Bugarski diplomata, visoki predstavnika Vijeća za mir, ima bliske veze s Izraelom i SAD-om

 

 

 

Ponekad politički lideri moraju skinuti mekane rukavice koje nose dok upravljaju poslovima svog naroda i umjesto toga navući grublje, oštrije.

 

 

Nastavak djelovanja s pretjeranom pomirljivošću i dobrom voljom u pitanjima sudbine može imati katastrofalne posljedice – posebno kada se radi o protivnicima koji ne pokazuju lojalnost obećanjima i nikakvu posvećenost sporazumima ili dogovorima.

 

 

Nakon sporazuma o prekidu vatre postignutog 10. oktobra prošle godine, palestinska strana je, čini se, pokazivala najviši stepen posvećenosti i discipline. Više od šest i po mjeseci, uprkos gubicima koje je pretrpio, otpor je odlučio da cionističkom neprijatelju uskrati svaku priliku da ponovo rasplamsa rat.

 

 

Tokom tog perioda, Izrael je počinio više od 3.000 kršenja, što je rezultiralo ubistvom više 700 Palestinaca, uključujući visoke vođe frakcija otpora.

 

 

U Izraelu, ova palestinska suzdržanost i odsustvo bilo kakve značajne odmazde protumačeni su kao znakovi slabosti unutar otpora u Gazi.

 

 

Izraelski lideri su počeli vjerovati da su struktura i vojne sposobnosti otpora oštećene do te mjere da je postao nesposoban da preduzme značajne akcije protiv okupacijske vojske. Ova percepcija se odrazila u jasnom porastu izraelskih kršenja zakona – ne samo u broju već i u njihovom obimu i ozbiljnosti.

 

 

Da li ovo izraelsko shvatanje odražava stvarnost ili proizilazi iz opasne pogrešne procjene, u konačnici malo toga mijenja.

 

 

Rezultat je isti: izraelski lideri su se ohrabrili da eskaliraju svoju agresiju protiv Gaze, izvršavajući atentate, ubistva i daljnje konfiskacije zemljišta bez oklijevanja i sve više bez opravdanja, za razliku od prvih mjeseci već krhkog sporazuma o prekidu vatre.

 

 

Nakon atentata na komandanta brigada Kasama Izza al-Dina al-Haddada, zajedno sa njegovom suprugom i kćerkom prije nekoliko dana, reakcije palestinskih frakcija otpora – posebno Hamasa – počele su se primjetno mijenjati.

 

 

Iako se ova promjena još nije pretvorila u konkretne akcije, ona se značajno razlikuje od prethodnih odgovora, koje su mnogi opisali kao hladne ili pasivne.

 

 

Ovaj put, razvoj događaja je otišao dalje od uobičajenog obrasca. Otpor je odbio da učestvuje na sastancima sa regionalnim posrednicima koji su trebali da se održe u Kairu posljednjih dana.

 

 

Ovaj potez je široko protumačen kao odstupanje od prethodne politike šutnje i signal da stvari mogu izmaknuti kontroli u svakom trenutku kako se izraelska kršenja zakona intenziviraju i postaju sve nepodnošljivija.

 

 

U istom kontekstu, otpor je prvi put obavijestio posredničke strane da kategorički odbacuje pitanje razoružanja. Tvrdi se da okupacija prvo mora biti prisiljena da ispuni vlastite obaveze prema sporazumu – posebno one uključene u prvu fazu primirja, od kojih više od 70 posto Izrael navodno nije ispunio.

 

 

Treća značajna promjena u stavu otpora bilo je njihovo odbijanje saradnje, čak i privremene, s visokim predstavnikom Vijeća za mir, Bugarinom Nikolajem Mladenovim. Mladenov je sve više usvajao izraelski narativ u vezi s preprekama koje sprječavaju nastavak primirja i prelazak u njegovu drugu fazu

 

 

To je postalo posebno očigledno nakon njegovog brifinga pred Vijećem sigurnosti UN-a, tokom kojeg je tvrdio da je glavna prepreka naporima za obnovu i značajnu humanitarnu pomoć odbijanje otpora da preda oružje.

 

 

Zapanjujuće je da je previdio kontinuiranu agresiju Izraela i ogroman obim kršenja koja se svakodnevno događaju širom Pojasa Gaze.

 

 

Iz izraelske perspektive, Mladenov se čini savršeno prikladnim za svoju trenutnu ulogu. Svojim potezima, on efektivno oslobađa Izrael pravne odgovornosti za potkopavanje i kršenje sporazuma o primirju i doprinosi mobilizaciji međunarodnog pritiska protiv opkoljenog i devastiranog palestinskog stanovništva, piše Palestine Chronicle.

 

 

Mladenovljeve brojne veze s Izraelom teško je ignorisati. Prethodno je obavljao funkciju specijalnog koordinatora Ujedinjenih nacija za bliskoistočni mirovni proces između 2015. i 2020. godine i nadgledao je brojne runde indirektnih pregovora između frakcija otpora u Gazi i Izraela prije poplave Al-Aksa.

 

 

Njegov profil je također usko povezan s Washingtonskim institutom za bliskoistočnu politiku, osnovanim 1985. godine pod pokroviteljstvom AIPAC-a, najveće pro-izraelske lobističke organizacije u Sjedinjenim Državama, gdje Mladenov trenutno služi kao “ugledni gostujući saradnik”.

 

 

Bivši bugarski ministar vanjskih poslova, ministar odbrane i član Evropskog parlamenta nije se mnogo trudio da sakrije svoje mišljenje o krizi u Gazi.

 

 

Kroz službene izjave i brifinge, prikazao je ono što naziva palestinskom “pobunom” – referencom na frakcije otpora – kao glavnu prepreku koja sprječava kretanje prema drugoj fazi sporazuma.

 

 

Više puta je tvrdio da svjetske sile, posebno Sjedinjene Države, trebaju povećati pritisak na ove “pobunjenike” da u potpunosti predaju svoje oružje i odustanu od bilo kakve buduće uloge u upravljanju Gazom.

 

 

Mladenov se također zalagao za brzo formiranje “međunarodnih stabilizacijskih snaga“ koje bi preuzele kontrolu nad Gazom – što je očigledan pokušaj repliciranja modela UNIFIL-a u južnom Libanu.

 

 

Pa ipak, sam UNIFIL više puta nije uspio zaštititi čak ni vlastito osoblje od izraelske agresije, a kamoli pružiti sigurnost civilima izloženim nemilosrdnom bombardiranju.

 

 

Unutar Izraela, Mladenov se također smatra osobom koja uživa poseban odnos s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

 

 

Ovaj odnos, prema nekima, pomogao je u jačanju Trumpovog potpunog usvajanja izraelske naracije, uprkos povremenim javnim kritikama koje mnogi odbacuju kao malo više od političkog teatra.

 

 

Takav odnos u konačnici služi zaštiti Izraela od odgovornosti za pogoršanje humanitarne i sigurnosne situacije koju veliki dio svijeta smatra uglavnom vlastitom krivnjom.

 

 

Istovremeno, izraelski premijer Benjamin Netanyahu – suočen s pravnim i političkim krizama kod kuće i u inostranstvu – nastavlja voditi ratove u Gazi i širom regije, što mnogi smatraju pokušajem odgađanja neizbježnog političkog obračuna koji bi ga na kraju mogao dovesti do zatvora.

 

 

U svakom slučaju, Mladenovljevo ponovljeno insistiranje da otpor snosi odgovornost za pogoršanje uslova u Gazi, zajedno s njegovim pozivima na razoružanje, sve više izgleda kao da ima za cilj otvaranje puta za obnovljenu vojnu agresiju.

 

 

Znaci takve eskalacije već su vidljivi u rastućem tempu izraelskih napada na civile.

 

 

Tokom protekle sedmice, velika civilna područja ponovo su bila meta napada nakon upozorenja na evakuaciju, oživljavajući strahove od ponovnog masovnog internog raseljavanja i izazivajući zabrinutost da bi šira eskalacija mogla biti neizbježna.

 

 

Ova perspektiva duboko alarmira stotine hiljada stanovnika Gaze, od kojih mnogi – uprkos ozbiljnoj nestašici humanitarnih potrepština – i dalje preferiraju trenutnu realnost u odnosu na povratak genocidnom ratu koji je uništio Gazu i učinio veći dio nje nenastanjivim.

 

 

Neki, pak, tvrde da održavanje trenutne situacije jednostavno daje Izraelu dodatne mogućnosti da proširi svoje zločine bez suočavanja s međunarodnim kritikama ili značajnim pravnim posljedicama.

 

 

Pojavila se sve veća diskusija o uvođenju kvalitativne promjene u odgovoru otpora. Takva promjena mogla bi povećati pritisak na države garante i posredničke države, posebno ako se pojačaju strahovi da se sporazum od 10. oktobra bliži kolapsu.

 

 

Zaista, mnogi vjeruju da od sporazuma ostaje malo toga osim njegovog imena. Njegova suština, tvrde oni, sistematski je izdubljena od Izraela i pretvorena u malo više od pokrića pod kojim se nastavljaju daljnja kršenja.

 

 

Naredni dani mogu se pokazati odlučujućim. Oni mogu donijeti relativni proboj u humanitarnoj krizi u Gazi – ili veliku izraelsku eskalaciju koja bi mogla gurnuti cijelu regiju u nestabilnost i neizvjesnost.

 

(Stav)

Nikolaj Mladenov i “pobunjeni Palestinci” u Gazi: Pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu