“Za Rusiju je Crna Gora vjekovima i bila i ostala važna geostrateška i politička tačka; posebno Luka Bar, gdje su ruski brodovi i krstarice mogli puniti rezervoare. Pored toga, opstanak Crne Gore u ruskoj orbiti predstavljao bi “meki trbuh” NATO snaga na Mediteranu”, kaže Radončić.
Svega nekoliko dana uoči „istorijske smjene vlasti” DPS-a na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, avgusta 2020. godine, film ”Zavjera” istraživačkog novinara, publiciste i autora brojnih dokumentarnih filmova Šekija Radončića, premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Tema Radončićevog filma bila je u tom trenutku veoma aktuelna: maligni uticaj Rusije u Crnoj Gori, u kojoj je 16. oktobra 2016. godine grupa zavjerenika iz Rusije i Srbije pokušala državni udar, sve u namjeri da spriječe ulazak Crne Gore u NATO i da, kako je pisalo u kasnijoj optužnici, otmu tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića.
Radončić je dao intervju za portal Autonomija.
Gospodine Radončiću, kada ste registrovali prva ozbiljnija miješanja Rusije u unutrašnja pitanja Crne Gore? Da li je to bilo novembra 2015. ili ranije?
Ranije. Naime, neposredno nakon raferenduma 2006. godine, došlo je do naglog upliva ruskog kapitala na Crnogorskom primorju. Ruski građani, posebno pripadnici ruskih službi, krenuli su u kupovinu ogromnog broja nekretnina ne pitajući za cijenu. Dogodilo se čudo neviđeno: mala i do tada siromašna opština Budva postao je grad sa najvećim brojem milionera po glavi stanovnika u Evropi. Tokom desetak godina, Rusi su postali vlasnici oko 19.000 preplaćenih nekretnina u Crnoj Gori – kuća, stanova i poslovnih prostora, ukupne površine od oko, vjerovali ili ne, 1.152.000 kvadratnih metara. Plus zemljišta od 3,9 miliona kvadratnih metara. Od toga, čak 98 procenata uz crnogorsku obalu. Ako u obzir uzmemo činjenicu da su Rusi kupili najvise zemljišta oko strateški važne Luke Bar (923.641 m2) i Budve (603.834 m2), jasno je da riječ nije samo o ruskom turističkom projektu, već prije svega o državno-vojnom projektu tihog izlaska Rusije na toplo more. I sve legalno – kupovinom nekretnina i zemljišta. Ovo o čemu govorim bila je uvertira u 2015. godinu, kada je Rusija, uz pomoć svoje agenture – Demokratskog fronta, medijskog koncerna ”Vijesti”, pojedinih NVO i šatorskog naselja organizovanog ispred crnogorskog parlamenta krenula u osvajanje Skupštine Crne Gore i proglašavanje tzv. Narodne Skupštine. Krajnji cilj bio je oboranje tadašnje Vlade i hapšenje njenog predsjednika Mila Đukanovića.
Je li najava učlanjenja Crne Gore u NATO bila glavni razlog pojačanog ruskog uticaja u Crnoj Gori, zemlji koja je, podsjećamo, imala skladne odnose sa Moskvom?
Naravno. Za Rusiju je Crna Gora vjekovima i bila i ostala važna geostrateška i politička tačka; posebno Luka Bar, gdje su ruski brodovi i krstarice mogli puniti rezervoare. Pored toga, opstanak Crne Gore u ruskoj orbiti predstavljao bi “meki trbuh” NATO snaga na Mediteranu.
Kada govorite o ruskom uticaju u Crnoj Gori, na koje tačno strukture mislite? Sjećate se da je bivši specijalni državni tužilac Milovoje Katnić pominjao ”ruske nacionaliste”…
Tako je. Taj je termin zaista često korišćen u optužnicama i u dokumentima Tužilaštva. Vrijeme je pokazalo da je riječ bila o ruskim nacionalistima, doduše, zapošljenim kao agenti u ruskim tajnim službama poput GRU i FSB. Govorim o Putinovim agentima Eduardu Šišmakovu i Vladimiru Popovu, organizatorima pokušaja državnog udara u Crnoj Gori oktobra 2016. godine. Cilj i tog ataka Moskve na Crnu Goru ostao je isti: rušenje tadašnjeg prozapadno orijentisanog crnogorskog premijera Mila Đukanovića i dovođenje na vlast proruskih partija i marioneta.
Govorite o partijama koje je Moskva odabrala kao partnere za destabilizaciju Crne Gore?
Naravno. Govorim, dakle, prije svega o Demokratskom frontu Andrije Mandića i Nebojše Medojevića.
Kakvu je ulogu imala Crkva Srbije, na čelu sa tadašnjim mitropolitom Amfilohijem?
Hladna i proračunata Moskva pažljivo je birala saradnike, i to po sistemu „neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj“. Stroga selekcija vršena je i po principu – kupi sve koji su spremni da se prodaju za šaku rubalja. Govorim o vlasnicima „crnogorskih nezavisnih“ medija, koji su, praveći neviđenu profesionalnu izdaju, postali medijski nosači ruskih interesa u Crnoj Gori. Sjetimo se samo kako su se ”Monitor„ i „Vijesti” u svojim tekstovima rugali pokušaju terorizma iz oktobra 2016. godine, nazivajući uhapšene teroriste ”pekarima, keramičarima i kuvarima“, kojima Đukanovićevo Tužilaštvo navodno podmeće pokušaj državnog udara.
Na sličan način je tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica pokušao da reletivizuje oružanu pobunu JSO iz novembra 2001, koja je praktično predstavljala pripremu za atentat na premijera Zorana Đinđića, 12. marta 2003. „Lekari protestuju u belim mantilima…”, govorio je Koštunica, sjećate li se?
Kako se ne bih sjećao?! Pa, to je ista matrica, potpuno isti rukopis… Iako su već tada veliki broj država Zapada, kao i njihovi lideri – od Amerike i Britanije, pa do visokih zvaničnika NATO – tvrdili da su moskovski agenti planirali da izvedu državni udar u Crnoj Gori, ”Monitor” i ”Vijesti” nijesu odustajali, sve dok jedan zapadni ambasador njihovoj uredničkoj perjanici nije otvoreno skrenuo pažnju da to ne čini.
Budući da sam ovaj slučaj godinama istraživao, a i dalje ga istražujem – prije svega zbog filma i knjige koju pišem – mirne duše mogu konstatovati da su u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori 2016. ruke SPC bile umočene do lakata. Uostalom, upravo se u Manastiru Ostrog nalazio „glavni štab“ zavjerenika, u kojem je, pored Joanikija Mićovića, boravio i jedan ruski agent, kao i penzionisani general srpske žandarmerije Bratislav Dikić. No, crnogorski istražitelji nijesu htjeli da ulaze u taj osinjak.
Zašto?
Očito su procijenili da imaju dovoljno dokaza, te da bi možda bilo kontraproduktivno otvarati front i sa SPC, budući da bi se to prikazalo kao ”udar na vjerske slobode” i na “ugrožene” Srbe u Crnoj Gori. Inače, lideri DF-a su, kao što znamo, kontinuirano optuživali Đukanovića da im je baš on, preko tužilaštva i sudstva, „organizovao montirani politički proces“, kako bi uništio Demokratski front, a njih poslao na višegodišnju robiju. Naravno, i to je vrijeme demantovalo. Jer, ne samo da Đukanović nije uništio DF i nije zatvorio njegove lidere, nego su, uz pomoć bratske Rusije, Beograda i SPC, upravo oni četiri godine kasnije oborili Đukanovićev DPS sa vlasti, a onda, sa pozicije vlasti, pošto-poto pokušali da izdjejstvuju njegovo hapšenje i slanje u Spuž.
Patrušev drži pištolj na čelu Vučiću
Koliko je Srbija u to vrijeme bila upletena u pokušaj terorizma u Crnoj Gori? Pitam i zato što je predsjednik Aleksandar Vučić, kako ste podsjetili u svom filmu ”Zavjera”, govorio o zastrašujućim podacima do kojih su došle srpske službe?
Ono što znam je da zvanična Srbija, odnosno predsjednik Vučić, u početku nijesu znali kakav se krvavi pir spremao Crnoj Gori i premijeru Đukanoviću. No, srpska BIA je, nakon što se policiji u Beogradu predao Saša Sinđelić, povezala konce i policijski dokumentovala cio slučaj. O tome je govorio Aleksandar Vučić na vanrednoj konferenciji za novinare, osam dana nakon propalog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Vučić je, kao što znamo, tada izjavio da je „Đukanović praćen najsavremenijim uređajima“ i decidno kazao da je „postojao jasan plan za Đukanovićevu likvidaciju“. Takođe, Vučić je podvukao da „Srbija nikada ne bi učestvovala u pokušaju ubistva zvaničnika bilo koje države“, pa ni Crne Gore.
U mom filmu „Zavjera“, predsjednik Đukanović je prvi put javno potvrdio da Srbija, nažalost, crnogorske istražne organe nije blagovremeno obavijestila o saznanjima koje je imala o tom slučaju, niti ih je kasnije ustupila crnogorskom pravosuđu, kako bi se dokazi do kojih su došli koristili na suđenju.
Zašto Srbija nije dostavila dokaze Crnoj Gori? Zbog čega predsjednik Vučić ”mijenja stranu”?
Stvari se mijenjaju 24 sata nakon pomenute Vučićeve konferencije, kada u Beograd stiže general-pukovnik Nikolaj Patrušev, koordinator svih službi bezbjednosti Rusije i desna ruka Vladimira Putina. Figurativno govoreći, Patrušev tada „stavlja pištolj na čelo“ Aleksandru Vučiću, nakon čega Vučićevi glavni igrači i saveznici u Crnoj Gori postaju i ostaju lideri proruskog DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević. Što je, priznaćete, neuobičajeno i nije baš predsjednički i dobrosusjedski gest. Tim prije što se upravo ovim ljudima u tom momentu u susjednoj državi sudi zbog pokušaj terorizma. Obojica su, podsjećam, u prvostepenoj presudi osuđeni na po pet godina zatvora.
Ostatak intervjua čitajte ovdje.
Related posts:
Sejo Sekson: Nele je donosio drugi duh u Zabranjeno pušenje, on je bio glumac
TITOV UNUK JOŠKA BROZ: Bojim se da se vraća fašizam!
Emir Kusturica otvorio dušu: Zašto mi se sviđao Slobodan Milošević?!
“Muslimani u Sarajevu nisu imali ni želje ni sluha da pomognu da se Srbi vrate u taj grad”
Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske
Predrag Miki Manojlović: Rat mi nije pokidao veze, nego ih ojačao
Rasim Kadić: Karadžić je rekao da su odredili 150.000 mrtvih Srba za ostvarenje njihovog istorijskog cilja
Refik Hodžić: Dokazi o Karadžićevim zločinima su neumoljivi, nadam se da će umrijeti u zatvoru
Irfan Nefić: Hvala Bogu, mi nemamo masovna ubistva, Sarajevo je siguran grad u usporedbi sa Evropom!
Srebrenica se jeste dogodila, ali ubijeno je svega nekoliko stotina ljudi! A sad, ko je bio okrutniji…
