Iran provodi višeslojnu strategiju – vojnu, ekonomsku, političku i diplomatsku – kako bi povećao troškove rata i spriječio promjenu režima

 

 

 

Kako se rat protiv Irana nastavlja širiti na više frontova, čini se da Teheran provodi složenu strategiju koja kombinuje vojnu eskalaciju, ekonomski uticaj, domaću mobilizaciju i diplomatsku signalizaciju.

 

 

Umjesto da se oslanja na ono što su iranski zvaničnici nekada opisali kao “strateško strpljenje”, trenutni pristup sugeriše da Iran pokušava fundamentalno preoblikovati bojno polje povećavajući troškove rata za Sjedinjene Države, Izrael i sve regionalne aktere koji odluče da učestvuju.

 

 

Čini se da strategija počiva na nekoliko međusobno povezanih stubova osmišljenih ne samo da odgovore na vojne napade, već i da spriječe širi cilj za koji iranski lideri vjeruju da stoji iza rata: promjena režima.

 

 

Najvidljiviji element iranske strategije bio je pokušaj geografskog i operativnog proširenja bojnog polja.Umjesto da se fokusira isključivo na izraelsku teritoriju, Iran je ciljao širok spektar američkih i savezničkih sredstava širom regije.

 

 

To uključuje vojne baze, obavještajne objekte, radarske sisteme i logističku infrastrukturu koja podržava američke operacije. Cilj se čini dvostrukim, analizira dr. Ramzy Baroud, urednik The Palestine Chronicle.

 

 

Prvo, iranski napadi imaju za cilj nametnuti oblik “strateškog sljepila” protivničkim snagama degradiranjem radarskih sistema, mreža za nadzor i mogućnosti ranog upozoravanja. Takvi napadi smanjuju sposobnost Sjedinjenih Država i Izraela da prate iranske pokrete i efikasno reaguju na lansiranje raketa ili druge vojne operacije.

 

 

Drugo, ciljajući američke baze u više zemalja širom regije, Iran šalje jasnu poruku da sukob neće ostati geografski ograničen. U praktičnom smislu, to znači da svaka zemlja koja je domaćin američkih vojnih objekata rizikuje da postane dio bojnog polja.

 

 

Iranski zvaničnici su više puta naglasili da su ovi napadi usmjereni na američku vojnu infrastrukturu, a ne na suverenitet zemalja domaćina. Ipak, poruka je nepogrešiva: ako se regionalna teritorija koristi za pokretanje napada na Iran, ta teritorija može postati i mjesto odmazde.

 

 

Ovaj pristup odražava veliko udaljavanje od prethodne iranske politike odmjerenih odgovora i ograničene eskalacije. Umjesto toga, čini se da Teheran provodi strategiju osmišljenu da istovremeno savlada neprijatelja na više frontova, povećavajući političke i vojne troškove nastavka rata.

 

 

Uz vojne operacije, Iran također koristi jedan od najmoćnijih alata koje ima na raspolaganju: geografiju globalne opskrbe energijom. Hormuški thesnac – kroz koji prolazi otprilike petina svjetske opskrbe naftom – efektivno je postao ratna zona. Iako Iran nije formalno proglasio blokadu, uslovi koje je stvorio sukob doveli su do funkcionalnog zatvaranja plovnog puta.

 

 

Raketne razmjene, raspoređivanje pomorskih snaga, pomorski napadi i rastuće prijetnje drastično su smanjili spremnost komercijalnih brodarskih kompanija da posluju u tom području. Troškovi osiguranja tankera su porasli, dok je nekoliko brodarskih operatera u potpunosti obustavilo ili preusmjerilo putovanja.

 

 

U praksi, to znači da tjesnac nije zatvoren dekretom, već ratnom realnošću. Ova razlika je važna. Iran ne mora objaviti blokadu da bi postigao strateške efekte blokade. Sama nestabilnost remeti tokove energije, povećava cijene nafte i unosi neizvjesnost na globalna tržišta.

 

 

Posljedice se osjećaju daleko izvan Zaljeva. Evropske ekonomije – već oslabljene energetskim šokovima nakon rata u Ukrajini – posebno su osjetljive na obnovljenu nestabilnost na tržištima nafte i plina. Rastući troškovi transporta, poremećaji u opskrbi i tržišne špekulacije pojačavaju ekonomski pritisak.

 

 

Za Teheran, ova dinamika služi kao snažan oblik indirektne poluge. Što duže rat traje, to su veće ekonomske posljedice za globalni sistem koji podupire zapadnu moć. U tom smislu, Hormuški moreuz ne funkcionira samo kao geografska tačka uskog grla, već kao strateški ventil pritiska sposoban prenijeti troškove sukoba daleko izvan bojnog polja.

 

 

Još jedan ključni stub iranske strategije leži unutar same zemlje. Zapadni analitičari su naširoko nagađali da bi kontinuirani vojni pritisak – ili strategija obezglavljivanja vođstva – mogao proizvesti unutrašnju nestabilnost ili čak izazvati političku krizu unutar Irana.

 

 

Ubistvo visokih političkih i vojnih ličnosti, uključujući visokorangirane zvaničnike, čini se da je dijelom bilo osmišljeno da stvori takav vakuum.

 

 

Ipak, očekivana fragmentacija se nije ostvarila. Umjesto toga, iranske vlasti su se fokusirale na projektovanje jedinstva i političke kohezije. Masovni skupovi i javne demonstracije održani su u više gradova, a velike mase okupile su se na javnim trgovima kako bi izrazile podršku vladi i osudile napade.

 

 

Ovi prikazi služe važnoj političkoj funkciji. Punjenjem javnih prostora pristalicama, vlada pokušava spriječiti pojavu alternativnih pokreta koji bi mogli tvrditi da predstavljaju narodni odgovor na rat.

 

 

Ustvari, strategija uskraćuje vanjskim akterima mogućnost da tvrde da je vojna intervencija namijenjena podršci domaćoj opoziciji ili obnavljanju demokratske uprave.

 

 

Za Washington i Tel Aviv, pretpostavka da bi unutrašnji nemiri mogli postati odlučujući faktor čini se značajnom pogrešnom procjenom. Uprkos sve većoj vojnoj konfrontaciji, Iran je također nastojao održati pažljivu diplomatsku ravnotežu s arapskim vladama.

 

 

Iranski zvaničnici su više puta naglasili da su njihovi udari usmjereni na američke vojne instalacije, a ne na zemlje koje ih domaćinuju. Ova razlika je važna.

 

 

Širi cilj Teherana čini se da je sprječavanje arapskih država da postanu punopravni učesnici u sukobu. Iako upozorava da bi se svaka vlada koja omogućava američke vojne operacije mogla suočiti s odmazdom, Iran je istovremeno signalizirao da ne traži konfrontaciju s regijom u cjelini.

 

 

Poruka arapskim vladama stoga je bila dvostruka: ne dozvolite da se vaša teritorija koristi za napade na Iran, ali ako izbjegavate direktno učešće, Iran vas ne smatra neprijateljem.

 

 

Takve poruke odražavaju Teheranovo razumijevanje da regionalno usklađivanje može dramatično preoblikovati dinamiku rata. Uprkos koherentnosti iranskog sveukupnog pristupa, nekoliko slabosti ostaje.

 

 

Jedan od najznačajnijih izazova leži u području komunikacije. Iranski mediji, koji djeluju pod velikim pritiskom i često su meta napada, teško su se snalazili da efikasno projiciraju svoj narativ globalnoj publici.

 

 

U poređenju sa sofisticiranom međunarodnom medijskom infrastrukturom dostupnom zapadnim vladama i Izraelu, iranske poruke često ne uspijevaju doprijeti do šire međunarodne javnosti.

 

 

To ograničava Teheranovu sposobnost da sukob uokviri pod svojim uslovima. Drugi izazov odnosi se na globalni antiratni pokret.

 

 

Iako su se protesti protiv rata pojavili u raznim gradovima širom svijeta, oni još nisu dostigli razmjere sposobne da izvrše odlučujući politički pritisak na vlade koje podržavaju sukob.

 

 

Za Iran, širenje takvih protesta moglo bi postati ključni faktor u ograničavanju vojnih opcija dostupnih Washingtonu i njegovim saveznicima. Uzete zajedno, iranske akcije sugeriraju da rukovodstvo pokušava voditi rat prema jasno definiranom strateškom okviru.

 

 

Vojna eskalacija, ekonomski poremećaji, domaća mobilizacija i diplomatska signalizacija izgledaju kao dijelovi jedinstvenog integriranog pristupa osmišljenog da podigne cijenu sukoba iznad onoga što su njegovi protivnici možda spremni podnijeti.

 

 

Ostaje neizvjesno hoće li strategija na kraju uspjeti. Međutim, sve je očiglednije da se rat razvija u takmičenje ne samo vojnih sposobnosti već i strateške koherentnosti.

 

 

Za sada se čini da Iran djeluje prema proračunatom planu, dok njegovi protivnici nastavljaju tražiti održiv put naprijed u brzo rastućem sukobu.

 

(Stav)

Sukob za koji se Iran pripremao: Kako Teheran povećava cijenu rata