TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Kada je objavljena Izetbegovićeva „Islamska deklaracija“ u Beogradu su likovali – „Ovo bi nama moglo poslužiti kao Hitleru paljevina Reichstaga“!

Posljednji put sam Ivicu Osima vidio prije 6-7 godina, koliko se sjećam nedugo nakon nastupa reprezentacija BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Smatrao je tada da je njegov zadatak u konsolidiranju nogometnog, posebno reprezentativnog sporta manje-više završen.

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

PONEDJELJAK, 2. MAJ

 

„Nedelja kad je otiš`o Hase“, tim stihom opjevalo je prije 40-ak godina „Zabranjeno Pušenje“ u svojom dvosmislenom hitu odlazak sa nogomentih terena Asima Ferhatovića, legendarnog igrača „Sarajeva“. Jučer je bila nedjelja kad je otišao Ivica Osim, veliki Hasetov sportski rival i još veći prijatelj u privatnom životu. Zadnje dvije-tri godine života Švabo Osim je proveo u svojoj kući Grazu, gradu koji mu je u najtežim periodima njegovog života bio utočište, neka vrsta rezervnog Sarajeva. U Grazu ga je zadesila pandemija koronavirusa i promijenila mu život kao stotinama miliona ljudi širom planete. Krhkog i odavno narušenog zdravlja, Švabo se morao uklopiti u novu svakodnevnu rutinu koja ga je odvojila od spoljnog svijeta i prisilila na dodatnu disciplinu i samokontrolu.

 

 

Posljednji put sam Ivicu Osima vidio prije 6-7 godina, koliko se sjećam nedugo nakon nastupa reprezentacija BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Smatrao je tada da je njegov zadatak u konsolidiranju nogomentog, posebno reprezentativnog sporta manje-više završen.

 

 

 

 

Nekoliko godina ranije, kada je nogometnoj zajednici u BiH prijetio potop i izgon iz evropskih i svjetskih asocijacija, Švabo Osim se „samoaktivirao“ i sa nekoliciom uglednih i dobronamjernih prijatelja stao na čelo tog broda luđaka i uhljupa, potjerao korumpiranu i nestručnu posadu i reprezentativni brod uveo u mirne vode. Fudbalsko-nogometni savez se najviše zahvaljujući Ivici Osimu i njegovom ugledu i autoritetu uspio fianancijski i organizacijski konsolidirati. Toliko su čelnici N/S BiH stali na vlastite noge, da im je Osim postao višak, teret, smetnja za njihove mutne, uzurpatorske, koruptivne rabote.

 

 

Prije dvije godine odlazeći sa funkcije predsjednika FS/NS izvjesni Elvedin Begić, kojeg je Osim bukvalno izmislio, izvukao iz zaslužene anonimnosti i za ruku doveo i pasadio na tu funkciju, zahvalio mu se na način na koji to dolikuje takvim ništavnim karakterima. Smijenio je Begić velikog Švabu sa mjesta počasnog predsjednika Saveza, a ne njegovo mjesto, pogađate, postavio sebe lično. Obrazloženje je bilo stupidno, koliko i pokvareno – Osim, k`o biva, ima previše godina za tu počasnu funkciju.

 

 

Raspitivao sam se u to vrijeme preko zajedničkog prijatelja za Švabinu zdravlje sve nadajući se da ćemo se što skorije ponovo vidjeti u Sarajevu. Prenio mi je taj prijatelj da Osim u razgovoru sa njim nije mogao sakriti svoje razočarenje zbog svega što se tih mjeseci dešavalo u Nogometom Savezu.

 

 

„Zamisli ti to“, komentirao je Švabo na zajedljivo duhovit način svoju smjenu, „ja zbog godina nisam podoban da budem počasni predsjednik Nogometnog saveza BiH. A Joe Biden koji je samo malo mlađi od mene može biti predsjednik Amerike.„

 

 

Iako se posljednjih dana, nakon njegove smrti, sa svih strana šire nepregledni valovi ljubavi i poštovanja prema Ivici Osimu, ne bih tek tako povjerovao u iskrenost mnogih od tih emocija. Voljeti Ivicu Osima nije bilo jedostavno, bilo je zahtjevno i podrazumijevalo je trud i napor. Ključne Švabine vrline su bile iskrenost, čestitost, poštenje i marljivost. Nijedna od njih nije danas na cijeni, i malo ko će prihvatiti u svoje društvo osobe takvih ljudskih i moralnih načela i kvaliteta. Istovremeno su prvi plan na javnoj sceni i u privatnoj ljudskoj komunikaciji trijumfirale one „vrijednosti“ i oblici ponašanja koje su ljude poput Osima činile očajnim i neprilagođenim: uspostavljan je poredak kojeg ispunjavaju pohlepa, neiskrenost, karijerizam, višak sebičnosti i odsutvo solidarnosti.

 

 

„Vidi mi familija koliko se sekiram i boje se da umrem zbog svega ovoga što se okolo dešava“, govorio je jednom Osim. Šta ga je toliko razjedalo? „Ljudi gledaju samo na sebe, a niko ne gleda ništa oko sebe. Pusti reprezentaciju, pusti igrače, pusti sve ostalo, ja ću da gledam samo sebe. Sve do sada nisam vjerovao da su ljudi takvi. Ja sam stari partizan, za mene je takvo ponašanje nečuveno, nenormalno, nemoralno“.

 

 

Jednom prilikom mome kolegi (koji će kasnije Osima u nacionalističkom bošnjačkom biltenu oklevetati u maniru smetljara što i jeste funkcija medijskih egzekutora etničkog čišćenja) je kazao kako bi možda najbolje bilo u BiH napraviti četvrti entitet. Ovako je to Švabo obrazložio: „Da se u taj entitet sklone svi ovi ostali koji nisu u torovima, iz miješanih brakova, ili svi ljudi koji razmišljaju svojom glavom. Taj bi entitet činio najbolji dio ovoga naroda. Jedini pravi dio ovoga naroda i jedini koji su zaista nastradali“.

 

 

Ivica Švabo Osim može biti ponosan na sve što je za svog bogatog života i blistave karijere ostvario. Mi koji smo ga voljeli cijenili, poznavali, čije je živote trajno obilježio znali smo da je veliki Švabo najčešće bio u pravu o bilo o čemu da je govorio. Pitanje je samo kada će kome i koliko vremena trebati da shvati i prizna da je i koliko je Švabo imao pravo.

 

 

I da ne prođe sve u tamnim tonovima, jer Švabo Osim je bio zabavan, duhovit čovjek, kozer i zafrkant, evo jedne vesele zgode. Pitao sam ga za mišljenje o jednom našem nogomentom reprezentativcu, a on samo riječi hvale ima za njega. Hvali mu disciplinu, odgovornost, kaže da ima „osjećaj za gol, ima osjećaj za prostor, ima inteligenciju“. „Dobro, i pitam ga, a šta je to što on nema?“. „Nema ništa, šta ima kod tebe“, poklopi me Švabo, zadnjom jalijaškom dosjetkom.

 

 

UTORAK, 3. MAJ

 

Centralna izborna komisija BiH raspisala je Opće izbore i zakazala njihovo održavanje za drugi oktobar ove godine. Ovom odlukom je, po svemu sudeći stavljena tačka na priču o izmjeni Izbornog zakona, budući da će se ovogodišnji izbori provesti pod istim zakonskim pravilima i procedurama kao i oni prije četiri godine. Reakcije su očekivano podijeljene, dok Hrvatska demokratska zajednica BiH i njen lider Dragan Čović negoduju, traže nastavak pregovora, unutar probosanskog, ili bošnjačkog političkog bloka nastupio je neprikriveni, osvetnički trijumfalizam. Političku i medijsku atmosferu dodatno podgrijavaju reakcije iz Hrvatske u čemu, očekivano, prednjači predsjednik susjedne zemlje Zoran Milanović. On svakodnevno poziva na internacionalizaciju izborne krize u BiH, i to putem blokiranja ulaska Finske i Švedske u NATO Savez. Milanović premijera Andreja Plenkovića proziva za izdaju, istovremeno unaprijed za izdaju optužuje sve zastupnike u Hrvatskom saboru koji budu glasali za ulazak dvije skandinavske zemlje u zapadnu vojnu Alijansu. Ovakav Milanovićev potez prilično podsjeća na nedavnu kletvu njegovog drugara Milorada Dodika koju je uputio srpskim poslanicima u Parlamentu BiH ukoliko dođu na sjednicu tog doma.

 

 

Jedan hercegovački portal koji Milanovića slavi kao spasitelja Hrvata, predložio mu je da uz pomoć opozicije i glasova HDZ-ovih zastupnika u Saboru koji dolaze iz BiH sruše Vladu Andreja Plenkovića.

 

 

U onom što se pežorativno naziva „političko Sarajevo“ vlada unisono, nepodijeljeno zadovoljstvo, koje u ponekim političkim istupima ima snažne elemente prijetećeg, a pogotovo neproduktivnog trijumfalizma. Posebno se to može isčitati iz javne komunikacije predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, koji odbranu postojećeg Izbornog zakona doživljava i predstavlja kao pobjedu i uspjeh mudre i principijelne politike vlastite stranke. Blokada furiozne inicijative HDZ-a o promjeni izbornom zakona, koristit se kao snažan predizborni vjetar u leđa najvećoj bošnjačkoj stranci. Uz rasplamsavanje vjerskih ramazanskih osjećanja kod svojih birača, potom komemoriranje žrtvama prošlog rata i obilježavanje datum slavnih bitaka, dirigirane medijske hajke protiv neistomišljenika…to je zapravo sve čime se Izetbegovićeva SDA predstavlja kao „temeljna“ stranka Bošnjaka.

 

 

Milorad, Dragan i Bakir: Tri 'konobara' bosanskohercegovačke političke  zbilje

 

 

Milorad, Dragan i Bakir: Tri ‘konobara’ bosanskohercegovačke političke zbilje

 

 

Bakir Izetbegović se u kvazi pobjedničkoj opijenosti malo zanio pa je danas rekao da je Ante Jelavić, bivši lider HDZ-a osuđen na višegodišnju robiju zbog zalaganja za Hrvatsku samoupravu, odnosno Treći entitet. Time je valjda naumio diskretno upozoriti Dragana Čovića da ne bi slučajno i on doživio sličnu sudbinu. Potpuno je neozbiljno, neodgovorno i samo govori o potkapaciranosti lidera SDA izgovaranje takve besmislice. Ante Jelavić je prvomoćno osuđen na deset godina robije 2005. godine zbog kriminala vezanog za poslovanje Hercegovačke banke. Pobjegao je u Hrvatsku uoči izricanja presude. Pokušaj da mu se tamo sudi zbog ratnog profiterstva je propao zbog političkog utjecaja na pravosuđe.

 

 

Zbog kriminala se posljednjih godina sudi i nekolicini najbližih Izetbegovićevih stranačkih kolega, premijeru Federacije BiH, ministru sigurnosti, sekretaru i bivšim potpredsjednicima stranke, tako da mu pominjanje Ante Jelavića nikako ne ide u prilog. Jelavić se nalazi doduše i na američkoj crnoj listi, ali i tamo mu, kao svojedobno u zatvoru u Sarajevu, društvo prave neki od najbližih suradnika Bakira Izetbegovića.

 

 

SRIJEDA, 4. MAJ

 

Na današnji dan prije 42 dvije godine umro je doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. U vezi za Titom i njegovom ostavštinom među građanima u zemljama bivše Jugoslavije može se primijetiti zanimljiv fenomen: oni koji su poštovali njegov kult ličnosti, svake godine ga sve više poštuju, cijene i slave. Isotvremeno, njegovi protivnici kako vrijeme prolazi sve se više i grčevitije bore protiv čovjeka koji je, rekosmo, duže od četiri decenije mrtav.

 

 

Uglavnom, mrtvi lider je i danas življi, aktuelniji i intrigantniji od njegovih patuljastih nasljednika koji su, navodno, još živi. Najnoviji povod za akueliziranje lika i ostavšitine pokojnog Maršala je agresija Rusije na Ukrajinu uz ultimativno stavljanje zapadanog svijeta u istu kolonu podrške Ukrajini. Šta bi Tito uradio u aktuelnoj situaciji, kako bi odigrao ovo složenu utakmicu, kome bi se privolio carstvu, pitaju se mnogi. Drugi, također brojni, podsjećaju da je jednu takvu utakmicu, protiv Rusije, odnosno SSSR-a, Broz apsolvirao, odnosno dobio 1948. godine. Tih je godina Jugoslavija živjela sudbinu današnje Ukrajine, istina bez sadističkog razaranja i otvorene agresije. Ali, ginuli su jugoslovenski vojnici i graničari, njih blizu 20 hiljada, punih šest godina sve dok se odnosi dvije zemlje nisu normazilirali, odnosno dok Kremlj nije prihvatio Jugoslaviju kao ravnopravnog partnera. Poznavaoci ekonomskih prilika tvrde da je privredni rast Jugoslavije u poslijeratnoim godinama uveliko bio uvjetovan, ubrzan enornom pomoći svake vrste, investicijama, kreditima koja je stizala da bi se država ojačala u slučaju ruske invazije. Dešavao se, u manjem obimu, isti proces kakav danas imamao sa solidariziranjem razvijenog svijeta sa Ukrajinom koja ima posla sa istim agresorom-Moskvom.

 

 

Prije 41 godinu preminuo Josip Broz Tito: Državnik čija je sjena nad  Balkanom i dalje prisutna

 

 

Prije 41 godinu preminuo Josip Broz Tito: Državnik čija je sjena nad Balkanom i dalje prisutna

 

 

Prije nekog vremena sam razgovarao sa jednim jugoslovenskim policajcem koji je bio zadužen za praćenje i „resocijalizaciju“ nekadašnjih pripadnika i simpatizera INFORBIRO-a. Njih su jugoslovenske vlasti deceniajma tretirale kao „uspavanu“ rusku petu kolonu, dakle realnu opasnost po sigurnost zemlje.

 

 

Evo kako mi je taj policajac objašnjavao opasnost od „malignog ruskog utjecaja“, koji se doduše u to vrijeme nije zvao tako:

 

 

„Jedan od tih zagriženih IB-ovaca koji je prošao i Goli otok i sve druge oblike državne represije, tridesetak godina kasnije mi je rekao: Da smo 1948. godine pobijedili mi, pristalice Staljina, za vas koji ste bili lojalni Titu i Partiji bio bi nedovoljan Goli Otok i druga jugoslovenska ostrva, morali bi smo iznajmljivati ostrva od Talijana da vas sve potrpamo tamo“.

 

 

Da, znam, ovo zvuči kao monolog posuđen od Ilije Čvorovića iz Balkanskog špijuna, ali nije. Izgovorio ga je čovjek koji se za razliku od braće Čvorović, ipak presabrao, ili kako se to govorilo resocijalizirao. Što milom, što silom.

 

 

ČETVRTAK, 5. MAJ

 

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boravio je jučer u Njemačkoj gdje ga je najprije primilio novi njemački kancelar kancelar Olaf Sholtz. Nakon tog sastanka, Vučić se sastao sa njemačkom ministricom vanjskih poslova Annalene Bearbock. Njemački diplomati su u Berlinu organizirali i sastanak predsjednika Srbije sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem i evropskim pregovaračem za Kosovo Miroslavom Lajčakom.

 

 

Odmah po povratku u Beograd, Vučića je dočekala njemačka ministrica odbrane Christine Labmrecht. Jedan beogradski novinar komentira da je njemačka ministrica odbrane Vučića podsjetila na obaveze koje je prethodnog dana preuzeo gostujući u Berlinu.

 

 

Dramatično obraćanje Vučića: Biće većeg rata nego što je danas |  Tuzlanski.ba

 

 

Dramatično obraćanje Vučića: Biće većeg rata nego što je danas | Tuzlanski.ba

 

 

Jednom kolegi koji se dobro razumije u srpsko-njemačke odnose upućujem šaljivu poruku: „Šta je ovo, pa Nijemci su opkolili Vučića sa svih strana, k`o druga Tita na Sutjesci Četrdeset treće?!“.

 

 

A on mi odgovara: „Tito se tada izvukao iz obruča, odbranili su ga drugi, čak se i vjerni pas Lux žrtvovao za njega. Vučić je sam, nema oko njega ni kučeta, ni mačeta“.

 

 

PETAK, 6.MAJ

 

Vlada Republike Srpske već godinama Vijeću sigurnosti UN-a dostavlja Informaciju o političkim prilikama i situaciji u Bosni i Hercegovini, odnosno svoje viđenje aktuelnih prilika i neprilika. Vremenski se pisanje i upućivanje u UN te informacije poklapa sa redovnim, polugodišnjim izvještajima i obraćanjem Visokog predstavnika u BiH Vijeću sigurnosti UN-a. Najnoviji, 27.po redu Izvještaj Vlade RS upućen je neposredno uoči govora Christiana Schmidta pred Vijećem sigurnosti UN-a planiranog za 11. maj.

 

 

Dijelovi Schmidtovog izvještaja već su publicirani u medijima, pa su uslijedile i reakcije na njih. Najoštriji je bio član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, o kojem je Schmidt u svom izvještaju pisao kao o političaru koji u BiH proizvodi po diktatu Rusije i Vladimira Putina. Dodik je kritizirao generalnog sekretara UN-a Antonia Guterresa zbog toga što je uoće omogućio priliku Schmidtu da govori članicama Vijeća sigurnosti UN-a. „To je nepostojeći izvještaj, nepostojećeg Viskog predstavnika o nepostojećoj zemlji“, poručio je Dodik. On, je kako izvještavaju mediji, namjeravao na sjednicu Vijeća sigurnosti poslati predsjedavajućeg vijeća ministara BiH Zorana Tegeltiju, međutim po svemu sudeći umjeto Tegeltije u New York će u ime BiH Šefik Džaferović.

 

 

U svom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a Vlada RS odbacuje optužbe da RS i njeno rukovodstvo krivo za bilo šta u BiH za šta ih se optužuje. Tvrde da nikom u RS ne pada na pamat odvajanje od BiH, ističu da sve što rade i poduzimaju čine u skladu sa izvornim Daytonom. Informiraju UN da u BiH ne postoji opasnost od sukoba, pa samim tim nema nikakve odgovornnosti čelnika RS koje u zemlji i inozemstvu optužuju da provociraju ratne sukobe.

 

 

Alija Izetbegović pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet?! - tportal

 

 

Alija Izetbegović pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet?! – tportal

 

 

Izvještaj Vlade RS za glavnog krivca koji destabilizira BiH i gura u konflikte proglašava Stranku demokratske akcije. Tu se stranku optužuje da nastoji ostvariti bošnjačku dominaciju u BiH na štetu Srba i Hrvata. Pisci Izvještaja tvrde da SDA radi prema programu kojeg je odavno trasirao osnivač te stranke Alija Izetbegović. Cititra se rečenica iz Izetbegovićeve „Islamske deklaracije“ prema kojoj „nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

 

 

Više od pola stoljeća je prošlo od prvog objavljivanja Izetbegovićeve „Islamske deklaracije“ i od tada pa do danas ona nije prestala biti univerzalni dokaz o panislamističkim planovima bošnjačke elite. Bila je to mantra srpskog akademsko- intelektualnog kruga čak i u vrijeme komunističke vlasti u BiH, koja se od tih optužbi nije mogla odbraniti i osloboditi čak ni kada je njenog autora Aliju Izetbegovića uhapsila i osudila na dugogodišnju robiju.

 

 

Islamska deklaracija, kao i drugi kritizirani Izetbegovićv rad, Islam između Istoka i Zapada objavljeni su nakon njegovog izlaska iz zatvora krajm 80-ih godina prošlog stoljeća. Izdavač je bila jedna mala, neovisna beogradska izdavačka kuća. Zanimljivo je da su upravo vodeći beogradski intelektualci, predvođeni Dobricom Ćosićem bili najglasniji u odbrani osuđenih muslimanskih kolega i kroz peticije i javne tribine tražili njihovo puštanje na slobodu.

 

 

Ako je tačno da je Alija Izetbegović u svojim djelima pravio teorijski okvir za buduću islamiziranu Bosnu i Hercegovinu, za šta ga se optužuje ne samo od srpskih, nego i od hrvatskih političkih predstavnika, kako je moguće da su se i jedni i drugi tako lako dogovorili sa SDA o rušenju komunističke vlasti i formiranju kolacije nakon prvih demokratskih izbora. Ne postoji drugi odgovor osim da su i SDS i HDZ, odnosno njihove centrale u Beogradu i Zagrebu u Izetbegoviću i njegovoj stranci vidjeli idealnog partnera uz čiju će pomoć moći mobilizirati svoje birače i narode na strahu od islamskog fundamentalizma.

 

 

Postoji jedna epizoda, gorka, a istinita anegdota koja se vezuje za objavljivanje Izetbegovićeve „Islamske deklaracije“ krajem 80-ih godina u vrijeme buđenja velikosrpskog, populističkog pokreta kontroliranog od Slobodana Miloševića. U jednom intelektualnom društvu pohvaljen je izdavački potez izdavača Slobodana Mašića (rođenog u Foči) koji je objavio Izetbegovićevo djelo.. Jedan od prisutnih, utjecajni pisac i akdemik je tada rekao: „Alijina „Islamska deklaracija“ mogla bi nama poslužiti na isti način na koji je paljevina Reichstaga bila povod, odnosno alibi uspostavi Trećeg Reicha“.

 

 

Analogija Izetbegovićevog teorijskog opusa sa paljenjem Reichstaga za šta su optuženi komunisti kako bi se ukinuo demokratski poredak u Njemačkoj i uvuklo ju se u rat, nije nimalo bezazlena, pa ni sasvim netačna.

 

 

SUBOTA, 7. MAJ

 

Dva se politička i medijska skandala odvijaju paralelno, a oba su, posredno ili neposredno vezana za Vladu Kantona Sarajevo. Danima se ne stišavaju reakcije zbog proglašenja Nevenke Tromp za počasnu građanku Kantona Sarajevo. Da podsjetimo, gospođa Tromp je dugogodišnja djelatnica međunarodnog Tribunala za ratne zločine u Haagu, a posljednjih godina svoje stručne usluge je nudila različitim klijentima u regiji, pored ostalog i Bakiru Izetbegoviću prilikom podizanja propale tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu protiv Srbije za genocid. O Nevenki Tromp, njenoj stručnim, profesionalnim i moralnim kvalitetima malo ko od ljudi koji je poznaju ima pozitivno mišljenje. Ljudi koji su pratili njen rad u Tribunalu, godinama su ukazivali na njenu prevrtljivost, nedosljednost, površnost, nekompetentnost, manipuliranje medijima i javnosti. Jedna dugogodišnji djelatnik Tribunala u Haagu na društvenim mrežama je naziva „bjelosvjetskom prevaranticom“. On ju je pozvao da odbije priznanje, ako ima imalo obraza i morala.

 

 

Doajen bosanskoherecegovčkog novinarstva Boro Kontić odbio je primiti isto priznanje, ne navodeći ekplicitno da je jedan od razloga taj što ni na koji način ne može stati u istu priču sa notornom Nevenkom Tromp.

 

 

Zašto je, onda ako je to sve tako i manje-više poznato, Vlada Kantona odlučila dodijeliti priznanje Nevenki Tromp? Najlakši odgovor bi bio da se sličan sličnom raduje i da u Vladi Kantona sjede ljudi koji se po svom stručnom profilu, etičkom habitusu korespondiraju i „rimuju“ gospođom Tromp. I Vlada Kantona je nakrcana prevaratnima, neznalicama, manipulatorima, priučenim ekspertima ne baš bjelosvjetskim, nego lokalnog karaktera. Da se iko od dvadesetak ministara potrudio da okrene telefon nekog od desetine ljudi iz Haaga, ili iz Sarajeva koji su zadnjih decenija, kao novinari, odvjetnici, svjedoci…komunicirali sa Tribunalom, znao bi sa kim imaju posla i kakvu reputaciju ima osoba kojoj dodjeljuju priznanje. Ali problem sa ovdašnjim poltičarima nije samo u tome što malo znaju, nego što i u tome što ne znaju nikoga ko išta više zna od njih.

 

 

Doktorica Nevenka Tromp: Nisam vidjela patriote kao Bosance, ali me nekad  ljute - N1

 

 

Doktorica Nevenka Tromp: Nisam vidjela patriote kao Bosance, ali me nekad ljute – N1

 

 

Za drugi skandal potrudio se Stjepan Kljuić, veteran ovdašnje politike. On je u jednom televizijskom intervjuu na ružan, nekulturan, prizeman način vrijeđao Naidu Hot Muminović, ministricu obrazovanja u Vladi Kantona. No, sve su prilike da su ovaj Kljuićev primitivizam vladajuće stranke u Kantonu dočekale kao idealan poklon kojim su skrenule pažnju sa dodjele priznanja i medijskom agresivnošću zatrpale slučaj Nevenke Tromp. Svako ko drži do sebe u javnom i političkom prostoru, a pogotovo članovi stranaka vladajuće koalicije, osudio je Kljuićevu navodnu islamofobiju i stao u zaštitu uvrijeđene ministrice. Ta praksa javnog linča ljudi koji drugačije misle, ili lupetaju, postaje ne samo iritantna nego i društveno opasna. Kao da postoji neobjavljeni imperativ da se u ovakvim provokativnim, incidentnim situacijama svi važni akteri javnog života koji drže do svog ugleda, pa i posla, moraju očitovati, iscipelariti uljeza.

 

 

Naravno da to kako se oblači neka ministrica, nosi li hidžab, ili ne nosi, ne može, niti smije biti ikakav kriterij prilikom prosuđivanja njenog rada. Kriterijumi moraju biti isključivo stručne i profesionalne prirode, a prema njima, koliko se čini, ministrica Hota-Muminović nema iza sebe baš neke spektakularne rezultate kojim bi se mogla pohvaliti ni ona ni Vlada u kojoj sjedi. Stanje u obrazovno-odgojnim inistitucijama u Sarajevu je katastrofalno. Istina, tako je bilo i prije dolaska minitrice Hota- Muminović. Pokušaj jedne od njenih prethodnica, Zinete Bogunić, da reformira ovu oblast sukobio ju je sa liderom vladajuće koalicije u univerzalnim neznalicom Elmedinom Konakovićem, pa je bila prisiljena podnijeti ostavku. Barem još troje ministara iz ovog resora u posljednjih desetak godina su odlazili prije isteka njihovih mandata.

 

 

Ovih dana mi se žali jedan roditelj da mu dijete u 4-5 razredu osnovne škole uči iz udžbenika u kojem piše da u BiH postoje tri fabrike duhana, da punom parom radi Željezara u Varešu, da je najveća mesna industrija Lijanovići iz Širokog Brijega i tako dalje. Tako je bilo prije mnogo godina, danas ništa od toga ne postoji, pa bi bio red da ministrica Hota-Muminović poradi na promjeni, ili osvježavanju udžbenika koji obmanjuje djecu i pravi debile od njih.

 

 

Kada se formirala nova Vlada Kantona, pozvali su u Vladu jednog ovdašnjeg istaknutog pisca, nagrađivanog u BiH i inozemstvu. Poslije je govorio: „Ja mislio zovnuli me da budem ministar obrazovanja, a oni mi predložili da budem v.d. direktor jedne prigradske osnovne škole“.

 

 

Kao što je toksična i neprihvatljiva izjava Stjepana Kljuića da ministrice ne bi smjele biti pokrivene hidžabom, tako je štetno ukoliko su hidžab i vjera bio kriterij i preporuka za izbor ministrice Hota. Njen dosadašnji rad i rezultati nisu nas uvjerili da to nije tako.

 

 

Ustalom, zašto bismo na neviđeno išta vjerovali Vladi koja proglasi Nevenku Tromp počasnom građanskom Kantona? Ko nam jamči da su ti ljudi imala čvršće i pouzdanije kriterijume prilikom izbora svojih ministara. Ako je iko u toj Vladi trebao znati ko je Nevenka Tromp onda je to ministrica odgoja i obrazovanja!

 

 

Ne, ne relativiziram, Kljuićev bezobrazluk, samo govorim u svoje ime i ime priličnog broja ljudi koji slično misle: nas je činjenica da je Nevanka Tromp počasna sugrađanka, podjednako ponizila i uvrijedila, koliko je uvrijeđena ministrica Hota Muminović i njena zajednica!

 

 

NEDJELJA, 8. MAJ

 

Prošlog ljeta, u finalu ATP turnira u Umagu prvi put sam gledao 18. godišnjeg Španjolca Carlos Alcaraza. Sa lakoćom je pobijedio francuskog veterana, turnirskog tezgaroša Gasqueta i osvoji svoj prvi ATP turnir. Mladi tenisač nastavio je španjolsku dominaciju u hramu hrvatskog tenisa, koju je trasirao njegov zemljak Carlos Moya.

 

 

Nakon toga finala, gotovo da sam ponovio rečenicu koju je prije skoro pola stoljeća napisao muzički kritičar Jon Landau nakon jednog koncerta:

„Vidio sam budućnoist rock and rolla, njeno ime je Bruce Springsteen“.

Pogriješio sa sa tim zaključkom samo u jednoj sitnoj, ali bitnoj stvari: Alcaraz nije bio budućnost, nego blistava sadašnjost, ljepša stvarnost svjetskog tenisa. Samo osam mjeseci nakon one vrele julske noći u Umagu, 19. godišnji Carlito je u Madridu za nešto više od 24 sata savladao dvojicu od trojice najboljih tenisača svih vremena. Najprije je pao Rafa Nadal, a dan kasnije i Novak Đoković. Meč Alcaraza i Novaka bio je jedan od onih koji ispisuju povijest tenisa. Nije to bio onaj najbolji Đoković jer takvog više nećemo nikada gledati, ali još uvijek on je prvi tenisač svijeta nedostižan za sve, osim za tijnejdžera iz Madrida.

 

 

Dešavao se proteklih godina bljesak mladih tenisača koji bi povremeno narušili monopol velike trojke. Rogera, Rafe i Novaka. Osvajali su turnire i Wawrinka, Thiem, Zverev, Tsitsipas, Medvedev, ali niko od njih nije uspijevao na duži rok držati formu. Bili su izuzetak, ne i pravilo. Carlos Alcaraz ima sve što treba, snagu, tehniku, glavu, hrabrost, da se popne na vrh i ostane tamo dugo, dugo.

 

 

(Objavljeno na TV OBN 9.maja)

TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Kada je objavljena Izetbegovićeva „Islamska deklaracija“ u Beogradu su likovali – „Ovo bi nama moglo poslužiti kao Hitleru paljevina Reichstaga“!

About The Author
-