Oštar prema Srbiji, tih prema Hrvatskoj: Selektivna hrabrost Elmedina Konakovića

Kako se politički pritisci unutar Bosne i Hercegovine usložnjavaju, a kritike na račun rada vladajuće koalicije postaju sve glasnije, zaoštravanje odnosa sa Srbijom najstariji je i najlakši recept za prikupljanje patriotskih bodova.

Nakon mjeseci, pa i godina optužbi za pretjeranu popustljivost koja često nije donosila konkretne rezultate za Bosnu i Hercegovinu, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković konačno je, čini se, odlučio “pokazati zube”.

Njegov nastup na Trećem ministarskom sastanku “Platforme za mir na Balkanu” u Antaliji odjeknuo je u domaćim medijima kao rijedak trenutak u kojem je šef bh. diplomatije otvoreno i oštro adresirao politiku Beograda.

I dok jedni pozdravljaju ovakav istup, drugi se opravdano pitaju da li je ovo samo još jedan jeftini predizborni trik.

Pažljivo tempiran nastup

Konaković je u Antaliji, pred licem srbijanskog ambasadora Marka Đurića, bez oklijevanja upotrijebio termin “agresija” za rat u Bosni i Hercegovini, naglašavajući da se povjerenje ne može graditi na lažima i veličanju ratnih zločinaca. Kritizirao je paradiranje Milorada Dodika uz Aleksandra Vučića na vojnim prikazima u Srbiji, pitajući se kakvu poruku šalje susjed koji istovremeno zvecka oružjem i tvrdi da poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine.

Pitali su me, a kad sam odgovorio napustili su panel – trijumfalno je poručio Konaković na društvenim mrežama, uz snimak svog izlaganja. I zaista, za nekoga ko je često optuživan da je previše mekan u regionalnim odnosima, ovaj nastup djeluje kao osvježenje. Međutim, politički kontekst u kojem se ovaj “nagli nalet hrabrosti” dovodi do ozbiljne sumnje u iskrenost njegovih namjera.

Teško je oteti se utisku da je Konakovićeva retorika u Antaliji pažljivo tempirana za domaće tržište. Kako se politički pritisci unutar Bosne i Hercegovine usložnjavaju, a kritike na račun rada vladajuće koalicije postaju sve glasnije, zaoštravanje odnosa sa Srbijom najstariji je i najlakši recept za prikupljanje patriotskih bodova. Ovakav nastup više liči na pripremu terena za predstojeće izborne cikluse nego na promišljenu, konzistentnu vanjsku politiku. Pitanje je zašto je Konakoviću trebalo ovoliko dugo da izgovori ono što je činjenica već decenijama.

Tišina prema Zagrebu

Ono što dodatno podriva kredibilitet Konakovićeve “antalijske ofanzive” jeste upadljiva asimetrija u njegovom pristupu susjedima. Dok na račun Beograda pljušte optužbe, ministar vanjskih poslova ostaje neobično suzdržan, pa čak i predusretljiv kada je u pitanju zvanični Zagreb.

Interesantno je, naime, da Konaković sličan nivo kritičnosti nikada ne pokazuje prema Republici Hrvatskoj, uprkos brojnim otvorenim pitanjima i uplitanjima u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine koja dolaze iz ureda Andreja Plenkovića. Već duže vrijeme u političkim kuloarima, ali i u javnosti, tinja sumnja da Konaković vodi politiku koja direktno pogoduje interesima HDZ-a i, posredno, Vladi RH.

Dok Vučiću spočitava prisustvo Milorada Dodika na vojnim vježbama, Konakoviću očigledno ne smeta kada hrvatski zvaničnici zaobilaze Sarajevo i odlaze direktno u Mostar, ili kada se iz Zagreba otvoreno lobira za izmjene Izbornog zakona po mjeri Dragana Čovića. Ova dvostruka mjerila bacaju sumnju na to da je Konakovićev patriotizam selektivan, tj. glasan tamo gdje je to politički sigurno i populistički isplativo, a potpuno utišan tamo gdje bi mogao ugroziti koalicione dogovore i interese svojih partnera iz HDZ-a.

Diplomatija ili predizborna bina?

Bosni i Hercegovini je potreban ministar vanjskih poslova koji će principijelno i dosljedno braniti interese države prema svim susjedima, bez obzira na to da li se radi o istoku ili zapadu. Konakovićevo “buđenje” u Antaliji, iako na trenutke zvuči kao glas razuma, ostavlja gorak ukus u ustima.

Ako je ovo samo predstava za biračko tijelo (a po svemu sudeći jeste), dok se iza zatvorenih vrata nastavlja politika udovoljavanja Čoviću i Plenkoviću, svjedočimo još jednom manevru prokazanog aktera na bh. političkoj sceni koji zna kada treba podići glas da bi prikrio sopstvenu nedosljednost. Prava mjera Konakovićeve diplomatije neće biti njegovi govori u Turskoj, već njegova spremnost da na isti način, bez kalkulacija, odgovori i na pritiske koji dolaze s druge strane granice, iz pravca Zagreba. Do tada, njegovi istupi ostaju u sferi jeftinog populizma.

(Stav)