Dotaknuli smo se nove američke inicijative vezane za početak izgradnje Južne plinske interkonekcije i prestanka ovisnosti Bosne i Hercegovine o ruskoj nafti koja u BiH stiže preko Srbije.
Davor Gjenero, politolog i neovisni analitičar, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnoviju političku situaciju u Srbiji, energetsku krizu koja je na pomolu, ali i rezultate na lokalnim izborima u toj zemlji koji su protekli uz brojne incidente i fizičke napade organizirane od strane režima Aleksandra Vučića.
Dotaknuli smo se nove američke inicijative vezane za početak izgradnje Južne plinske interkonekcije i prestanka ovisnosti Bosne i Hercegovine o ruskoj nafti koja u BiH stiže preko Srbije.
U Bosni i Hercegovini svjedočimo užurbanom procesu početka radova na Južnoj plinskoj interkonekciji koju zagovara otpravnik poslova u Američkoj ambasadi u BiH John Ginkel. Kako tumačite ovakav ubrzani razvoj situacije i kako komentirate iznenadnu defetističku retoriku lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji je sve donedavno svojim opstrukcijama i uvjetovanjima oko kompanije koja je trebala započeti radove, usporavao i blokirao projekt Južne plinske interkonekcije?
Nije neobična užurbanost kojom se pristupilo projetku izgradnje plinske interkonekcije između Zagvozda u Hrvatskoj, odnosno Posušja u BiH, pa do Travnika, čime bi se bosansko-hercegovački plinski sistem povezao s Hrvatskom i čime bi bila omogućena dobava plina s LNG terminala na Krku, nego je neobična relaksiranost prema tom problemu, koja je u izvršnoj vlasti u Sarajevu vladala do jučer. Dok su beogradski mediji prenosili lažnu vijest što ju je plasirala RT, kako će EU od iduće nove godine onemogućiti dobavu plina za Srbiju posredstvom Turskog toka, dakle preko teritorija Bugarske, koja je članica Unije, problem se u Bosni nije niti spominjao.
Naravno, lažna vijest je lansirana kako bi se pogled skrenuo sa stvarnog problema Srbije, sankcija protiv NIS-a u dominantnom vlasništvu ruske države, i problema plinskog sporazuma Srbije s Rusijom, kog Rusija još nije potpisala, iako mu se Vučićev režim nadao još u proljeće, u vrijeme njegova boravka na summitu svjetskih diktatora u gostima kod Putina. Ako je zabrana prometa ruskim plinom za treće zemlje lažna vijest, ona o tome da će za Mađarsku i Slovačku zadnjeg dana 2027. godine stupiti na snagu zabrana kupovine ruskog plina, daleko je od lažne. Srbija sada nema plinskog sporazuma s Rusijom i ne znamo sigurno hoće li ga uskoro imati (vjerojatno, uz ucjene i nepovoljne uvjete, hoće), ali nije sigurno da će plinovod Turski tok moći nastaviti radom kroz Bugarsku, ako Mađarska i Slovačka više njime ne budu dobivale plin.
Znamo da je bosansko-hercegovački plinski sustav sad povezan samo sa sustavom Srbije, i to kod Zvornika, a vrlo je vjerojatno da toj interkonekciji odzvanjaju zadnja zvona, i da nakon prvog dana 2028. u cijevima kod Zvornika jednostavno više neće biti plina. To su vlasti u Sarajevu morale znati i nevjerojatno je da je opet bila nužna američka intervencija da bi se taj problem počeo rješavati. BiH ima samo dvije godine vremena da se interkonekcija sagradi. Hrvatska je svoju manju dionicu već isplanirala i dobila građevinsku dozvolu za nju, Hrvatska ima jako poduzeće koje se bavi održavanjem i izgradnjom plinovodnog sustava i dvije godine su više nego dovoljne da se izgradni instalacija do Zagvozda.
Dragan Čović je insistirao na modelu trećina, prema kojem bi interkonekciju gradila nova kompanija s tri ravnopravna vlasnika: BH Gasom, hrvatskim PlinaCRO-om i Elektroprivredom HZHB. U Federaciji taj model nije prihvaćen, a SAD su ponudile alternativni model koji uključuje njihov privatni kapital, čime pragmatično Amerika povećava svoju kontrolu nad projektom. Bio sretan s tim rješenjem ili ne, Čović ga je morao prihvatiti. Hrvatskoj je važno ojačati svoju energetsku prisutnost u BiH, ali i partnerstvo s SAD, pa joj je taj model itekako prihvatljiv.
Rafinerija u Pančevu bi, prema najavama srbijanskih vlasti, danas trebala prestati s radom. Američke sankcije nisu privremeno skinute s Naftne industrije Srbije, kako je to najavljivao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Što građani Srbije, ali i regije mogu očekivati u narednim mjesecima ukoliko potraje kriza s Naftnom industrijom Srbije, ali i isporukom plina iz Rusije?
Ono što se događa s NIS-om, odnosno rafinerijom u Pančevu, primjer je šteta koje se događaju kad izvršna vlast u nekoj zemlji nema niti znanja o javnim politikama, niti hrabrosti da provodi policy alternative koje su joj na raspolaganju. Po svemu sudeći danas neće stići odluka američkog OFAC-a i State Departmenta, kojom bi sankcije protiv NIS-a bile suspendirane, što znači da se pančevačka rafinerija privremeno zaustavlja, a u sadašnjim uvjetima s vrlo malo mogućnosti da ponovno bude pokrenuta. U regiji to nije jedina rafinerija koja je zaustavila rad. Od 2000. ne radi više rafinerija u Lendavi, desetak godina je zaustavljena rafinerija u Sisku, a stala je rafinerija u ruskom državnom vlasništvu (Zarubežnjeft) u Bosanskom Brodu.
Kao što su Slovenija i Bosna i Hercegovina postale države bez rafinerije, sada to postaje i Srbija. Autoritarni vladar Srbije nije se usudio povući ozbiljan potez, zaštititi rafineriju od propadanja i stvoriti novu kompaniju koja bi upravljala rafinerijom i maloprodajom naftnih derivata u Srbiji.
Zaustavljanjem rafinerija dramatično propada i postat će vrlo skupo ponovno je pokrenuti. Srbija očito o tome niti ne razmišlja, jer vlasti samo brinu o tome kako osigurati opskrbu naftnim derivatima u kriznom razdoblju. Našle su i zainteresiranog kupca za dio NIS-ovog portfelja: mađarski MOL. Mol ima rafinerije u Rijeci, Bratislavi i Budimpešti, i njima još jedna rafinerija nije potrebna, a europski tržišni regulatori vjerojatno ne bi niti prihvatili takvu trižišnu koncentraciju u regiji. Njih zanima maloprodaja, a čini se da Srbija kao tržište zanima i grčku naftnu kompaniju Hellenic Petroleum, koja ima rafineriju u Skopju, naftovodom povezanu sa Solunom.
U strahu pred Rusima autoritarni vladar Vučić, koji se predstavlja kao navodni suverenist, odreći će se energetskog suvereniteta i pustiti da se rafinerija u Pančevu, i sve ono u NIS-u što spada u „upstream” propadne, a „downstream” tržište u Srbiji će podijeliti Mađarska i Grčka. Sjajan primjer suverenističke politike.
Za regiju je propast NIS-a vjerojatno dobra vijest, jer će raspadom NIS-ove prodajne mreže propasti i jedan od sustava unutar mreže „srpskog svijeta”. Naravno, za BiH to znači da će do sada već snažan utjecaj Mađarske na manji entitet samo narasti, jer će vjerojatno upravo MOL preuzeti ulogu ključnog opskrblijvača tog entiteta naftnim derivatima.
Međutim, Vučićeva igra je možda zasnovana na ozbiljnom propustu. Naime, da bi Mađarska mogla dramatično povećati svoje isporuke derivata Srbiji, ona bi morala osigurati nove količine sirove nafte. Naime, rafinerija u Budimpešti, koja bi vjerojatno bila glavni opskrbljivač tržišta u Srbiji, preuzima sirovu naftu iz naftovoda Družba, dakle rusku naftu. To može raditi još narednih godinu dana, prema izuzeću što ga je Mađarska dobila od predsjednika Trumpa. Međutim, europska pravila postupanja s tako nabavljenom ruskom naftom su vrlo stroga i Mađarska ne bi smjela izvoziti derivate proizvedene od te nafte trećim zemljama, a da se ne nađe pod kaznenim mjerama EU, a vjerojatno i SAD. Dakle, unatoč uvjerenju loše pripremljenih kreatora javnih politika u Srbiji da je njihov problem rješiv, moglo bi se dogoditi da ipak dođe do potpunog kolapsa opskrbe Srbije naftnim derivatima. Čini se da autoritarni vladar Vučić niti ne zna koliko riskira.
Kad smo već kod Srbije, nemoguće je ne osvrnuti se na lokalne izbore u tri općine, te brojne nepravilnosti koje su obilježile izborni proces na kojima je ponovno pobijedio Vučićev SNS. Kako ocjenjujete kompletan izborni proces i jesu li snimke vandalizama iz Srbije poruka Bruxellesu o kakvom se režimu radi?
Mislim da je zanimljiva ocjena Europske demokratske stranke da Vučić, bez batinaša i represije gubi izbore i da se zato ne usuđuje raspisati parlamentarne izbore. Srbija ima golem problem: razoreni su svi društveni sistemi, pa i stranački sistem. Stranke u pravom smislu ne postoje, a to što je ostalo od SNS-a samo je sljedba autoritarnog vladara, organizacija vezana uz vlast i režim, a ne stranka u pravom smislu riječi.
Takva organizacija ne trpi konkurenciju, pa nije moguće niti uspostaviti lokalnu vlast mimo vladajućeg pokreta. Međutim, oni koji stoje iza studentstkog pokreta izgleda ne shvaćaju da izborna pobjeda i prijenos vlasti nisu mogući bez stranaka i stranačkog sustava.
Na kraju Miloševićeve ere Srbija je imala manjkavu, ali ipak rudimentarnu parlamentarnu demokraciju. Danas toga nema pa nije jasno kako bi prijenos vlasti uopće bio moguć.
Velika je opasnost da je Srbija duboko utonula u Putinovski model neliberalnog poretka i za sada nije vidljivo kako bi, unatoč očitom urušavanju sustava i entropiji, bilo moguće smijeniti Vučićevu autoritarnu vlast. Pogotovo kad znamo da je Srbija na korak od ukidanja i tog privida o nekoliko „slobodnih medija”.
(SB)








