KONAKOVIĆ KAO BOŠNJAČKI VUČIĆ: ‘Političar u patikama’ ili zašto to ne može biti!?

Vjeruje li Konaković da njegov NiP može postati politička alternativa SDA?! Bio toga svjestan ili ne bio, on je osuđen ići u tom pravcu. Jer drugi pravac bi bio stagnacija ili utapanje u kolotečinu…

Nekoliko se mladih i energičnih lidera pojavilo u regionu formata Elmedina Dine Konakovića. Posljednji je Dritan Abazović, mladi lider crnogorske opozicije kome se pripisuje rušenje najdugovječnijeg autokrate na Balkanu Mila Đukanovića. Konaković se javno distancirao od Abazovića, ne zato što mu možda nije simpatično da jedan mladi drznik tako hrabro napada do tada neprikosnovenog nacionalnog vođu, već zbog toga što je povezivan sa Muamerom Zukorlićem čiji ogranak stranke u Crnoj Gori je dio koalicije „Crno na bijelo“ koju predvodi Abazović.

Sličniji Konakoviću je bio Božo Petrov, lider „Mosta“, koji je bio i predsjednik Hrvatskog sabora te potpredsjednik Vlade RH. Petrov je poput komete bio zasjao na hrvatskom političkom nebu i nakon jednog mandata je potpuno zgasnuo. On je, kako su tvrdili hrvatski politički analitičari, bio ikebana jednog lobija katoličke crkve. Možda se po ideološkom profilu Konaković može porediti sa Petrovom, ali iza Konakovića ne stoji vjerski lobi U Sarajevu. Pa čak i oni koji su Konakovića pokušali usporediti sa Miroslavom Škorom, liderom Domovinskog pokreta, vrlo malo mogu naći zajedničkog između njih dvojice.

Tek nakon uspjeha na lokalnim izborima na kojima je Konakovićeva stranka NiP ostvarila iznenađujuće dobar rezultat, posebno u Sarajevu, optimističniji prognozeri u njemu vide bošnajčkog Aleksandra Vučića. Takve percepcije dolaze od čestog pitanja hoće li se Konaković kandidirati za člana bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, te još dalje, rađa li se novi bošnjački lider koji uzima tron Bakiru Izetbegoviću!

Bez obzira na ovako pretjerani optimizam osnovano je postaviti pitanje je li to zaista moguće? Prije odgovora na to pitanje trebalo bi istači da je izazivanje Konakovića da učini korak u pravcu kandidiranja za predsjedništvo više provociranje od strane Izetbegovića nego što je to stvarno njegova želja. To bi Izetbegović upravo želio jer vjeruje da mu ovaj nije dorastao za takmaca. Bez obzira kako će se u konačnici odlučiti

Denis Zvizdić, ovo pitanje će visiti u zraku tokom cijele godine. I to uopće nije loše za rejting Konakovića čija je stranka u usponu. Ipak, pred njim je vrlo turbulentan period i ovisno o tome kako će odreagirati na političke izazove u ovoj godini, takav će imati start za kampanju za naredne izbore koji za njega osobno znače biti ili ne biti, ili narodnim jezikom rečeno: „ja hadžija, ja bos“. Prije svega njegov uspon ovisi o odnosima unutar Četvorke, koalicije koja je uspjela formirati Vladu KS, potom i od samog uspjeha ove vlade gdje njegova stranka ima najveći broj ministarstava.

U ideološkom smislu Konakovićeva stranka se pozicionirala na desnici, gdje već tri desetljeća suvereno vlada SDA. Ali nije on dobio bitku protiv SDA na ideološkom polju, već primarno na antikorupcionom gardu, gdje je SDA zaglibila u „živo blato“. Konaković je pokazao izvanrednu energiju i zaista je, poput tenisera, neumorno bio „na mrežici“. Uz to imao je ubojit servis na koji Izetbegović nije imao ni umijeća ni snage odgovoriti. Njega iz proteklog perioda neće pamtiti po velikim patriotskim riječima i zakletvama, već po izjavi da nosi pištolj. Tom izjavom je, možda nesvjesno, ogolio režim koji vlada na strahu uz pomoć falangi stranačkih batinaša i botova. Pošto se sumnja da je

Fikret Prevljak, kao umirovljeni general, bio jedan od vođa falangi stranačkih batinaša, pobjeda Nermina Muzura nad Prevljakom na Ilidži je rezultat takvog Konakovićevog političkog garda.

Nedavni prijem kod reisu-l-uleme lidera vodećih bošnjačkih stranaka među kojima je bio i Konaković, definitivno ga je legitimirao kao potencijalnu alternativu SDA. Iako su mediji ocijenili da je ovo bila svojevrsna stupica za opozicione lidere, više za Nermina Nikšića, lidera SDP-a nego za Konakovića, ovo je ipak bio čin političke legitimizacije. Tako da će poslije ovog sastanka Konaković morati odlučiti hoće li se zadovoljiti ostvarenim uspjehom koji ga svesrdno preporučuje za novog partnera izopćenom Izetbegoviću, ili će svoju stranku razvijati kao alternativu SDA. Nema sumnje da je Konaković već dobivao basnoslovne ponude da se „vrati u jato“ i da je on to odbijao. Stoga se dosadašnja njegova politika može ocijeniti u smislu da on nema namjeru praviti bilo kakve kompromise sa SDA.

Vjeruje li onda Konaković da njegov NiP može postati politička alternativa SDA i da će svoje političko djelovanje usmjeriti u tom pravcu?! Zato je za pretpostaviti da oni koji u Konakoviću vide bošnjačkog Vučića premise za svoje stavove izvlače iz ove njegove ambicije. Doduše, bio toga svjestan ili ne bio, Konaković je osuđen ići u tom pravcu. Jer drugi pravac bi bio stagnacija ili utapanje u kolotečinu.

Uspio u tome ili ne, Konaković nikad ne moće biti bošnjački Vućić. Prvo, njega nije projektirala „služba“, Udba ili BIA, kao Vučića. Drugo, Konaković uopće ne mora činiti salto mortale i ideološke vratolomije kakve je učinio i još uvijek čini Vučić. Konaković je predstavnik nove sorte bošnjačkih „političara u patikama“ koji se iz najdubljih ljudskih poriva žele boriti za svoju domovinu kao što su to činili 1992. godine generacije prije ove! Iza njih ne stoje nikakve moć ni “strane službe” niti lobiji. Zato im je narod povjeravao!

(TBT, Tim za analitiku)