Rat protiv Irana: Zašto pokušaj promjene režima može razoriti cijeli Bliski istok

Institucije se ne grade bombardovanjem, a legitimitet se ne nameće projektilima. Razaranje je tehnički lakše od izgradnje.

Tekst objavljen u Boston Review pod naslovom “Rat protiv Irana i ludost promjene režima” iznosi argument koji je istovremeno jednostavan i neugodan: ideja da se vojnom silom može proizvesti stabilna i demokratska promjena vlasti gotovo je uvijek iluzija i gotovo uvijek skupa, krvava iluzija.

Eskalacija sukoba i logika rata

U središtu analize je dramatična eskalacija sukoba između SAD, Izrael i Irana. Napadi na strateške ciljeve, gađanje vojnih i političkih struktura, ubistvo vrhovnog vođe Ali Khamenei, predstavljaju prelazak od politike obuzdavanja ka otvorenom ratu. Otvoreni rat gotovo neizbježno postavlja pitanje: ako već ratujete, zašto ne biste dovršili posao i srušili režim? Tu počinje opasna zabluda.

Fantazija o brzom rješenju

Promjena režima zvuči zavodljivo. Ako je vlast autoritarna ili represivna, zar nije logično ukloniti je i otvoriti prostor za nešto bolje? Problem je u tome što historija ne potvrđuje tu linearnu logiku.

Rušenje postojećeg poretka ne stvara automatski novi, funkcionalni sistem. Naprotiv, često stvara vakuum koji popunjavaju frakcije, oružane grupe i regionalni interesi. Institucije se ne grade bombardovanjem, a legitimitet se ne nameće projektilima. Razaranje je tehnički lakše od izgradnje.

Vanjski spasioci i unutrašnja dinamika

Tekst se osvrće i na figure iz iranske dijaspore, poput Reza Pahlavi, koje se u pojedinim zapadnim krugovima predstavljaju kao potencijalna alternativa postojećoj vlasti. Ideja je jednostavna — ukloniti sadašnji režim i otvoriti prostor za tranziciju pod novim, “prihvatljivijim” vodstvom.

No takav pristup pretpostavlja da je politička transformacija tehničko pitanje upravljanja, a ne duboko društveni proces. Iran iz vana automatski dobiti legitimitet unutar zemlje više je izraz želje nego realne procjene.

Geopolitičke posljedice intervencije

Još jedna ključna poenta teksta jeste upozorenje na šire posljedice otvorenog rata. Rat s Iranom ne bi bio izolovani događaj. On bi zahvatio čitav region, destabilizovao energetske tokove, produbio globalne podjele i potencijalno otvorio prostor za dugotrajan asimetrični sukob.

Zagovornici intervencije često računaju na kratki, odlučni udar, ali moderna historija pokazuje da su ratovi rijetko kratki kada se radi o velikim, organizovanim državama s regionalnim uticajem.

Realizam umjesto moralnog maksimalizma

Možda najprovokativnija poruka teksta jeste da moralni impuls — želja da se ukloni represivna vlast, ne može biti zamjena za strateški realizam. Dobra namjera ne garantuje dobar ishod.

U međunarodnoj politici loš ishod plaća se ljudskim životima, regionalnim haosom i dugoročnom nestabilnošću. Promjena režima zvuči kao odlučna akcija. Diplomacija zvuči kao slabost. Tekst sugeriše suprotno: insistiranje na vojnom rješenju često je bijeg od političke kompleksnosti.

Intervencionizam koji polazi od dobre namjere gotovo uvijek završava u haosu. Svijet već ima dovoljno ruševina proizvedenih ‘dobrim namjerama’, a tekst iz Boston Review poziva da se to uočava i u slučaju Irana. Realizam, diplomatija i strpljenje, tvrde autori, ključni su za dugoročni mir i stabilnost.

(Stav)