Ko podržava fašističku politiku popova i topova koja dolazi iz Srbije

Da postoji državnička svijest, Sarajevo bi na ovakvo ponašanje Beograda otvorilo pitanje postojanja entiteta RS na osnovu počinjenog genocida i međunarodne norme IUS COGENS, a ne se pozivalo na propale optužnice protiv Srbije za agresiju i simbolično protjerivalo srbijanske diplomate

Nakon pompezne sahrane uz sve vojne, državne i vjerske počasti jednom ratnom zločincu kao što je Ratko Neđe Mladić osuđenom na doživotni zatvor zbog zločina genocida, reakcije u Bosni i Hercegovini su uglavnom šok, nevjerica i politikanstvo.

Ne znam čemu čuđenje, politikantske patetične reakcije zbog predizborne kampanje i generalno gledano nevjerica da se takvo šta može desiti. Kada se desi agresija jedne države na svog susjeda, nikada više odnosi ne budu isti, budu ili bolji ili gori.

Naime, Mladić nije bio samo pojedinac, on je vojni simbol projekta nasilne etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine. Međunarodni tribunal je utvrdio njegovu odgovornost za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge zločine počinjene u okviru kampanje etničkog čišćenja. Zato je danas legitimno pitati: Zašto se toleriše politički rezultat tog projekta nakon što je vojni poraz njegovih nosilaca pretvoren u mirovni sporazum?

Samo saznanje da Bosna i Hercegovina kao država postoji i da su Bošnjaci kao narod opstali izgleda da galvanizira plebiscitarni bijes naših susjeda i daje alibi međunarodnom faktoru da balansira između beogradskog fašizma i zagrebačkog desničarenja kako bi zadržao stabilnost Balkana na direktnu štetu državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine. Kada sam o tome pisao i govorio svojevremeno, rijetko je to ko objavljivao, pa sam zato priredio i skup svih tih mojih tekstova u knjigu „Lažna dihotomija Bosne“ koju sam izdao upravo prošle godine, u septembru 2025. Osnovna teza ove knjige je da beogradski intelektualni krugovi nastoje nametnuti kvaziistine, ne samo o karakteru sukoba na ovim prostorima, već i o karakteru odnosa među narodima cijele Jugoslavije koji su uzročno-posljedično doveli do sukoba. Jer ako nema Jugoslavije, nema dominacije Srba, ako nema dominacije Srba, onda nema građanstva i građanskog društva i salonskih socijaldemokratskih podjela po klasnoj liniji. Podjela mora biti na bazi krvi, vjere, teritorije i nacionalne svijesti. Samo u takvoj podjeli dominacija Srba, sada gledano regionalno, može biti zadržana i ojačana, a zapadni kontrapunkt ovoj tezi je hrvatska velikonacionalna dominacija. Obje dominacije se namiruju od teritorije Bosne i Hercegovine međusobnom podjelom – dihotomijom. Dihotomija je dijeljenje ili podijeljenost cjeline na dva jednaka, nepreklapajuća dijela, što označava proceduru u kojoj se jedna cjelina dijeli na dva dijela, ili na više pola. U takvoj podjeli nešto što je dio jedne polovine ne može biti nikako dio druge ili i više polovina i kontra.

U sklopu uspostavljanja i zadržavanja dominacije Srba i Hrvata na prostoru bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je od 1992. – 1995. bila pretvorena u poprište totalnog rata koji je bio u prvom redu usmjeren na fizičku eksterminaciju i političku eliminaciju državotvornosti jednog cijelog naroda – bošnjačkog naroda. Sve se svelo na devizu: nema Bosne i Hercegovine, nema ni de facto Bošnjaka, nema Bošnjaka, nema ni problema na Balkanu.

Kao što vidimo, ništa se nije promijenilo. Tu dolazimo do britanske politike prema Bosni i Hercegovini.

Velika Britanija, kao najveći geopolitički faktor na prostoru Balkana tokom agresije na Republiku BiH, je formalno bila zagovornik teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je 1994. u britanskom parlamentu jasno govorio o potrebi očuvanja BiH unutar postojećih granica. Istovremeno je Kontakt-grupa, uz britansko učešće, prihvatila formulu po kojoj bi područje pod kontrolom bosanskih Srba trebalo biti smanjeno sa više od 70 posto na 49 posto, dok bi Federaciji pripalo 51 posto.

Na papiru je to izgledalo kao kompromis koji čuva BiH. Ali politički problem je mnogo dublji. Ratna teritorijalna kontrola pretvorena je u pregovaračku kategoriju.

U tome je ključna kontroverza. Pregovarački procesi od Carringtona i Cutileira, preko Vance–Owenovog plana i Owen–Stoltenbergovog plana, sve više su polazili od činjenice da se Bosna mora organizirati kroz teritorijalne jedinice povezane sa etničkim zajednicama. Britanska vlada u vlastitoj analizi kasnije je priznala kontinuitet tog „konsocijacijskog“ modela od ranijih mirovnih planova do Kontakt-grupe, pri čemu je Owen–Stoltenbergova formula 49 posto za Srbe nastavljena u planu Kontakt-grupe. Britanska diplomatija istovremeno je branila teritorijalni integritet BiH i učestvovala u pregovaračkom procesu koji je etnoteritorijalnu organizaciju BiH pretvarao u osnovu budućeg mira.

Lord David Owen je u tom procesu imao posebno kontroverznu ulogu. Njegovi pregovarački modeli nisu polazili od ideje potpuno integrisane države, nego od teritorijalnog i političkog razgraničavanja zajednica. Kada se takav pristup jednom uvede u pregovarački proces, postavlja se pitanje gdje završava mirovni kompromis, a gdje počinje međunarodna legitimacija rezultata etničkog čišćenja.

Formula 51:49 zato nije samo matematička činjenica. Ona predstavlja trenutak u kojem je međunarodna diplomatija počela tretirati teritorijalni odnos snaga kao osnovu budućeg ustavnog poretka BiH.

Istina je da je Kontakt-grupa izričito govorila da se time čuva teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ali je istovremeno prihvatila teritorijalnu kartu koja je predviđala 49 posto za područje pod kontrolom bosanskih Srba i 51 posto za Federaciju. Britanska vlada je čak naglašavala da se karta može mijenjati dogovorom strana.

Šta to u osnovi znači – Vojne pobjede nad politikom etničkog čišćenja nisu dovele do stvaranja funkcionalne države, već do političkog kompromisa kojim su teritorijalni rezultati rata prihvaćeni od strane međunarodne zajednice kao faktor djelovanja sile.

To je paradoks koji će kasnije postati ugrađen u Dayton. Bosna i Hercegovina je sačuvana kao međunarodno priznata država, ali je njena unutrašnja struktura izgrađena na kompromisu koji je ratnu etnoteritorijalnu podjelu učinio dijelom ustavne arhitekture. To je apsolutno jednako analogiji da su, recimo, članice antifašističke koalicije 1945. godine, predvođene Velikom Britanijom, na konferenciji u Potsdamu međusobno dogovorile da pod prijetnjom upotrebe sile na prostoru bivše Jugoslavije ostane entitet kojeg je teritorijalno zaokruživala bivša Nezavisna Država Hrvatska!?

Na kraju, nakon plebiscitarne podrške prošlom i podršci za nove genocide u vidu mitomanske sahrane ratnog zločinca u Beogradu, postavlja se pitanje opravdanosti i legitimiteta odluka koje proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. S obzirom na geopolitičke okolnosti koje su složene u svijetu, s obzirom na širenje ruskog utjecaja u regionu upravo preko Srbije, na njeno prekomjerno naoružavanje u kojem učestvuje i Zapad, ne bi li stavio stabilnost Balkana pod kontrolu, postavlja se krucijalno pitanje – Da li je vrhunsko civilizacijsko dostignuće Evrope da počinioca nagradi za genocid teritorijom na kojoj je isti i počinjen kroz pravno ograničavanje državnog suvereniteta državi Bosni i Hercegovini preko nametnutog Ustava?

Da postoji državnička svijest, Sarajevo bi na ovakvo ponašanje Beograda otvorilo pitanje postojanja entiteta RS na osnovu počinjenog genocida i međunarodne norme IUS COGENS, a ne se pozivalo na propale optužnice protiv Srbije za agresiju i simbolično protjerivalo srbijanske diplomate. Beogradu se moraju ponuditi razgovori i dijalog samo i isključivo oko teme ukidanja RS u okviru regionalnog dijaloga, jer je sahrana ratnog zločinca razjasnila i izbistrila sve ostale nedoumice.

Evropskoj uniji treba ispostaviti istu fakturu. Ili će započeti proces prijema BiH u EU pod izmijenjenim Ustavom u kojem je civilizacijski demokratski princip jedan čovjek, jedan glas, biti osnova uspostave vlasti ili će zbog Bošnjaka muslimana kao političkog faktora podijeliti BiH i napraviti muslimanski geto poput Gaze i nastaviti krvavi scenario u srcu Evrope, bez imalo stida. Neka se gospoda iz civilizovanog svijeta izjasne, jer nama su nakon Mladićevog opela, baš kao i nakon Miloševićevog Gazimestana 1989., stvari potpuno jasne.

(Stav)