Bilo je govora o sekularizmu, mladima, bh. iseljenicima, ali gorućim problemima s kojima se društvo u našoj zemlji suočava.

 

 

 

Tomislav Tadić, sociolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o političkim i društvenim fenomenima u Bosni i Hercegovini. Dotaknuli smo se ocjene aktualne političke vlasti, ali i 30-godišnje vladavine etnonacionalista u BiH. Bilo je govora o sekularizmu, mladima, bh. iseljenicima, ali gorućim problemima s kojima se društvo u našoj zemlji suočava.

 

 

Kada se osvrnemo na proteklih trideset godina, koliko je prošlo od parafiranja Daytonskog sporazuma, i sagledaju svi segmenti društveno-političke zbilje u Bosni i Hercegovini, može li se izvesti zaključak – u kakvoj državi žive građani BiH?

 

 

Najprije da vam se zahvalim na prilici da govorim za vaš portal, tim više što je sam kraj godine, pa imamo priliku da rezimiramo goruća pitanja naše stvarnosti. Kada se sve sagleda, pouzdano možemo kazati da građani Bosne i Hercegovine žive u blokiranom i ozbiljno podijeljenom društvu. Sasvim je jasno da više nije potreban nikakav naučni svjetonazor koji bi potvrdio takvu tezu, jer svi to osjećamo u životnoj praksi i svakodnevnici. Čini se da su strah i neizvjesnost postali dominantne životne forme, pa se, kud god se okrenemo, ukaže neki oblik njihove prisutnosti.

 

 

Nazad se ne može, a naprijed ne znamo kako – taj međuprostor pogodan je za dezintegraciju društvenog tkiva, slabu regulaciju međudruštvenih odnosa i nizak, ili nikakav, stupanj razvoja društvene solidarnosti. Kao sociolog, radije govorim o društvu, polazeći od pretpostavke da je ono baza za izgradnju temeljnih vrijednosti u odnosu na koje se potom, po prirodi stvari, grade ili jake ili slabe državne institucije. Kada kažemo da je društvo podijeljeno, etnička dimenzija tih podjela samo je jedna od njih, pa bi svako zadržavanje isključivo na toj dimenziji moglo biti shvaćeno kao pojednostavljivanje. U godinama koje su pred nama morat ćemo govoriti o ekonomskoj, kulturnoj, rodnoj, pa i religijskoj stratifikaciji, koja sve više utiče na ukupni izgled društva. Drugim riječima, svi ovi faktori mogu biti izvori društvene nejednakosti, a njima se posvećuje nedovoljna pažnja.

 

 

Prije tri godine kazali ste da u Bosni i Hercegovini žive plemena koja imaju internet. Je li se nešto promijenilo u međuvremenu?

 

 

Metaforizacija vrlo često pogađa suštinu stvari adekvatnije od terminologizacije. Potpuno je jasno da Bosna i Hercegovina u svom trenutnom stanju ne zadovoljava kriterije onoga što nazivamo modernim evropskim društvom i državom. Još uvijek aktivne političke strukture dovele su do ovakvog stanja svjesnim fabriciranjem politike straha kao predominantnog političkog obrasca. Nisam bez razloga u prethodnom pitanju, između ostaloga, upotrijebio pojam neizvjesnost – ona je posljedica straha kao glavne društvene vrijednosti.

 

 

Zanimljive uvide o ovoj temi nalazimo kod uglednog njemačkog sociologa Helmuta Dubiela, koji je u značajnoj studiji Neizvjesnost i politika tvrdio da je neizvjesnost, uvezana sa strahom, izvor fundamentalističkih i radikalnih društvenih pojava. Politike žele da vjerujemo kako su susjedi strani i strašni, pa se orijentiraju ka strategijama dehumanizacije i naturalizacije, opisujući druge i drugačije jezičkim indeksom koji bi više pristajao zoologiji nego sociologiji. Ako bolje pogledamo, nije li to odlika plemenske društvene svijesti? Drugi, onaj pored nas, postaje prijetnja, opasnost, zvijer – on je sve osim saradnik i susjed. Sreća je u tome što građani na svakom koraku proziru ove strategije i u borbi za vlastiti kruh vide da „etnija“, kao uvijek imaginarna zajednica (kako je to pokazao Benedict Anderson), ne plaća račune i ne hrani.

 

 

Kazali ste da trideset godina u Bosni i Hercegovini vladaju isti političari, koje ste nazvali „destruktorima naših života“. Koliku odgovornost, ipak, za njihovo bahaćenje i uništavanje zemlje snose obični građani koji ih stalno biraju, a koliku akademska zajednica koja rijetko podiže glas?

 

 

Niko se u Bosni i Hercegovini ne može osloboditi odgovornosti za stanje u društvu. U konačnici, građani biraju ono što im se nudi, a kada glasaju za alternative, pokaže se da i te alternative vrlo brzo prihvate ustaljenu tehnologiju vlasti. To dovodi do apatije i gubitka povjerenja u mogućnost bilo kakvih promjena. Rekao bih to ovako: vlast, politika i društvena moć nisu usmjerene ka ispunjavanju potreba građana. Institucije društva i države nalaze se pod svojevrsnom „okupacijom“ – potpuno su otuđene od građana i postale su svrha same sebi. Jasno je da građane Bosne i Hercegovine više ne treba učiti šta je demokratija; problem je u tome što oni jednostavno ne vjeruju pojedincima koji se kandidiraju i, siguran sam, čekaju neka bolja vremena koja bi mogla doći. Istini za volju, svako ko je ostao živjeti, raditi i stvarati porodicu u Bosni i Hercegovini zaslužio je, ako ništa drugo, barem „medalju za hrabrost“.

 

 

Kada je riječ o akademskoj zajednici, vrijedi podsjetiti na uvide francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, koji je u studijama posvećenim ovoj temi upozoravao na gotovo skandaloznu tvrdnju da funkcija akademske zajednice, češće nego što bi trebalo, jeste produbljivanje društvenih nejednakosti kroz manipulaciju simboličkim resursima i simboličkim kapitalom. Akademska zajednica u Bosni i Hercegovini – ukoliko uopće postoji u punom smislu te riječi – u tom pogledu nije izuzetak. Čini se da i ona ponekad postaje svrha sama sebi. Ipak, ideja univerziteta, nastala na tekovinama filozofske moderne, čak i u uslovima kakvi su naši, ostaje jedna od rijetkih pozicija odbrane slobodnog mišljenja i načela autonomije. Iz te perspektive možemo govoriti i o pritiscima kojima su izloženi univerziteti u BiH, gdje dominantne politike nastoje profesore i asistente svesti na puke predavače, čime se sistematski pokušava razbiti mogućnost razvoja kritičke misli i opstruisati svaki ozbiljan znanstveni i istraživači rad.

 

 

U Bosni i Hercegovini danas gotovo je nemoguće osigurati sredstva za organizaciju ozbiljnih međunarodnih znanstvenih skupova. Podsjetit ću da je 2010. Godine u Sarajevu organiziran XXVIII Internacionalni Hegelov kongres, kojim su Sarajevo i Bosna i Hercegovina u tom periodu nedvojbeno potvrđeni kao evropski i regionalni centri humanističkih nauka. Taj događaj i danas ostaje, bez presedana, najznačajniji znanstveni skup u historiji BiH. Danas bi nešto slično bilo na nivou znanstvene fantastike. Univerzitet u Sarajevu, čiji sam i sam dio, ostaje nesporan pokretač progresivnih društvenih procesa i za očekivati je da u narednim godinama tu ulogu dodatno osnaži.

 

 

Trideset godina u Bosni i Hercegovini, s manjim prekidima, vladaju etnonacionalisti, pri čemu su neke stranke, poput SNSD-a, samo deklarativno socijalističke, dok u praksi djeluju kao nacional-socijalističke. Je li etnonacionalni koncept države, koji i danas čvrsto zagovaraju stranke poput HDZ-a BiH, i dalje prijetnja opstanku države, s obzirom na učestalo lobiranje za formiranje trećeg entiteta?

 

 

Dopustite mi za potrebe ovog razgovora i određeno teorijsko odstupanje. Američki filozof Hilary Putnam osamdesetih godina prošlog stoljeća razvio je zanimljivu poziciju tzv. metafizičkog internalizma, čija se suština sastoji u tvrdnji da se pitanje od kojih se objekata sastoji svijet može koncipirati isključivo unutar jedne određene deskripcije svijeta, iz čega proističe postojanje više istinitih teorija, odnosno više mogućih opisa svijeta.

 

 

Etnonacionalistička bosanskohercegovačka stvarnost zasniva se upravo na toj pretpostavci. Etnonacionalisti vjeruju da su isključivo njihovi opisi svijeta legitimni i istiniti – i u te opise doista duboko vjeruju. Tri dominantna etnonacionalistička opisa stvarnosti u Bosni i Hercegovini međusobno su potpuno nepodudarna, pa običan građanin s pravom stiče dojam da svako „veze svoju priču“. Na razini realne politike među njima ne postoji ni minimum sedimentiranog značenja oko kojeg bi se mogli složiti i na temelju kojeg bi se moglo graditi bolje društvo. Riječ je, zapravo, o sferi gotovo lascivnih i beskrupuloznih interesa, u kojoj svako Bosnu i Hercegovinu vidi na vlastiti način.

 

 

Sreća za Bosnu i Hercegovinu, u uslovima intelektualnog neolita etnonacionalizma, jeste ono što je akademik Muhamed Filipović obuhvatio pojmom „bosanske duhovnosti“ – dubinske, unutarnje snage Bosne koja se pokazuje otpornom na ovakve nasrtaje i u pravilu nadmudri one s lošim namjerama. Ukoliko izađemo iz okvira filozofske stilizacije, dolazimo do sljedeće tvrdnje: etničke politike, posmatrane historijski (primjerice u procesu izgradnje njemačke nacije), nisu nužno prepreka izgradnji države, ali kada su vezane uz logiku krupnog kapitala i duboke korupcije, postaju osnovni dezintegrativni faktor društva.

 

 

Treba jasno reći da u Bosni i Hercegovini ne postoji autentična socijalistička partija. Usudio bih se čak tvrditi da oni koji se danas predstavljaju kao „socijalisti“ manipuliraju glasačkim tijelom sklonim pozitivnom sentimentu prema Jugoslaviji – i tu njihova obmana završava. Nakon toga, takozvanim „socijalističkim partijama“ u Bosni i Hercegovini preostaje tek primjena dobro uhodanih etnonacionalnih praksi tehnologije vlasti po principu „ti meni – ja tebi“. S obzirom na to da je etnoreligijski nacionalizam naša realnost i u doglednoj budućnosti, želim vjerovati da će mlađi politički kadrovi biti moralniji, časniji i mudriji te više vjerovati u skup okolnosti pod kojima Bosna i Hercegovina može postati moderna evropska država. Da budem sasvim precizan, teško da će iko ostvariti grandiozne etničke projekte – i tu valja podsjetiti na poruke međunarodne zajednice koje su krajnje jasne: dogovori se moraju voditi unutar postojećeg ustavnog okvira.

 

 

Nedavno sam, boraveći u Skandinaviji, upoznao veliki broj uspješnih bh. poduzetnika koji su spašavajući živote napustili Bosnu i Hercegovinu, ali su u iseljeništvu napravili senzacionalne karijere u oblastima znanosti i poduzetništva. Procjenju se da izvan BiH živi gotovo isti broj Bosanaca i Hercegovaca kao i u domovini. Iako, kako ste i sami kazali, oni ništa ne duguju Bosni i Hercegovini, među iseljenicima postoji snažna želja za povratkom i ulaganjem u domovinu. Kako objašnjavate taj fenomen?

 

 

Mladi ljudi ne žele živjeti u privredno-intelektualnom neolitu u kojem su strah, konflikt, neznanje i neizvjesnost osnovni pokretači društva. Bosna i Hercegovina je, uprkos svemu, evropska država – ako ništa drugo, barem geografski dio Evrope. Maria Todorova je u svojoj sada već paradigmatskoj knjizi Imaginarni Balkan pisala o Balkanu kao prostoru koji „jeste Evropa, ali ipak ne dovoljno Evropa“, imajući u vidu specifičnosti o kojima smo već govorili. Ipak, paradoksalno, izvan balkanskog konteksta naši ljudi se vrlo često pokazuju kao potpuni Evropljani, kojima je potrebna samo poštena šansa i poštovanje ličnog dostojanstva. Upravo to nalaze u zapadnim zemljama, dok im je u Bosni i Hercegovini to uskraćeno.

 

 

Svojevremeno sam bio izložen kritikama jer sam tvrdio – i iza te tvrdnje stojim i danas – da naši ljudi ne žele orijentalne standarde života. Zbog toga se školuju, zasnivaju porodice i rade u zemljama tzv. Dubokog Zapada. Osjećaju da tim društvima pripadaju i mentalitetski i svjetonazorski, te se relativno lako prilagođavaju. Mladima u Bosni i Hercegovini potreban je standard Londona, Kopenhagena, Berlina, Los Angelesa i sličnih urbanih centara. Odgovorne vlasti činile bi sve da se takvi standardi barem djelimično približe, ali su sebični, populistički i egoistični interesi političkih elita očito važniji od općeg dobra.

 

 

Za nekoliko godina, usljed masovne depopulacije i kontinuiranog odlaska obrazovanih ljudi, Bosna i Hercegovina bi mogla postati prazna država. Snažna želja za povratkom i ulaganjem u domovinu, usuđujem se tvrditi, uglavnom je stvar romantiziranog sentimenta – sjećanja na djetinjstvo, prve ljubavi i mladalačku bezbrižnost. Riječ je o psihološki razumljivoj i potpuno opravdanoj slici, ali realno gledano, ta priča se tu i završava. Našim izuzetnim ljudima u dijaspori od srca želim još veće uspjehe; i time su, u moralnom smislu, već mnogo učinili za svoju domovinu.

 

 

Kakvu ocjenu za dosadašnji rad dajete državnoj vlasti koju čine Trojka, HDZ BiH i SNSD?

 

 

S obzirom na to da se već nalazimo u izbornoj godini i da su aktuelni mandati pri samom kraju, svima je jasno da nisu ispunjena očekivanja kada je riječ o podizanju životnog standarda i približavanju parametrima o kojima smo ranije govorili. Zastoji u evropskim integracijama, NATO putu, ali po svemu sudeći i na finansijskom planu – što potvrđuju informacije koje ukazuju na mogućnost približavanja sivoj listi MONEYVAL-a – dodatno pojačavaju osjećaj stagnacije. O sistematskim povredama ljudskih prava, prisutnim na gotovo svakom koraku, kao i o ugrožavanju ljudskog dostojanstva kao jedne od najviših društvenih vrijednosti, gotovo je suvišno i govoriti. Izuzev izuzetno važnog projekta izgradnje južne gasne interkonekcije, teško je identifikovati ijedan istinski pozitivan pomak. Populizam, jedna vrsta populističke pornopolitike, uz međusobne sujete “glavnih” aktera, nepovratno su „pojеli“ godine koje su iza nas.

 

 

Ipak, ne bismo smjeli potpuno izgubiti optimizam. Velike društvene turbulencije – ili društveni orkani, kako ih je nazivao sociolog Ulrich Beck – često, bez obzira na razmjere trenutne katastrofe, prethode periodima stabilizacije i napretka. Želim vjerovati, pa neka mi bude dopušteno i pravo na stanovitu samoobmanu, da će takav scenarij uslijediti i u slučaju bosanskohercegovačkog društva. U tom procesu važno je računati i s opredjeljenjem međunarodnih partnera koji bi, nadam se, trebali izvršiti snažniji pritisak na domaće političke aktere s ciljem oslobađanja uzurpiranih institucija i njihovog vraćanja onima kojima zaista i pripadaju – građanima Bosne i Hercegovine.

 

 

Bosna i Hercegovina je po Ustavu sekularna država, ali se u praksi ta odredba često svodi tek na puko deklariranje. Brojni su primjeri zloupotrebe religije u političke svrhe. Kolika je odgovornost vjerskih zajednica za ukupno stanje u zemlji?

 

 

Sekularizacija, kako se to dugo smatralo, nije linearan društveni proces zasnovan isključivo na racionalizaciji i diferencijaciji crkve i države. Takav model bio je karakterističan za tzv. britansku sociološku školu, posebno za Stevea Brucea. Drugim riječima, sekularizacija, kao i drugi društveni procesi, ima svoje uspone i padove. Bosanskohercegovačko društvo jeste društvo nedovršene sekularnosti, što znači da je taj proces započet, ali je iz različitih razloga u jednom trenutku zaustavljen. Jedna od najvećih zabluda vezanih za sekularizaciju u Bosni i Hercegovini bila je poistovjećivanje sekularnosti s ateizmom. O razlozima nastanka te zablude trebalo bi voditi poseban razgovor.

 

 

U načelu, sekularna država i sekularno društvo u modernom smislu prema religijskim zajednicama odnose se indiferentno, omogućavajući im potpunu slobodu unutarnje organizacije, načina djelovanja i ravnopravno učešće u javnoj sferi. U tom kontekstu vrijedi se osvrnuti na teorijske pozicije njemačkog sociologa i filozofa Jürgena Habermasa, čiji su uvidi, do određene mjere, primjenjivi i na bosanskohercegovački kontekst. Habermas je jasno artikulirao barem tri važne teze: prvo, da sekularizacija nikako ne znači nestanak religije, nego naprotiv može omogućiti snažniju javnu afirmaciju religijskih zajednica u odnosu na društveno relevantne teme; drugo, da živimo u postsekularnom društvu, u kojem je nužan kontinuiran dijalog između sekularnih i religijskih svjetonazora; i treće, što je u kontekstu Bosne i Hercegovine možda najvažnije, uveo je pojam „prevoditeljskog imperativa“, kojim se zalaže za pravo religijski orijentiranih građana da u javnoj sferi govore vlastitim, religijskim jezikom. Izuzetak od tog pravila čine političke (javne) institucije, unutar kojih se jezik mora prilagoditi sekularnim diskurzivnim praksama.

 

 

Već na prvi pogled jasno je koliko smo kao društvo daleko od takvog modela, iako se mogu izdvojiti i pojedini pozitivni primjeri. U Bosni i Hercegovini vjerske zajednice funkcioniraju kao svojevrsne veto-organizacije, čija moć nerijetko nadilazi snagu bilo koje političke partije. One su u stanju „dekretom“ rješavati krupna politička pitanja i u vrlo kratkom roku homogenizirati razjedinjene političke stavove unutar jednog etničkog korpusa. Upravo zato u Bosni i Hercegovini ne govorimo tek o etnonacionalizmu, nego o etnoreligijskom nacionalizmu u kojem je koncentrirana stvarna društvena moć – moć suverene odluke u trenucima političke neodlučnosti unutar određenog kolektiviteta.

 

 

Često ističete da je biologija nezaustavljiva, aludirajući na pozne godine političkih lidera koji već decenijama dominiraju političkom scenom. Ipak, koliko je loše materijalno stanje građana doprinijelo ukupnom stanju u društvu, pogotovo u poređenju s razvijenim skandinavskim zemljama, gdje građani često ni ne znaju imena premijera ili ministara?

 

 

Sve što danas imamo na političkoj sceni svodi se na izraženu bezidejnost i potpuni izostanak konkretnih mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu transformirale u moderno evropsko društvo. Slika stvarnosti je tužna, depresivna, pa čak i duboko opskurna. Politike koje se nude uglavnom su reciklirane ideje, čija se suština svodi na proizvodnju straha i trajne neizvjesnosti.

 

 

Nisam slučajno u ranijim dijelovima razgovora spominjao Helmuta Dubiela, koji je među ostalim zapaženim uvidima o prirodi moderne demokratije zapisao da se „historijska posebnost moderne demokratije sastoji u organizacijskoj formi koja je prisiljava da na krug pitanja koji se ne može zatvoriti daje sve protivrječnije odgovore“. Čini se da se Bosna i Hercegovina upravo nalazi u toj tački društvenog razvoja. Isti politički akteri, ista otvorena pitanja, ali sve dublje i stratificiranije proturječnosti koje proizvode dodatni strah, neizvjesnost i nesigurnost. Na mikrosociološkoj razini, naročito u malom društvu kakvo je naše – društvu u kojem „svako ovisi o svakome“ – to dovodi do pojačane potrebe za praćenjem dnevne politike, stvarajući barem privid mogućnosti uticaja na stvarnost. Taj fenomen danas je posebno vidljiv na društvenim mrežama, koje su gotovo u potpunosti kolonizirane političkim diskursom.

 

 

U razvijenim demokratijama odnos prema neizvjesnosti u velikoj mjeri je institucionalno reguliran, prije svega zahvaljujući visokom stepenu ekonomske integracije. Pristojan i dostojanstven život omogućava distancu prema dnevnoj politici, između ostalog i zato što postoji povjerenje u institucije i izabrane predstavnike da djeluju u općem interesu. Na razini pojedinca tada u prvi plan dolaze sasvim drugi, znatno optimističniji životni planovi. U tom smislu u potpunosti se slažem s vama – privreda je temelj društvenog napretka. Bilo bi ohrabrujuće vidjeti da država mlade privatnike stimulira i na način koji ne podrazumijeva konstantne represivne kontrole (inspekcijske nadzore). Duboko sam uvjeren da će nova generacija političara, biti u stanju uspostaviti zajednički jezik u pravcu razvoja, prosperiteta i modernizacije bosanskohercegovačkog društva.

 

 

Primjeri iz susjedne Hrvatske svjedoče o smjenama brojnih ministara i visokih dužnosnika zbog korupcije i kriminala, pri čemu je većina procesuirana uz asistenciju europskih institucija. S obzirom na takva iskustva, očekujete li da Bosna i Hercegovina može uspješno završiti pregovore i postati članica Europske unije i NATO-a s aktualnim političkim liderima?

 

 

Republika Hrvatska, uz uobičajene probleme koje ima svako društvo, posebno u regionalnom kontekstu Zapadnog Balkana, uspjela je izgraditi stabilan društveni i institucionalni okvir koji je u funkciji njenih građana. Punopravno članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu dodatno je učvrstilo takav okvir i ne sumnjam da će se daljnji razvoj kretati isključivo u smjeru jačanja tih struktura. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, nužno je zadržati dozu optimizma. Načelno sam protivnik defetističkih stavova – Bosni i Hercegovini objektivno ne treba mnogo da dosegne nivo elementarnog društvenog uređenja koje bi je pokrenulo u pravcu Evropske unije.

 

 

U tom kontekstu sam i izrazito kritičan prema euroskepticizmu, naročito kada dolazi iz “žablje” perspektive Bosne i Hercegovine, imajući u vidu masovnu depopulaciju stanovništva i jednu vrstu brutalnog, gotovo neprirodnog razdvajanja porodica. Političari, ali i svi drugi društveni akteri koji zaista misle dobro Bosni i Hercegovini, moraju neumorno raditi na ostvarenju punopravnog članstva u Evropskoj uniji – članstva koje se u ovom trenutku nameće kao posljednja realna razvojna šansa za bosanskohercegovačko društvo.

 

 

Međutim, moram biti potpuno direktan: ne postoje okolnosti pod kojima Bosna i Hercegovina može postati članica Evropske unije i NATO-a u postojećoj društveno-političkoj konstelaciji. Taj započeti historijski posao moraju završiti naredne generacije izabranih zvaničnika.

 

 

Nakon gostovanja na BHRT-u, ispod videa osvanuo je komentar koji glasi: „Ovaj mladi Profa ako bude kandidat za člana Predsjedništva BiH, ja odmah glasam za njega“! Imate li ambicija baviti se politikom u budućnosti?

 

 

Zahvaljujem se svima koji prate i cijene moj rad. Izvjesno je da građani ovo lice, ime i prezime neće gledati na izbornim listama političkih stranaka, upravnim i nadzornim odborima, niti na direktorskim funkcijama. Moja osnovna profesionalna preokupacija ostaje afirmacija sociološke i filozofske misli u Bosni i Hercegovini. Bio bih istinski zadovoljan kada bih na tom polju uspio privesti kraju započete projekte. Do sada sam objavio četiri knjige i više od dvadeset znanstvenih radova indeksiranih u međunarodnim bazama, od Sjedinjenih Američkih Država, preko Republike Srbije i Republike Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, i to smatram svojim najvećim profesionalnim postignućima.

 

(SB)

PROF. TOMISLAV TADIĆ: Treba jasno reći da u BiH ne postoji autentična socijalistička partija. Oni koji se danas predstavljaju kao „socijalisti“ primjenjuju dobro uhodane etnonacionalne prakse…