacizmom, jer se cijeli ovaj rat ruske javnosti servira kao borba protiv samoukrajinskog “nacizma” nego i onoga koji je zahvatio cijelu Europu .

 

 

A upravo je ratom u Ukrajini diskreditirao i omalovažio doprinos SSSR-a i Crvene armije u toj velikoj pobjedi. Putinu je da bi se “oporavio” potreban neki ratni uspjeh kako bi prikrio nesrazmjeran broj poginulih na ruskoj strani, navodno oko 20 tisuća mrtvih, gubitke tolike tehnike i krstarice “Moskva” te stalnu korekciju “ratnih ciljeva i planova”. Sve je stavio na jednu kartu – bitku za Donbas koji bi, zamislio je, okrenula njegovu ratnu sreću i dovela ga u priliku da na uvjetima Ukrajine i Zapada.

 

 

“Putin može proglasiti pobjedu, ali je već sada jasno da je ukrajinska vlast, uz podršku SAD-a, spremna ratovati do ruskog vojnog poraza” , kaže nam Božo Kovačević , bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi.

 

 

AMERIKA I ZELENSKI IDU DO KRAJA-PUINOVOG PADA

 

Mihailo Samu s pak ističe da je Putinu, nakon što mu je propao plan o “trodnevnom ratu”, bitka za Donbas zadnja šansa – vojna i politička – da se izvuče iz, za njega, nepovoljne situacije. No, plan Zelenskog je jasan – rat traje do konačnog oslobođenja cijele Ukrajine. Putin može proglasiti pobjedu za “unutarnju upotrebu”, ali time rat neće stati, kaže Samus.

 

 

Posljedica tako proglašene “pobjede” neće biti kraj, nego najvjerojatniji nastavak rata i Putinov politički poraz. Naime, kako ističe Kovačević, Washington ne pokazuje da ima “pregovaračke inicijative”, nego inzistira na vojnom rješenju sukoba, a Kijev je suglasan s time. “Prema onome kako se ponašaju Joe Biden i Volodimir Zelenski, mislim da su zaključili ili dogovorili da Rusija bude vojno poražena u Ukrajini, a to podrazumijeva politički poraz, a time i pad Putina”, kaže Božo Kovačević.

 

 

Prema njegovom mišljenju, Washington sada na valu Putinovih ratnih problema i svih većih ekonomskih, a time i socijalnih turbulencija u samoj Rusiji ima plan ili cilj – primjenu režima u Moskvi! Oslanjaju se na to da će ruska vojska imati sve slabiji moral, da će Putina i politički i financijski iscrpiti rat koji, zapravo, ne može dobiti, pogotovo ne prema zacrtanom planu o osvajanju cijele Ukrajine, te će od potresa izazvanih tim problemima i neuspjesima na unutarnjem planu Putin morati odustati od svojih namjera. Božo Kovačević pretpostavlja da će jednom, a na to Zapad računati, svijest o porazu ili suočavanje s tim da je Rusija “tigar od papira” doći i do običnih Rusa, a onda to Putinu stvara probleme na unutarnjem planu.

 

 

Koliko će to trajati svakako je pitanje, a nije to nešto što će se dogoditi preko noći. Samo je pitanje kada će Putin shvatiti, neovisno o diplomatskim i političkim interpretacijama i propagandi, da je doživio poraz, kaže Kovačević.

 

 

Dva mjeseca rata uvelike su okrenula situaciju koja Moskvi ne ide u prilog i pokazuju da se Putin u mnogim stvarima preračunao. Ako Putin i proglasi pobjedu, to će biti samo za unutarnju upotrebu, a jasna i neželjena posljedica bit će dugotrajni i iscrpljujući rat. Samus također smatra da Ukrajina nema nikakvih razloga da pristane na okončanje rata u za nju nepovoljnu situaciju (gubitak dijela teritorije), nego ide do pobjede u ratu.

 

 

Putin može proglasiti neki status quo na bojišnici, ali Zelenski neće prihvatiti, kaže Samus. Njemački vojni analitičar Wolfgang Richter za DW rekao je da ako bi došlo do primirja i povratka na situaciju iz 2014. godine, da bi bila “pobjeda” Putina, odnosno više poraza Zelenskog, jer Ukrajina nikada ne bi uspjela diplomatskim putem vratiti taj izgubljeni i okupirani teritorij.

 

 

Nakon ovoga što se dogodilo, nastavlja Samus, a to je rat – to se onda samo tako može i riješiti – porazom jedne od strane. Vladimir Putin igra, kako nam pak kaže ukrajinski vojni analitičar Mihailo Samus, “va bank”. Naime, on je smanjio svoj apetit, sada bi se, kaže Samus, “zadovoljio” da napravi kopneni spoj s Krimom, uzme joj veći dio Donbasa i dobar dio crnomorske obale (Odesa tu visi kao nedosegnuti dragulj), a onda da s tim okupiranim područjem barata kako on hoće – od stvaranja sanitarnog koridora prema Rusiji ili pak aneksije jednog dijela tog teritorija, jer dojam je da Putin ovu bitku na Donbasu “shvaća” kao “unutarnje pitanje”, odnosno rat ui za Rusiju.

 

 

Donbas smatra, što je bilo vidljivo iz njegova govora kada je objavio rat, samo “područjem koje je nizom povijesnih nesretnih okolnosti oduzeto Rusiji”. Kada mu nije uspio prvotni plan, on sada prilagođava “planiranje” prema situaciji na terenu kako bi sve uvjerio da je “baš to htio”. Od specijalne vojne operacije prešlo se na “oslobađanje Donbasa”. Ne, je li baš tako!?

 

 

Što se može dogoditi ako i uspije, a pogotovo ako ne uspije u svom naumu? Što se može dogoditi s Ukrajinom, a što s Rusijom, i kakve poteze može se povući u jednom ili drugom slučaju?

 

 

U ovom trenutku, dok se borbe vode na fronti u dužini od nekih 500 km, vojni analitičari smatraju da se obje strane nalaze u pat-poziciji – niti Ukrajinci mogu izgubiti, niti Rusi pobijediti. I obratno. Upravo zato se smatra da je ovo ključna faza rata koja se može ratno i političko klatno okrenuti na jednu ili drugu stranu te će sve biti jasnije već sljedeći tjedan, najviše dva. Putin nije u lakoj situaciji. Još jedna neželjena, a možda i neplanirana posljedica Putinove avanture bit će i novo proširenje NATO-a.

 

 

Posljedično to znači i jačanje pozicije SAD-a u Europi, odnosno grupiranje EU oko Bijele kuće. Čim su ruski tenkovi provalili na ukrajinska polja, Putin je “uspio” u svemu što nije nikako htio – uskrsnuo je i ojačao NATO i čak doveo dvije zemlje, Finsku i Švedsku, koje su tradicionalno i povijesno dičile svojom neutralnošću, da će uskoro najvjerojatnije pristupiti Savezu. Dakle, homogenizirao je EU, a zemlje koje su smatrane n njegovim “trojanskim konjima” našle su se u svojevrsnoj izolaciji – Mađarska (propast Višegradske skupine i prekid suradnje Varšave i Ljubljane s Orbanom) ili su prihvatile dogovoreni zajednički “strogi kurs” prema Moskvi, poput Bugarske i Grčke, a od izvanbruxelleske Srbije, jedne koja podržava njezinu agresiju, očekuje se da bi se mogla zabiti “nož u leđa”

 

 

Putina se, ističu i Samus i Kovačević, Zapad više ne boji kao što je to bilo prije agresije, kada se smatralo da je njegova vojska nepobjediva i jaka, a sada se pokazalo da ima puno rupa te da je Rusija ipak na staklenim nogama i da prijetnje koje i dalje odašilje Zapadu ipak nemaju takvo uporište. Putin kaže da će se Finska i Švedska, ako uđu u NATO, suočiti s posljedicama. Pitam se, kaže Kovačević, na koje posljedice on to misli i ima li ih snage provesti!? Zar će, pita se on, napasti Finsku i Švedsku!? “Širit će rat izvan Ukrajine s kojom je već dva mjeseca rata prilično neuspješno, a do sredine ili kraja godine, kada se pretpostavlja da bi ove dvije zemlje mogle ući u članstvo NATO-a, Rusija će biti prilično iscrpljena ratom, izmoždena sankcijama i politički izolirana . Ne znam kakvim to posljedicama oni u ovom trenutku mogu prijetiti Fincima i Šveđanima!? Mislim da su sve prijetnje koje izgovaraju Putin, Lavrov, Medvedev, Peskov i ostali njegovi najbliži suradnici zapravo samo za unutarnju upotrebu i jačanje svog političkog ega, nego što ih zbilja mogu ostvariti – kaže Kovačević, koji vjeruje da su prijete proporcionalne frustracije zbog neuspjeha i svijesti o očitoj strateškoj grešci koju su počinili u Ukrajini.

 

 

Sljedeća po Putina negativna posljedica jest i obrat njemačke politike prema Rusiji. Njemačka je uvijek bila opterećena “krivnjom” za Drugi svjetski rat, ali i “zahvalnošću” zbog ponovnog ujedinjenja zemlje, jer tadašnji atrofirani SSSR nije radio problem oko “usisavanja” Njemačke nekadašnje DR.

 

 

ŠTA PUTIMN NIJE PREDVIDIO?

 

 

Osim toga, Putin je doveo do povijesnog obrata u Njemačkoj koja se odmaknula od svog pacifizma “nametnutog” kao posljedica Drugog svjetskog rata te ih doveo da počnu preispitivati ​​svoje novije povijesne traume. Zatim je “natjerao” Europu da po svaku cijenu, koja neće biti mala, ali je nužna, odustane od ruskih energenata i vremena Rusiji uskrati životni izvor prihoda. Berlin već najavljuje da će do kraja godine biti neovisna o ruskim energentima. njemački političari posipaju se pepelom zbog politike prema Rusiji i svojih krivih procjena. I na kraju, ono što je najporaznije za Putina, kojeg se slavi kao vladara koji je Rusiju podigao s koljena, da se, nakon ukrajinske avanture, ojačala sumnja u njezinu stvarnu “jačinu i veličinu” i dvojba u njezin stvarni status velesile, kompatibilne i konkurentne Zapadu i Kini. To prenaglašeno i pompozno “podizanje” ispada prilična obmana. Ili kako ju je podigao, tako se može sunovratiti i povući za sobom.

 

 

Kompromitirao je i svoju armiju koja niti “jednu slabašnu Ukrajinu” ne može pobijediti, a htjela bi biti svjetski policajac. Iscrpljujući rat vrlo će vjerojatno imati posljedice i na ruski utjecaj na globalnoj sceni. Pitanje je hoće li više moći izdržati nazočnost, recimo u Siriji i Libiji, ili širokogrudno davati “donacije” raznim ultradesnim ili ultralijevim pokretima po Europi koje su koristili za destabilizaciju EU.

 

 

Time je zapravo izveo načistac ono čime je manipulirao do početka invazije – Rusija se sve manje boje, a to je nešto što je, kroz povijest, održavalo Rusiju na svjetskoj sceni, odnosno ostao je još donekle samo strah od njezinih glava – nuklearnih i usijanih koje bi ih mogle pokrenuti. Putin je doveo Rusiju u situaciju da može biti izolirana od svijeta kojem prirodno i civilizacijski pripada – Europi – te ju takvu izručiti onima kojima se boji i na koje se sada iz nužde oslanja – Kini!

 

 

Vjerojatna posljedica, o kojoj se zbog ruske krajnje zatvorenosti i cenzure malo zna, jest rast tinjajućeg nezadovoljstva u Rusiji (mnogu Rusi bježe iz zemlje, osnivaju se antiratni, a time i antiputinovski pokreti kao što je “Prava Rusija”, mnogi se skrivaju od mobilizacije , postoje primjeri pobune među vojnicima na samoj bojišnici, raste gnjev roditelja koji su izgubili djecu u ratu), pa i unutar samog Kremlja.

 

 

Zasad potiho, ali očito potmulo rogoborenje postoji, a teško je reći u što se može pretvoriti. Američki Bloomberg navodi da je “sve više visokih kremaljskih dužnosnika nezadovoljno” Putinovom politikom i ratnom avanturom. Otezanjem rata u Ukrajini vjeruju da će dovesti do otpadništva Rusije, paraliziranja i devastacije njezine ekonomije, a time se ugrožava i njezina sigurnost i opstanak, a to je zapravo bio i razlog invazije na Ukrajinu. No, zasad ne vide mogućnost da Putin promijeni svoju politiku, a pogotovo da ga netko u skorije vrijeme ugrozi.

 

 

On se oslanja samo na skupinu jastrebova kojom se okružio – ministrom obrane Sergejem Šojguom, prvim diplomatom Sergejem Lavrovom, šefom generalštaba Valerijem Gerasimovom i prvim obavještajcem Nikolajem Patruševom.

 

 

Osim uvjerenja u pobjedu, hrani se i iluzijama i mitom da sankcije ne mogu Rusiji u sukobu sa Zapadom nauditi te da su Rusi spremni na veliku žrtvu zbog svoje države, dok su zapadnjaci komotni i “meškinjasti”. No, kako kaže ruski neovisni analitičar Mihail Sokolov, tako su govorili iu vremenima SSSR-a znamo kako je završilo. Ako Rusija zauzme “administrativne granice” Donječke i Luganske te uzme većinu ukrajinske crnomorske obale, Putin može reći da je “to i bio plan”, bez obzira na to što to neće okončati rat, kaže Samus.

 

 

Putin želi ukrajinsku vojsku uzeti u obruč i nanijeti joj strateški poraz, kako bi onda krenuo na Kijev, ali to je teško zamislivo, ako uzmemo u obzir dosadašnji tijek rata, ali i činjenicu da Ukrajina dobiva sve više dodatnog teškog naoružanja. Wolfgang Richter smatra da tu ima jedan problem – obuka Ukrajinaca da se njime koriste, pa smatra da bi bilo učinkovito da im istočnoeuropske države šalju staro sovjetsko naoružanje kojim se lakše upravlja i kojim Ukrajinci znaju rukovati.

 

 

Jedna od posljedica rata u Ukrajini je i opće slabljenje ruske obrane i sigurnosti. Richter tako kaže da Putin ima problem “vojnim i ljudskim kapacitetima” jer je u Ukrajini već iskoristio dvije trećine kopnenih snaga. Naime, on ne može poslati u Ukrajinu onoliko resursa koliko mu treba jer ne smije oslabiti svoje pozicije na zapadnim granicama prema NATO-u ili za zaštitu nestabilnog režima Lukašenka u Bjelorusiji, zatim na Arktiku koji mu je energetski važan i gdje se spori s drugim sjevernim zemljama oko toga, zatim ne smije oslabiti svoje snage na Kavkazu (Karabah) te pogotovo na području Srednje Azije, gdje je suočen sa stalnim pokušajima prodora radikalnog islama iz Afganistana na to trusno područje naseljeno muslimanima. I na kraju, ne treba zanemariti ni dalekoistočni pravac – dugu granicu s Kinom,

 

 

JE LI RFEALNA NUKLEARNA PRIJETNJA?

 

 

Najgora posljedica Putinove politike je i sve realna opasnost od upotrebe nuklearnog naoružanja. Ako Putinu “donbaška operacija” ne uspije, kaže Samus, moguće su dvije varijante – prva, da se ukopa na područjima koja je osvojila i nastavi s ratom, uz svijest da će trajati dugo.Putin sada ne smije proglasiti opću mobilizaciju, iako mu fali ljudstva, jer bi time priznao da “loše stoji”, nego može objaviti da je u ratu s NATO-om i naći izlaz u tome da zatraži od Rusa da se sami jave kao dragovoljci i žrtvuju. Naime, propaganda će odraditi da je Rusiju napao Zapad, da su joj opstanak i egzistencija ugroženi te će na tim osjećajima natjerati Ruse da se sami jave u vojsku.

 

 

Druga varijanta je ona opasnija – taktički nuklearni udar, odnosno to bi bio “pokazni” demonstrativni udar! (Radi se o udaru ograničene snage namijenjenom upotrebi na manjem, nenaseljenom ili “nevažnom” području i suprotan je strateškom nuklearnom udaru koje se koristi za uništenje velikih površina). On je spreman na to, odnosno vrijeme bi demonstrirao snagu i neke svoje buduće namjere. Naime, računa tu na dvije stvari – prvo, da će Ukrajina nakon toga kapitulirati, odnosno, drugo, da će Zapad u strahu od nuklearnog rata pritisnuti Zelenskog da pristane na “podjelu Ukrajine”.

 

 

Ne, i tu se Putin može preračunati. Ukrajina baš nakon jednog takvog mogućeg udara ne smije stati, nego mora nastaviti borbu jer će vrijeme zaustaviti Putina da ponovno upotrijebi nuklearno oružje. To je ultimativni uvjet da se Putina zaustavi i ograniči.Uz to Zapad se ne smije prepasti tog “taktičkog nuklearnog udara” jer bi time samo Putinu dao krila i on bi nastavio s ratom
i nuklearnim prijetnjama, ako vidiš da mu prolaze. U Kremlju računaju da se Zapad boji nuklearnog rata, da bi njihove javnosti reagirale i natjerale ih na kompromis s Putinom. Ne, to bi bila pogrešna procjena jer bi to bila voda na mlin Putinu i on bi se osnažio i mogao bi diktirati neke svoje uvjete, poput toga da se NATO ne proširi na Finsku i Švedsku, a potom bi ugrozio Baltičke zemlje i Poljsku koje su mu ionako “kost u grlu”,

 

 

Ruska vojna doktrina, koju su preuzeli od SSSR-a, smatra da je “pokazni” nuklearni udar dovoljan da se protivnika natjera na predaju. Isto tako, kaže Samus, upotreba nuklearnog udara opravdala bi ugroženost Rusije, jer u njezinoj doktrini stoji da je to legitimno koristiti u tom slučaju. No, ako nakon eventualnog nuklearnog udara Ukrajina nastavi s borbama, a Zapad ne bude pritiskao Kijev, pretpostavljam da se Putin ne usudi na daljnje korištenje nuklearnog naoružanja jer je svjestan da bi to moglo dovesti do stvarnog sukoba s NATO-om, ističe Samus.

 

 

Putin igra “na sve ili ništa” – na to da će se svi prepasti, ali ako se ne prepadnu, onda Samus pretpostavlja da će on napraviti taktički uzmak, i iz razloga da se u Kremlju ili Rusiji ne dogode “nepredviđene stvari” koje bi ugrozile njega samog. Posljedica Putinove avanture je kolaps i mogući bankrot ruskog gospodarstva, koji je sve izgledniji.

 

 

DAN RATA KOŠTA RUSIJU MILIJARDU EURA

 

Rat je sve skuplji za Putina, pogotovo u uvjetima gospodarskih i financijskih sankcija. Prema nekim izračunima, “dan rata” Rusiju košta oko milijardu dolara, za što još sada ima sredstava, ali jačanje sankcija koje već daju rezultate (recimo, inflacija je iznad 17,5 posto, očekuje se pad BDP-a preko 12 posto, cijene nekih živežnih namirnica porasle su i do 50 posto, Rusi mogu mijenjati devize, ali ne mogu ih kupovati, čelična lady Elvira Nabiullina, šefica Narodne banke, rekla je da se mora usporiti korištenje zlatnih i deviznih rezervi, a podsjetimo da je prošlo manje od dva mjeseca otkako su uvedene sankcije), i ako se EU, kako se očekuje, “izbavi” od ruske nafte i plina, do početka nove sezone grijanja ruska bi ekonomija krajem godine mogla živjeti krah. Naime, čak da rat na neki način stane ili se okonča, kako se kaže – sutra, to ne znači da bi sankcije prestale istoga dana! One će, kažu zapadni analitičari, sigurno potrajati puno dulje od rata.

 

 

Nakon svega, kao konačni rezultat i posljedica invazije izgledan je i gubitak pozicije velesile. Naime, Putin je toliko samouvjereno vjerovao u ovisnosti Europe o ruskim energentima da je mislio kako će mu zato progledati kroz prste ukrajinsku avanturu ili će doći do raskola u EU. Bio je uvjeren da Nijemci neće odustati od Sjevernog toka 2, a sada oni razmišljaju io tome da zatvore i pipu Sjevernog toka 1. Takav stav pokazao je pucanj u vlastitu nogu, jer će on možda dio europskog tržišta nadoknaditi izvozom u azijske zemlje, ali to neće biti niti izdaleka dovoljno da mu se napuni kasica prasica.

 

 

“Europa se pokazala spremnim na žrtvu nego što je Putin mislio”, kaže Kovačević.

 

 

To će biti bolno i skupo, u prvo vrijeme, ali će na kraju ipak više koštati Ruse nego Europljane. Putin se može osloniti na Kinu, da mu ona financijski i ekonomski pripomogne, ali to je riskantan potez, jer u tom slučaju postaje njezin dužnik i može sa svim svojim sibirskim bogatstvom pasti Pekingu u naručju. Još jedna za Putina neželjena posljedica.

 

 

Rusi su se nedavno pohvalili da je, nakon što je EU prestala kupovati ruski ugljen, Kina gotovo udvostručila kupnju ruskog ugljena i koksa, ali su tek negdje u fusnoti spomenuli da su im morali prodati po znatno nižim cijenama nego dosad. Osim toga, već su uvalili Rusima mnoge svoje nepotrebne “bižuterijske” proizvode, o čemu stidljivo pišu i neke ruske poslovne novine. Kako smo govorili u vrijeme pandemije, sada se to može primijeniti i za ovaj rat – ključna su sljedeća dva tjedna. Putin je krenuo, možda, u konačni obračun koji može promijeniti sliku svijeta koji smo dosad poznavali..

 

(SB)

KAKVA JE BUDUĆNOST PUITINOVE RUSIJE NAKON RATA: Već sada je jasno da Rusija nije vojna sila; Amerika bi to mogla iskoristiti i srušiti Putina sa vlasti