Građani imaju pravo znati kako se troši njihov novac.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je Ratko Mladić pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže ratne zločine, ali njegovo prezime i danas otvara pitanja koja institucije očigledno ne žele ili ne znaju odgovoriti.
Firma čiji je vlasnik njegov sin, prema dostupnim podacima, za šest godina ostvarila je prihode od oko 4,5 miliona KM kroz poslove povezane s javnim novcem.
Milioni su, dakle, prolazili kroz poslovne račune, dok se u isto vrijeme u dijelu Bosne i Hercegovine otvoreno negiraju genocid i veličaju ljudi odgovorni za ratne zločine.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: gdje su institucije?
Dok se žrtve i porodice ubijenih godinama bore za istinu, pronalazak posmrtnih ostataka i dostojanstvo, u javnom prostoru i dalje se mogu vidjeti poruke podrške osuđenim ratnim zločincima. Njihovi likovi i imena pojavljuju se na muralima, zastavama i skupovima, dok reakcije nadležnih često izostaju ili ostaju na nivou saopćenja.
Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Ipak, decenijama nakon zločina, njegovo veličanje nije nestalo. Naprotiv, u pojedinim sredinama postalo je dio političkog i javnog folklora.
Još je poraznije što se u istoj zemlji u kojoj se takve poruke mogu nesmetano čuti i vidjeti istovremeno troše milioni javnog novca.
Naravno, samo prezime ne može biti dokaz bilo kakve odgovornosti. Svaki poslovni odnos mora biti posmatran kroz zakone i konkretne ugovore. Ali upravo zato institucije trebaju dati jasan odgovor: na osnovu kojih kriterija su poslovi dodjeljivani, ko ih je kontrolirao i je li sve provedeno u skladu sa zakonom?
Građani imaju pravo znati kako se troši njihov novac.
Evropa na negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca upozorava godinama. Kritike stižu, ali konkretne posljedice često izostaju. Sankcije nema dovoljno, odgovornost je rijetka, a poruke koje vrijeđaju žrtve nastavljaju se ponavljati.
Zato ovo više nije samo pitanje jednog čovjeka, jedne firme ili nekoliko miliona maraka.
Ovo je pitanje kakvu poruku Bosna i Hercegovina šalje svojim građanima – posebno porodicama žrtava – kada se s jedne strane govori o suočavanju s prošlošću i evropskim vrijednostima, a s druge se i dalje otvaraju vrata za poslovanje i javni novac bez dovoljno javnih odgovora.
Jer država koja želi graditi budućnost mora znati objasniti i kako troši novac svojih građana, ali i kakav odnos ima prema vlastitoj prošlosti.
(Hayat)










