MAJKA OVOM REČENICOM ŠOKIRALA BALKAN: Kad više ne budem mogla, UBIĆU I SEBE I DIJETE!

Aida Hrnjić, politolog, blogerica i majka djeteta s poremećajem iz autističnog spektra, napisala je potresan post na blogu i opisala kako pored svih prepreka koje mora svladati kao majka djeteta s posebnim potrebama, mora nositi i sa balkanskim mentalitetom.

“Postoji tabu tema u zemljama Balkana o kojoj nitko ne govori i nije baš zanimljiva društvima i državama … Kako žive majke koje provode 24 sata dnevno njegujući svoju djecu. Veliki postotak te djece je u kolicima, nepokretan, sa čestim epileptičnim napadima, težim bolesti organizma … Dakle, djeca koja apsolutno ovise o drugima, u našim društvima i mentalitetu, ovaj “drugi” je samo majka. Žena krvi i mesa, osoba sa svim svojim osjećajima, nadama, znanjima, snovima i svima ostalima “počinje svoj blog.

Kaže da su ove majke uglavnom na rubu očaja, iscrpljene i u samoći nositi teret svega što uživaju.
“Mnogi rade toliko na putu da se jednostavno povuku i prestanu komunicirati sa svijetom”, rekao je Hrnjić, dodavši kako je često komunicirao s majkama iz regije.

“Jedna od majki iz Srbije je rekla” dok mogu dobro je, kad vidim da ne mogu više i da sam bolesna daću djetetu da popije nešto i ja ću to popiti i tako ćemo završiti “. Strašno je tako nešto i zamisliti, a kamoli živjeti takav život. Mnoge majke se svakodnevno nose s bezbroj problema i izazova, ali to u našim društvima jednostavno ne dolazi do onih koji bi trebalo da povedu računa o zdravlju roditelja. u godinama populizma i političkog senzacionalizma nema mjesta za obične ljude i njihove probleme. u svaka izjava majke učinila bi “akciju” bezbrojnih usluga i institucija, ali na Balkanu, a ne na Balkanu, znači da majka mora biti sama i da je također diskriminirana “, rekla je Hrnjić.

“O, ta diskriminacija je toliko ukorijenjena da je nevjerojatno čuti neke od stavova kakvih sam se naslušala tijekom godina.” Vidi joj nalakirane nokte, a priča da joj je teško “- reče mi jednom jedan poznanik. Nisam mogla ćutim:” a šta bi ti, da sve budemo prljave, musave, čupave jer imamo djecu s poteškoćama i to da bi ostatak društva shvatio da nam treba neka skrb i pomoć “. Nećemo mi nikada biti takve, unatoč očekivanjima nekih” uvaženih “na ovim prostorima.

Mi svoju djecu podižemo i učimo ih da budu ljudi, učimo ih da jedu, da se oblače, hodaju, kupaju, peru ruke, igraju i još štošta, a to se radi podignute glave i uz osmijeh, nikako čupav i musav. A čak i tada, kada znamo da je naše dijete u invalidskim kolicima i da će ovisiti o pomoći drugih. Prokleti balkanski mentalitet, majka koja se odrekla sebe, svih svojih nadanja, snova, profesije, obrazovanja, i još mnogo toga u životu da bi njegovala svoje dijete, nakon što izjavi da će se ubiti zajedno s djetetom onda kad više ne bude mogla sama, pitajte je li njezini nokti? “kaže Hrnjić i opisuje njezine dane.

“Kao majka bezbroj dana od obveza nisam stizala ni da jedem, sjetim se kasno u noć u krevetu da sam gladna, ali više nemam snage da ustanem i odvučem se do hladnjaka što je neizbježno uzelo danak na mom tijelu i umu, ali i dalje sam osoba, i dalje želim pogledati dobar film, odem na koncert, pogledam predstavu, izađem s prijateljicama i to i radim. Ako bilo tko misli da sam zbog toga “nemajka” grdno se vara. Neka pokuša živjeti s toliko obveza dnevno samo sedam dana. Sutradan ponovno ustanem, spremim svoje dijete, našminkam se, nasmejem i novi krug. Do kada, ne znam, ali jedno je sigurno, dok god imam snage u sebi, draže mi je da me “zagledaju” jesu li mi nalakirani nokti nego da me pitaju jesam li preživjela neku operaciju srca, na primjer “, kategorična je Hrnjić.

“Znaju naši nadležni vrlo dobro kako izgleda sva ta borba i kojim tempom teče, ali ignoriraju je u duhu ušteda nad nama, nismo im u fokusu jer od nas neće nikada imati podršku za svoje planove i podjele. Mi se držimo jedna druge grčevito, pomažemo se, savjetujemo, tražimo, inzistiramo, i tako u krug. Nebitno nam je iz koje smo države ili grada, mi smo majke i ne dopuštamo da nas “trpaju” u koš za smeće jer mi trebamo svojoj djeci, zdrave i prave, svjesne činjenice da jedna drugoj najviše pomažemo. A sustav dok nas se sjeti, dok “na red” dođu eventualni dnevni centri, projekti poput “Predah” u Srbiji, ili bilo što slično gdje bi se roditelju olakšalo, čeka, što bi naš narod rekao “Kad zatraži vaše zdravlje”, napisala je na kraju Hrnjić.

(Informer)