Koševo ima veličinu, ali Zenica ima dušu: Tajna mita o Bilinom Polju

Možda Bilino Polje nema blještavilo evropskih hramova fudbala. Možda stolice na zapadnoj tribini pamte bolje dane, a prilaz stadionu ne odiše luksuzom modernih metropola. Ali fudbal odavno pati od viška marketinga i manjka duše

Postoje stadioni koji su arhitektonska čuda, staklene arene s grijanim sjedištima, VIP ložama nalik na hotelske apartmane i akustikom projektovanom u najskupljim kompjuterskim programima. A postoji i Bilino Polje…

Kada skrenete s magistrale prema Zenici, pa preko mostova rijeke Bosne zakoračite u predjele zaklonjene čeličanama i radničkim soliterima, dolazite u bunker. Na mjesto gdje se fudbal ne gleda uz kokice, nego se proživljava uz miris zeničkog smoga, roštilja, pirotehnike i sirove, nepatvorene strasti.

Zašto je baš ovaj zenički stadion, relativno skromnog kapaciteta i često kritiziranog komfora, postao neprikosnoveni duhovni dom nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine? Odgovor se krije u psihologiji, tradiciji i geografiji bosanskog inata.

Engleski kroj u srcu Bosne

Prvi i najbanalniji razlog je čisto fudbalski. Bilino Polje je stadion bez atletske staze. U zemlji u kojoj je najveći stadion, sarajevsko Koševo, godinama patio od sindroma “hladnoće” i fizičke distance između tribina i terena, Zenica je ponudila ono što Englezi zovu box – kutiju.

Na Bilinom Polju publika protivničkom beku doslovno diše za vratom dok izvodi aut. Zvižduk skoro 15.000 se odbija od betonskih krovova i pada ravno na glave gostujućih fudbalera. Za razliku od većih gradova gdje publika zna biti pozorišna ili razmažena, u Zenici tribine ne čekaju dobar potez da bi zaplesale – one ga proizvode pritiskom.

Sjetite se samo gostovanja svjetskih velesila. Od one čuvene Španije, preko Belgije i Portugala, do Grčke. Cristiano Ronaldo se žalio na travnjak, Danci su gubili živce u blatu, a Belgijanci su se pitali kako je moguće da ih melje ekipa nošena hukom sa stadiona koji izgleda kao relikt 1970-ih godina. Bilino Polje je oduvijek bilo neudobno za bogate, a to je upravo ono što underdogu poput Bosne i Hercegovine treba.

Grad od čelika, reprezentacija od krvi i mesa

Drugi razlog je sociološki. Zenica je radnički grad, kovan u vatri željezare, navikao na težak rad i borbu bez kalkulacija. Kada reprezentacija igra u Zenici, ona igra među ljudima koji u reprezentaciji vide rijetki prozor u kolektivnu katarzu i ponos.

Nigdje u Bosni i Hercegovini kult reprezentacije, o kojem vrlo često govori selektor Sergej Barbarez, nije tako prirodno srastao s gradom kao u Zenici. Na dan utakmice, cijeli grad od ranog jutra pulsira u žuto-plavim tonovima. Od Kamberovića polja, preko Travničke ceste, pa sve do platoa ispred stadiona, stvara se osjećaj općeg zbora. U Zenici je reprezentacija bila i ostala svetinja.

Tu simbiozu najbolje su osjetili selektori poput Blaža Sliškovića, Miroslava Ćire Blaževića i Safeta Sušića. Ćiro je, sa svojim nepogrešivim instinktom za energiju mase, znao da Sarajevo može donijeti brojnost, ali da Zenica donosi fanatizam. Na Bilinom Polju se rodila ona neobuzdana energija koja nas je na krilima Džeke, Spahića i Pjanića na koncu i odvela na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. godine. Tamo je postavljen temelj. Tamo je izgrađen mit.

Tvrđava u kojoj se vraća vjera

Bilo je trenutaka kada se savez pokušavao “preseliti”. Eksperimentiralo se s Koševom, prelazilo se na Grbavicu, govorilo se o novim nacionalnim stadionima koji nikada nisu izgrađeni. Ipak, svaki put kada bi kola krenula nizbrdo, kada bi reprezentacija upala u krizu identiteta i rezultata, pogled bi se automatski okretao prema zeničkoj kotlini.

Povratak na Bilino Polje uvijek je značio povratak korijenima. Kao kad se posrnuli čovjek vraća u roditeljsku kuću da opere lice hladnom vodom i podsjeti se ko je i odakle je potekao.

Možda Bilino Polje nema blještavilo evropskih hramova fudbala. Možda stolice na zapadnoj tribini pamte bolje dane, a prilaz stadionu ne odiše luksuzom modernih metropola. Ali fudbal odavno pati od viška marketinga i manjka duše.

Bilino Polje je ima napretek. Zato je ono jedini istinski “domaći” teren Bosne i Hercegovine. Mjesto gdje logika prestaje, taktika ustupa mjesto inatu, a obična utakmica postaje borba za dostojanstvo naroda koji je navikao da sve u životu osvaja, nažalost, na teži način.

(Stav)