Neron danas: Kada spektakl zamijeni državu, a lajkovi postanu valuta moći

Današnji vladari, naši lokalni i globalni “Neroni”, ne sviraju liru, ali itekako sviraju po našim emocijama koristeći društvene mreže i reality formate.

Da bismo suštinski razumjeli modernog autokratu, ne moramo nužno čitati savremene političke analize; dovoljno je da otpušemo prašinu sa stranica antičke historije. Rimski car Neron, posljednji iz loze Julijevaca, nije započeo svoju vladavinu kao tiranin. Njegov dolazak na vlast 54. godine nove ere, kada je imao tek šesnaest godina, bio je obavijen aurom nade i obećanja boljeg sutra. Zvuči poznato? Svaka moderna despotija započinje upravo tako – zavodljivim obećanjem o “zlatnom dobu” (MAGA).

Neron na tron nije došao voljom naroda, već mračnim intrigama. Njegova majka, Agripina Mlađa, projektantica njegove moći, uklonila je sve prepreke, pa čak i vlastitog supruga, cara Klaudija, kako bi osigurala krunu svom sinu. Prvih pet godina, poznatih kao “Quinquennium Neronis”, pod budnim okom mudrog filozofa Seneke, Neron je vladao umjereno, vraćajući moć institucijama. No, onog trenutka kada se oslobodio kontrole, doslovno naredivši ubistvo vlastite majke, maske su pale. Mladić pun obećanja postao je sinonim za ekstravaganciju i despotizam. Danas se, pred našim očima, taj antički scenarij ponavlja, samo u znatno modernijem ruhu.

Estetika moći: Vladar kao influencer

Moć u 21. stoljeću više ne leži isključivo u administrativnom upravljanju ili vojnoj sili; ona se preselila na teren spektakla. Neron je u svoje vrijeme bio opsjednut javnim nastupima, pjevanjem i glumom. Za jednog rimskog cara, izlazak na scenu sa lirom bio je čin dubokog srozavanja državničkog dostojanstva, ali njemu to nije bilo važno. On je želio aplauz.

Današnji vladari, naši lokalni i globalni “Neroni”, ne sviraju liru, ali itekako sviraju po našim emocijama koristeći društvene mreže i reality formate. Nije im više dovoljno da budu lideri, oni žele biti zvijezde. Politika je svedena na jeftini performans u kojem državnik postaje influencer, a vođenje države svodi se na skupljanje lajkova i održavanje kulta ličnosti. U tom neprestanom reality showu, stvarni problemi građana postaju samo nebitna scenografija za beskrajne PR kampanje.

Živimo u vremenu u kojem se stara izreka – ‘Ako za kralja izaberete majmuna, dvor postaje cirkus’ – pokazala i više nego istinitom.

Narcizam i paranoja kao alati vladanja

U psihologiji svakog tiranina, granica između države i njegovog privatnog ega vremenom potpuno nestaje. Neron je trošio basnoslovne sume novca iz osiromašene državne kase na izgradnju svoje Zlatne kuće (Domus Aurea), dok je rimski puk grcao u bijedi. Njegova palata bila je spomenik njegovom egu, potpuno odvojen od surove realnosti ulice.

Osvrnite se oko sebe. Koliko danas vidimo apsurdnih megaprojekata, nepotrebljivih palata, gigantskih spomenika i fasada koje služe isključivo glorifikaciji lidera? Dok ekonomska realnost običnog čovjeka postaje sve teža, moderni vladari nas uvjeravaju da je “Zlatna kuća” koju grade zapravo naš uspjeh. Paranoja i narcizam idu ruku pod ruku. Svaki kritički glas o trošenju javnog novca proglašava se napadom na državu, jer tiranin više ne vidi razliku između sebe i domovine.

Traženje dežurnog krivca u plamenu krize

Svaki autokratski režim prije ili kasnije zapadne u krizu. A kada kriza nastupi, tiraninu je potreban neprijatelj kako bi skrenuo pažnju sa vlastite nesposobnosti. Godine 64., Rim je progutao Veliki požar. Iako historija sumnja da je Neron lično podmetnuo vatru, on je majstorski iskoristio tragediju, optuživši ranjivu manjinu kršćane, da su zapalili grad. Time je utišao glasine i bijes naroda preusmjerio na žrtvenu jarad.

Ovaj mehanizam je danas življi nego ikad. Kada se ekonomija urušava, kada korupcija ispliva na površinu, a sistemi zakažu, moderni Neroni ne preuzimaju odgovornost. Umjesto toga, oni “podmeću požare” panike i pronalaze dežurne krivce. Ponekad su to “strani agenti”, ponekad nacionalne manjine, ponekad i čitave države, a najčešće nezavisni mediji. Konstruisanje teorija zavjere postaje primarni alat vladanja, a mi, kao društvo, umjesto da tražimo odgovornost od onih koji drže moć, počinjemo sumnjičavo gledati jedni u druge. Ne smijemo dozvoliti da nas taj plamen podjela proguta.

Likvidacija kritičke misli: Od Seneke do danas

Da bi iluzija moći opstala, autokrat mora ušutkati glas razuma. Prvi na udaru su uvijek oni s integritetom, često isti oni koji su mu pomogli u ranim danima. Neron je na kraju prisilio svog učitelja Seneku na samoubistvo. Seneka je od mentora postao prijetnja samo zato što je predstavljao etičko ogledalo u kojem je Neron izgledao kao ono što zaista jeste – majmun.

Moderna tiranija rijetko traži doslovno samoubistvo, ali koristi sofisticiranije metode političke i društvene likvidacije. Struka se marginalizira. Pojedinci s kičmom, slobodni novinari i intelektualci koji odbijaju aplaudirati lažnoj stvarnosti, guraju se na margine društva. Na njihovo mjesto dolaze ulizice i poslušnici, oni koji će caru uvijek reći da nosi najljepše novo ruho, dok država zapravo gola stoji na vjetru propasti. Društvo koje dozvoli da njegovi “Seneke” budu ušutkani, samo sebi potpisuje presudu.

Kraj spektakla i naše pravo na nadu

Predaja kaže da su Neronove posljednje riječi, prije nego što je sebi oduzeo život, bile: “Qualis artifex pereo!” (Kakav umjetnik umire!). Njegov kraj, međutim, nije došao zbog lošeg pjevanja, već zato što je izgubio podršku vojske, provincija i naroda koji više nije mogao trpjeti glad i nepravdu.

U ovome leži najveća lekcija za nas danas. Svaki režim koji se zasniva na estradi, prividu i iluziji, a ne na snažnim, nezavisnim institucijama, neminovno ide ka svom haosu. Onog trenutka kada publika odluči da prestane aplaudirati, spektakl se završava.

Moderni “Neroni” zaboravljaju jednu ključnu, neoborivu istinu: algoritmi, botovi, lajkovi i kupljeni mediji ne mogu zamijeniti hljeb i pravdu kada kriza zakuca na vrata običnog čovjeka. Naša moć, kao društva, leži u našem dostojanstvu i našoj svijesti da država nije pozornica, a mi nismo tek puka publika. Mi smo kreatori vlastite sudbine. Vrijeme je da prestanemo biti pasivni promatrači i da, s vjerom u etičniju i pravedniju budućnost, ugasimo svjetla na ovom lošem teatru apsurda. Zato što zaslužujemo mnogo više od spektakla. Ili možda ipak ne.

(Stav)