Mujanović navodi da je promjena moguća, i konceptualno i politički. “I zato ova kriza koju je izazvao Dodik mora biti iskorištena za njegovo političko uklanjanje – i napredak BiH”.

 

 

 

Predsjednik, bh. entiteta Republika Srpska (RS) Milorad Dodik je izazvao “najdublju političku krizu od završetka rata” u zemlji, ali upravo to nudi i “generacijsku priliku za BiH, njezine građane i međunarodnu zajednicu da dovrše – umjesto da sruše – obećanje izvornog mirovnog sporazuma”, piše politički analitičar Jasmin Mujanović.

 

 

Mujanović u autorskom tekstu za Just Security objašnjava da Dodik i njegovi saveznici tvrde da vraćaju zemlju na izvorna, minimalna “tvornička podešavanja” iz Dejtona iz 1995. godine, ali da zvaničnici u Sarajevu, kao i njihovi saveznici u SAD-u, Velikoj Britaniji i Evropskoj uniji, smatraju da je Dodik nezakonito napustio državne zakone i institucije koje je njegova vlastita stranka pomogla uspostaviti. To je takođe i stav državnog tužilaštva BiH i najvišeg krivičnog suda, koji su sada Dodika dodatno optužili za podrivanje ustavnog poretka i traže njegovo hapšenje.

 

 

On primjećuje da se sve ovo dešava dok se BiH i njezini međunarodni partneri pripremaju za obilježavanje 30. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma kasnije ove godine – “događaj je trebao dodatno potvrditi taj sporazum kao, vjerovatno, najuspješniji mirovni sporazum u savremenoj političkoj historiji”.

 

 

“Je li Dejton propao – i s njim Bosna? Ukratko, ne, ali trenutna situacija je neodrživa”, podcrtava Mujanović

 

 

Kako je Dodik “ogolio nedostatke Dejtonskog sporazuma”

 

 

Mujanović smatra da ova kriza, iako puna potencijala za ozbiljnu i brzu eskalaciju, nudi “generacijsku priliku za BiH, njezine građane i međunarodnu zajednicu da dovrše – umjesto da sruše – obećanje izvornog mirovnog sporazuma”.

 

 

On argumentira da upravo trenutna kriza “ogoljava očite nedostatke Dejtonskog sporazuma”, koji su doveli do niza presuda Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) protiv bosanske države.

 

 

“Naime, etnički model raspodjele vlasti u središtu Dejtonskog sporazuma potiče administrativnu blokadu i politički ekstremizam, dok istovremeno uskraćuje osnovna prava na političku zastupljenost za čak četvrtinu stanovništva BiH. Jednostavno rečeno, gotovo sve izborne i predstavničke funkcije u BiH rezervisane su za pripadnike tri “konstitutivna naroda” – Bošnjake, Srbe i Hrvate – i to pod uvjetom da ti narodi žive u etnički homogenim područjima. Tako, na primjer, Srbi koji žive u Federaciji BiH nemaju pravo da biraju srpskog člana Predsjedništva BiH, dok Bošnjaci u RS-u ne mogu glasati za bošnjačkog ili hrvatskog člana tog tijela”, objašnjava on.

 

 

Mujanović objašnjava da su u tom smislu Dodik, “kao i njegovi saveznici iz hrvatske nacionalističke stranke HDZ, najveći korisnici ustavnog režima usađenog u Dejton”.

 

 

“Tri decenije nakon rata, oni i dalje funkcionišu ne kao demokratski političari, već kao plemenske vođe”, ističe on.

 

 

“Ako to nije uspio Milošević, neće ni Dodik”

 

 

Mujanović navodi da je promjena moguća, i konceptualno i politički. “I zato ova kriza koju je izazvao Dodik mora biti iskorištena za njegovo političko uklanjanje – i napredak BiH”.

 

 

On ukazuje na to da su opozicione srpske stranke u RS-u “odlučno odbacile Dodikov poziv na konfrontaciju”, a to uključuje i SDS, glavnu opozicionu stranku u entitetu “koju je osnovao arhitekta genocida u BiH Radovan Karadžić”.

 

 

“Ove stranke znaju da bi podrivanje Dejtonskog sporazuma, kakvo Dodik pokušava, značilo poziv na novi sukob – a takav sukob bi gotovo sigurno rezultirao raspadom entiteta RS. Na kraju krajeva, ako Karadžić i njegov pokrovitelj Slobodan Milošević nisu uspjeli uništiti BiH 1990-ih kada su imali ogromnu vojnu nadmoć, onda to sigurno neće uspjeti Dodiku i njegovom šefu Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije”, piše on, te citira generalnog sekretara NATO-a Mark Ruttea tokom nedavne posjete Sarajevu – “ovo nije 1992.”

 

 

Mujanović ističe da, iako između opozicije u RS-u i političkih lidera u Sarajevu još uvijek ima mnogo neslaganja, oko jedne ključne stvari postoji saglasnost: Dodik mora otići.

 

 

“I upravo je to – Dodikovo uklanjanje s vlasti, njegovo hapšenje i potpuno procesuiranje prema zakonima BiH – osnova za resetiranje političkih okvira zemlje.

 

 

Ako Dodik bude uklonjen, posebno akcijom državnih organa (uz vjerovatnu pomoć EUFOR-a), to će diskreditovati cinične tvrdnje da je Bosna propala država”, piše on.

 

 

Novi Aprilski paket?

 

 

Naredni korak bi, piše Mujanović, bio da se osigura da “prijetnja poput Dodika više nikada ne može nastati u BiH” – a za to je potrebna ustavna reforma.

 

 

On priznaje da je to velik zadatak, ali argumentira da je to već zakonska obaveza za bh. vlasti – kako prema uslovima pristupanja EU, tako i po presudama ESLJP-a.

 

 

Navodi da temelji za provedivu i politički prihvatljivu reformu ustava, prihvatljivu za sve ključne aktere u zemlji, već postoje – “to bi uključivalo ponovno pokretanje “Aprilskog paketa” ustavnih reformi iz 2006. godine u kojem su posredovale SAD i njegovo ažuriranje u skladu s presudama iz Strasbourga od 2009. nadalje”.
“Ključ bi bio iskoristiti političku energiju koja bi se oslobodila Dodikovim padom kako bi se ubrzali procesi pristupanja BiH EU i NATO-u”, piše Mujanović, te ističe da lideri BiH signaliziraju spremnost da iskoriste ovaj trenutak.

 

 

“Opstrukcija” iz HDZ-a

 

 

On navodi da su stranke iz Sarajeva i opozicija iz RS-a već, čini se, postigle načelni koalicijski dogovor. Ta dva politička bloka nedavno su zajedno razgovarala s ministrom vanjskih poslova Velike Britanije tokom njegove posjete Sarajevu i potvrdili svoju spremnost na saradnju.

 

 

“Taj novi politički odnos između Sarajeva i Banje Luke trenutno opstruiraju Dodikovi saveznici iz HDZ-a BiH. Ali čak bi se i HDZ BiH mogao pokrenuti pod dovoljnim političkim i diplomatskim pritiskom, posebno onim koji bi se usmjerio prema njihovim pokroviteljima u Zagrebu”, piše Mujanović.

 

 

Šta je opasnije – uhapsiti ili ne uhapsiti?

 

 

Mujanović ističe da sve to zavisi od političkog uklanjanja jedne osobe: Milorada Dodika.

 

 

“Ključno je da Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropska unija pruže političku i materijalnu podršku vlastima u Sarajevu kako bi osigurali da Dodik više ne bude faktor u upravljanju državom. Za to je potrebna koordinirana akcija bh. policije i sigurnosnih službi, uz malu podršku EUFOR-a, kako bi se osiguralo njegovo hapšenje i potpuno procesuiranje”.

 

 

Mujanović priznaje da hapšenje Dodika nosi rizik sukoba između državne policije i njegovog ličnog obezbjeđenja, ali navodi da prisustvo EUFOR-a može znatno smanjiti vjerovatnoću oružanog sukoba jer “i najtvrdokorniji Dodikovi lojalisti znaju da bi pucanje na EU trupe bilo ludilo”.

 

 

“U svakom slučaju, država koja više ne uživa monopol sile na svojoj teritoriji, koja toleriše oružane pobune unutar svojih granica – a upravo to je Dodik učinio sa sigurnosnim službama RS-a – više nije funkcionalna država. To je daleko opasnija situacija za BiH i Zapad nego rizik od oružanog sukoba prilikom njegovog hapšenja”, piše on.

 

 

Na kraju krajeva, napor da se Dodik privede zahtijeva da zvaničnici u Washingtonu i ključnim evropskim prijestolnicama jasno poruče potencijalnim remetilačima u Beogradu, Budimpešti i Zagrebu da se njihovo miješanje u poslove BiH neće tolerisati, piše Mujanović, te dodaje da je ovo je oblast u kojoj Rusija – uprkos podršci Dodiku – “ima vrlo ograničenu sposobnost da ospori zapadnu dominaciju”. Takva opomena već je implicitna u poruci američkog državnog sekretara Marca Rubija, koji je pozvao “partnere u regionu” da se pridruže u “suprotstavljanju [Dodikovom] opasnom i destabilizirajućem ponašanju”.

 

 

Za sada, mađarski premijer Viktor Orban i hrvatski premijer Andrej Plenković ostaju čvrsti u podršci Dodiku. No Mujanović navodi da, “otkako su Njemačka i Austrija prve uvele sankcije Dodiku i njegovom režimu, Hrvati i Mađari sve su izolovaniji – čak i u kompleksnom sistemu kreiranja vanjske politike u Briselu”.

 

 

“Uprkos svim pukotinama u transatlantskim odnosima, ni SAD, ni Velika Britanija, ni EU ne žele ponovni sukob na Balkanu. Zapravo, sve tri sile imaju strateški interes da zaustave političke manevre regionalnih “papirnih tigrova” poput Vučića ili Plenkovića. A Bosna koja bi konačno krenula putem stabilnosti i integracije bila bi u interesu ne samo samih Bosanaca, već i šire evropske i transatlantske zajednice. Uklanjanje jednog ekstremiste moglo bi učiniti takvu budućnost konačno dostižnom”, navodi Mujanović na kraju.

 

(SB)

POLITOLOG JASMIN MUJANOVIĆ SAVJETUJE: “Dodika izbaciti iz vlasti, uhapsiti i procesuirati, a onda…”