PROFESOR HRVOJE KLASIĆ: Što je prava istina o broju srpskih žrtava u prošlim ratovima? Nakon katastrofe, krenule su manipulacije koje imaju samo jedan cilj…

I neću sada o Novakom iščuđavanju zašto su velike države odlučile bombardirati malu Srbiju koja nikome nije učinila ništa loše, i nespominjanju stanovništva bosanskih i hrvatskih gradova koje se u strahu od srpskih aviona, tenkova, topova i snajpera više mjeseci, a u slučaju Sarajeva i više godina, skrivalo po skloništima.

 

 

Kada znanost i činjenice prestanu biti bitne onda umjesto znanstvenika glavnu riječ u tumačenju prošlosti preuzimaju političari, svećenici, novinari, glumci, pjevači i sportaši, piše povjesničar Hrvoje Klasić u kolumni za Net.hr.

 

 

-Nasreću, u hrvatskom su društvu rasprave o broju stradalih Hrvata u ratovima i poraćima 20. stoljeća postale nezanimljiva tema. Nije da nije bilo pokušaja da se ubojstva vojnika i civila koji su podržavali NDH i ustaški pokret prikažu kao genocid, a broj žrtava partizanske represije višestruko uveća. Međutim, ti koji pokušavaju iracionalno uvećavati brojke već duže vrijeme nemaju nikakav društveni utjecaj ni ugled. Da polemike oko broja žrtava doista ne intrigiraju hrvatsko društvo najbolje dokazuje činjenica da većina građana vjerojatno niti otprilike ne zna broj poginulih Hrvata u Domovinskom ratu. Niti se ta brojka uvećava niti umanjuje. Jednostavno to nije tema koja zanima, a kamoli opterećuje javnost.

 

 

Politiziranje brojem žrtava

 

Potpuno suprotan pristup već je desetljećima prisutan u Srbiji. Za najnoviju epizodu politiziranja brojem žrtava pobrinuli su se stari i dokazani prvoborci povijesnog revizionizma – Srpska pravoslavna crkva (SPC) i srpski akademici. Povod je ustvari ovaj put bio vrlo neuobičajen. Na izjavu episkopa pakračko–slavonskog Jovana Čulibrka, inače u redovima SPC-a najboljeg poznavatelja tematike holokausta i genocida počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, da je brojka od 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu preuveličana i da je revizionizam broja žrtava državni projekt Srbije (i Republike Srpske), reagirao je niz intelektualaca iz Beograda i Banje Luke.

 

 

Oni ne samo što su zatražili od crkvenih vlasti da episkopa smijene sa svih funkcija vezanih za istraživanje prošlosti nego je po njihovom mišljenju upitno treba li prozvani uopće biti episkop. Svoje mišljenje o tome izrazili su vrlo zanimljivom usporedbom: „dužnost je svakog mislećeg Srbina da ukaže da je i samo stolovanje vladike Jovana blizu Jasenovca neka vrsta ponovnog klanja jasenovačkih novomučenika, samo što je nož iz ustaških prešao u srpske ruke“. Na ovaj javni apel koji je potpisalo više od osamdeset srpskih intelektualaca na čelu s povjesničarem Vasilijem Krestićem, jednim od glavnih kreatora Memoranduma SANU iz 1986., reagirao je Sinod SPC-a. Ne birajući riječi crkveni vrh se obrušio na Krestića i potpisnike apela, ali ne zato što brojku od 700 tisuća smatraju netočnom, baš naprotiv, već samo zato što se netko drugi usudio prozvati njihovog čovjeka. Jer, to je isključivo njihovo pravo pa tako kažu: „čim je Preosvećeni episkop slavonski Jovan pre više godina izneo svoju privatnu, po nama proizvoljnu, istorijski neutemeljenu procenu o broju jasenovačkih žrtava, Sveti Arhijerejski Sinod mu je zvanično oduzeo pravo da se u javnosti oglašava po tom pitanju“.

 

 

Netočnost i štetnost brojke od 700.000 ubijenih Srba

 

Da episkop Jovan nije usamljen u kritici revizionizma po pitanju broja žrtava Drugog svjetskog rata svjedoče i djelatnici beogradskog Muzeja žrtava genocida, najrelevantnije znanstvene institucije koja se bavi ustaškim zločinima, a time i logorom Jasenovac. I oni također već godinama upozoravaju na netočnost i štetnost korištenja brojke od 700 tisuća ubijenih Srba. Nažalost, oba primjera samo potvrđuju da znanstveno utemeljeni stavovi i procjene i dalje gube bitku pred politikantskim manipulacijama prošlošću čiji je glavni cilj Srbiju i Srbe prikazivati vječnim žrtvama svjetskih teorija zavjera. A kada znanost i činjenice prestanu biti bitne onda umjesto znanstvenika glavnu riječ u tumačenju prošlosti preuzimaju političari, svećenici, novinari, glumci, pjevači i sportaši.

 

 

Tako je jedan od utjecajnijih „opinion makera“ u Srbiji, ne samo po pitanju prošlosti nego i nutricionistike, medicine, duhovnosti itd., najbolji tenisač na svijetu i vjerojatno jedan od najboljih sportaša svih vremena. Na stranu činjenica što Novak Đoković od obrazovanja ima završenu samo osnovnu školu, jer i ovaj tekst dokazuje da akademske titule često nisu garancija ni racionalnosti ni inteligencije, ali bi ta činjenica Novaku, obzirom na njegov društveni ugled i utjecaj, morala biti poticaj za stjecanje znanja, a ne izgovor za neznanje. Pišem ovo nakon odgledanog intervjua koji se ovih dana proširio internetom, a u kojem Đoković američkom novinaru prepričava svoje odrastanje u Beogradu i vodi ga po skloništu u kojem se s obitelji skrivao tijekom NATO bombardiranja 1999. godine. I neću sada o Novakom iščuđavanju zašto su velike države odlučile bombardirati malu Srbiju koja nikome nije učinila ništa loše, i nespominjanju stanovništva bosanskih i hrvatskih gradova koje se u strahu od srpskih aviona, tenkova, topova i snajpera više mjeseci, a u slučaju Sarajeva i više godina, skrivalo po skloništima.

 

 

Pošto sam ovaj tekst posvetio brojkama kao sredstvu povijesnog revizionizma i moćnom oružju za mobilizaciju javnosti u Đokovićevom me je intervjuu posebno zaintrigirala jedna izjava. Nastojeći naglasiti patnju srpskog naroda kroz 20. stoljeće prvi reket svijeta je posegnuo za poznatom, ali nikad dokazanom niti znanstveno utemeljenom tezom da je u Prvom svjetskom ratu umrlo preko milijun Srba. Činjenica naime jest da su tijekom tog rata Srbi kao narod, ali i Srbija kao država, doživjeli jednu od najvećih katastrofa na tlu Europe. Ali, preuveličano samoviktimiziranje osim kao pogonsko gorivo srpskog nacionalizma kroz 20. je stoljeće često služilo i za nametanje osjećaja krivnje odnosno osjećaja manje vrijednosti nesrpskim narodima u (pogotovo Kraljevini) Jugoslaviji.

A onda je 2018. nakon petogodišnjeg znanstveno-istraživačkog projekta Vojni arhiv Ministarstva odbrane Republike Srbije objavio na ukupno 9 tisuća stranica popis na kome se našlo oko 300 tisuća imena civilnih i vojnih žrtava Prvog svjetskog rata. Ako i pretpostavimo da neka imena nedostaju „preko milijun“ ipak ne zvuči ni blizu ni realno. Uostalom, kao što ni popis žrtava na kojem godinama rade djelatnici jasenovačkog spomen područja i na kojemu se nalaze imena preko 80 tisuća osoba, od čega njih gotovo 50 tisuća srpske nacionalnosti, nije potpun ni konačan. Ali je više nego jasno da ni po kojoj logici taj broj ne može narasti na 700 tisuća. Međutim, kako nas lijepo upozorava Albert Einstein: “Logika će vas odvesti od točke A do točke B. Mašta će vas odvesti svugdje.” Dodao bi Bora Đorđević posebno „pokvarena mašta i prljave strasti“, zaključio je Klasić.

 

(SB)

PROFESOR HRVOJE KLASIĆ: Što je prava istina o broju srpskih žrtava u prošlim ratovima? Nakon katastrofe, krenule su manipulacije koje imaju samo jedan cilj…

| Slider, Šokantno, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-