Današnja Rusija ispunjava većinu kriterijuma koje naučnici imaju običaj da primjenjuju za definisanje fašizma. Ima kult oko jednog lidera, Vladimira Putina.

Ima kult mrtvih, okupljen oko Drugog svjetskog rata. Ima mit o prošlom zlatnom dobu imperijalne veličine, koje će se obnoviti ratom iscjeljujućeg nasilja – smrtonosnim ratom protiv Ukrajine.

Kao i 1930-ih, demokratija je u povlačenju širom svijeta i fašisti su krenuli u rat protiv susjeda. Da se Ukrajina nije oduprla, ovo bi bilo mračno proljeće za demokrate širom svijeta. Ako Ukrajina ne pobijedi, možemo očekivati decenije mraka, poručuje, u gostujućem eseju za The New York Times (NYT), historičar profesor dr Timothy Snyder koji pravi jasne paralele za Hitlerovim fašizmom i Putinovim ratom u Ukrajini, ali i objašnjava temelje na kojima počiva izopačena ruska manipulacija u kojoj su svi koji se protive Putinu fašisti, a samo Rusi „antifašisti“.

Fašizam nikada nije poražen kao ideja.

Kao kult iracionalnosti i nasilja, nije mogao biti pobijeđen argumentom: Sve dok se nacistička Njemačka činila snažnom, Evropljani i drugi bili su u iskušenju. Fašizam je pobijeđen tek na bojnim poljima Drugog svjetskog rata. Sada se vratio – i ovaj put, zemlja koja vodi fašistički rat do uništenja je Rusija. Pobijedi li Rusija, fašisti širom svijeta svijeta biće zadovoljni.

Mi pravimo grešku ograničavajući naše strahove od fašizma samo na jednu sliku – Hitlera (Adolf) i holokausta. Fašizam je bio italijanskog porijekla, popularan u Rumuniji – gdje su fašisti bili pravoslavni hrišćani koji su sanjali o čišćenju nasiljem – i imali pristalice širom Evrope (i Amerike). U svim varijantama, radilo se o trijumfu volje nad razumom.

Zbog toga je nemoguće definisati ga na zadovoljavajući način. Ljudi imaju nesuglasice, često žestoke, oko toga što čini fašizam. Ali današnja Rusija ispunjava većinu kriterijuma koje naučnici imaju običaj da primjenjuju za definisanje fašizma. Ima kult oko jednog lidera, Vladimira Putina. Ima kult mrtvih, okupljen oko Drugog svjetskog rata. Ima mit o prošlom zlatnom dobu imperijalne veličine, koje će se obnoviti ratom iscjeljujućeg nasilja – smrtonosnim ratom protiv Ukrajine.

Nije prvi put da je Ukrajina bila predmet fašističkog rata. Osvajanje ove zemlje bilo je Hitlerov glavni ratni cilj 1941. Hitler je mislio da je Sovjetski Savez, koji je tada vladao Ukrajinom, jevrejska država: planirao je zamijeniti sovjetsku vlast svojom vlastitom i prisvojiti plodnu zemlju Ukrajine. Sovjetski Savez bi bio gladan, a Njemačka bi postala carstvo. Zamišljao je da će to biti lako, jer je Sovjetski Savez, po njegovom mišljenju, bio vještačka tvorevina, a Ukrajinci kolonijalni narod.

Sličnosti s Putinovim ratom su upečatljive. Kremlj definiše Ukrajinu kao vještačku tvorevinu, čiji jevrejski predsjednik dokazuje da ne može biti stvarna. Nakon eliminacije male elite, procjena je, prvobitne mase rado bi prihvatile rusku vlast. Danas je Rusija ta koja svijetu uskraćuje ukrajinsku hranu, prijeteći glađu globalnom jugu.

Mnogi se ustručavaju vidjeti današnju Rusiju kao fašističku, jer se Staljinov (Josif Visarionovič) Sovjetski Savez definisao kao antifašistički. Ali upotreba toga nije pomogla u definisanju toga što je fašizam — i još više je zbunjujuće danas. Uz pomoć američkih, britanskih i drugih saveznika, Sovjetski Savez je 1945. porazio nacističku Njemačku i njene saveznike. Njegovo suprotstavljanje fašizmu, međutim, bilo je nedosljedno.

Prije Hitlerovog dolaska na vlast 1933., Sovjeti su fašiste tretirali kao samo još jedan oblik kapitalističkog neprijatelja. Komunističke partije u Evropi su sve stranke trebale tretirati kao neprijatelje. Ta je politika zapravo doprinijela usponu Hitlera: iako su bili brojčano jači od nacista, njemački komunisti i socijalisti nijesu mogli sarađivati. Nakon tog fijaska, Staljin je prilagodio svoju politiku, zahtijevajući od evropskih komunističkih partija da formiraju koalicije kako bi blokirali fašiste.

To nije potrajalo. Sovjetski Savez se 1939., pridružio nacističkoj Njemačkoj kao de facto saveznik, a dvije su sile zajedno napale Poljsku. Nacistički govori su štampani u sovjetskoj štampi, a nacistički oficiri su se divili sovjetskoj efikasnosti u masovnim deportacijama. No, Rusi danas ne govore o ovoj činjenici, jer zakon o čuvanju sjećanja to tretira kao zločin. Drugi svjetski rat je elemenat istorijskog mita gospodina Putina o ruskoj nevinosti i izgubljenoj veličini – Rusija mora uživati monopol nad žrtvama i pobjedom. Osnovna činjenica – da je Staljin omogućio Drugi svjetski rat savezništvom s Hitlerom – mora biti neizreciva i nezamisliva.

Staljinova fleksibilnost prema fašizmu ključ je za razumijevanje Rusije danas.

Pod Staljinom, prema fašizamu su prvo bili ravnodušni, onda je bio loš, potom je bio u redu sve dok – kada je Hitler izdao Staljina i Njemačka napala Sovjetski Savez – opet nije bio loš. Ali niko nikada nije definisao što to znači. Bila je to kutija u koju se sve moglo staviti. Komunisti su bili eliminisani u čistkama kao fašisti, na suđenjima koja su služila kao predstave. Tokom hladnog rata, Amerikanci i Britanci su postali fašisti. A “antifašizam” nije spriječio Staljina da targetira Jevreje u svojoj posljednjoj čistki, niti njegove nasljednike da miješaju Izrael sa nacističkom Njemačkom.

Sovjetski je antifašizam, drugim riječima bio je politika – nas i njih. To nije odgovor na fašizam. Uostalom, fašistička politika počinje, kako je rekao nacistički mislilac Carl Schmitt, od definicije neprijatelja. Budući da je sovjetski antifašizam samo značio definisanje neprijatelja, ostavio je fašizmu mala vrata kroz koja se može vratiti u Rusiju.

U Rusiji XXI vijeka “antifašizam” je jednostavno postao pravo ruskog lidera da definiše nacionalne neprijatelje. Pravi ruski fašisti, poput Aleksandra Dugina i Aleksandra Prohanova, dobili su prostor u masovnim medijima. I sam gospodin Putin oslanjao se na rad ruskog fašiste između dva rata Ivana Iljina. Za ruskog predsjednika “fašista” ili “nacista” je jednostavno neko ko se protivi njemu ili njegovom planu da uništi Ukrajinu. Ukrajinci su “nacisti” jer ne prihvataju da budu Rusi i pružaju otpor.

Putniku kroz vrijeme iz 1930-ih ne bi bilo teško identifikovati Putinov režim kao fašistički. Simbol Z, skupovi, propaganda, rat kao čin nasilnog čišćenja i jame smrti oko ukrajinskih gradova čine sve to vrlo jasnim. Rat protiv Ukrajine nije samo povratak na tradicionalno fašističko bojno polje, već i povratak tradicionalnom fašističkom jeziku i praksi. Drugi ljudi su tu da bi bili kolonizovani. Rusija je nevina zbog svoje davne prošlosti. Postojanje Ukrajine je međunarodna zavjera. Rat je odgovor.

Zato što gospodin Putin o fašistima govori kao o neprijatelju, možda nam je teško prihvatiti da bi on zapravo mogao biti fašista. Ali u ruskom ratu protiv Ukrajine, “nacista” samo znači “neprijatelj manje ljudske važnosti” – nekoga koga Rusi mogu ubiti. Govor mržnje usmjeren prema Ukrajincima olakšava njihovo ubijanje, kao što vidimo u Buči, Mariupolju i svakom dijelu Ukrajine koji je bio pod ruskom okupacijom. Masovne grobnice nijesu neka ratna nesreća, već očekivana posljedica razornog fašističkog rata.

Fašisti koji druge ljude nazivaju “fašistima” su fašizam doveli do nelogičnog ekstrema kao kult nerazumnosti. To je finalna tačka u kojoj govor mržnje izvrće stvarnost, a propaganda je čisto insistiranje. To je uspon volje nad mišlju. Nazivanje drugih fašistima dok si sam fašista je suštinska putinistička praksa. Jason Stanley, američki filozof, to naziva “propaganda podrivanja”. Ja sam to nazvao “šizofašizmom”. Ukrajinci imaju najelegantniju formulaciju. Zovu to “rusizam”.

Fašizam razumijemo više nego 1930-ih. Sada znamo do čega je doveo. Trebali bismo prepoznati fašizam, jer onda znamo sa čim imamo posla. Ali prepoznati – to ne znači zaustaviti ga. Fašizam nije debatna pozicija, već kult volje koji zrači fikcijom. Riječ je o mistici čovjeka koji nasiljem liječi svijet, a uz propagandu će se održavati do kraja. To se može poništiti samo demonstracijom slabosti vođe. Fašistički lider mora biti poražen, što znači da oni koji se protive fašizmu, moraju učiniti sve što je potrebno da ga poraze. Tek tada se mitovi ruše.

Kao i 1930-ih, demokratija je u povlačenju širom svijeta i fašisti su krenuli u rat protiv susjeda. Ako Rusija pobijedi u Ukrajini, to neće biti samo uništavanje demokratije silom, iako je i to dovoljno loše. Biće to demoralizacija demokratije svugdje. Čak i prije rata, prijatelji Rusije – Marine Le Pen, Viktor Orban, Tucker Carlson – bili su neprijatelji demokratije. Fašističke pobjede na bojnom polju potvrdile bi da moć daje pravo, da je razum za gubitnike, i da demokratije moraju propasti.

Da se Ukrajina nije oduprla, ovo bi bilo mračno proljeće za demokrate širom svijeta. Ako Ukrajina ne pobijedi, možemo očekivati decenije mraka.

(Antena M)

Related posts:

DVA JARANA ISTU VLAST VOLE: Šta su jedan o drugom govorili veliki koalicioni partneri Radončić i Izetbegović Internacionalnu osnovnu školu baš briga za Mahira Rakovca Skandal: Edin Džeko svlačionicu dijelio sa monstrumom! Točka na U: Hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbgović pozirao s ustaškom kapom PLJUŠTE OSTAVKE Osipaju se članovi bh. košarkaške vlade! Srpska ministarka ne zna da računa: Pogledajte kako množi Snežana Bogosavljević! Hrvatskom pjevaču zbog pedofilije prijeti 12 godina zatvora Tvrdi da je u pilećim prsima koje je kupio u Konzumu našao crva, a onda su mu iz Konzuma… Gole fotke Šake Polumente kruže internetom! ADVOKATSKA MAŠTA MOŽE SVAŠTA: Radončićev advokat lansirao nevjerovatnu teoriju zavjere!

PROFESOR SNYDER ZA “THE NEW YORK TIMES”: “Da se Ukrajina nije oduprla, ovo bi bilo mračno proljeće za demokrate širom svijeta”