'Toma grobar': Sanjao Srbiju do Karlobaga i obožavao Šešelja. - Sarajevograd.CLICK

Otkrivamo životni put srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića, koji se povukao od utrke za predsjednika na predstojećim izborima u Srbiji

I dalje sanjam Srbiju do Karlobaga, rekao je Tomislav Nikolić prije 2004. “Taj san sanjam svake noći” Četiri godine kasnije ništa se nije promijenilo.

“I dalje sanjam veliku Srbiju”, rekao je 2008., pa nastavio: “i dalje ne bih Haagu izručio Mladića, ali više nitko ne smije reći da Srbija neće ući u EU”…

Tomislav Nikolić najčešće ima kameno, neprozirno lice.

Psiholog Žarko Trebješanin primijetio je da je njegov govor tijela uvijek sadržavao notu prijetnje.

“Tomo Nikolić koji stoji za govornicom, sa onim tipično raširenim rukama, zauzima stav koji zauzimaju ljudi koji žele biti što veći. To je pomalo prijeteći stav. Tu je i njegovo ukočeno lice, i onaj poznati, namjerno umjetni, ciničan osmijeh” kazao je prije par godina jedan od vodećih srpskih psihologa, opisujući Bustera Keatona srpskog ekstremizma, vuka koji je odlučio navući janjeću kožu eurofila. Dubina i iskrenost njegove transformacije do jučer su bili srpska stvar, ali nakon šokantnih izbora na kojima je u drugom krugu pobijedio Borisa Tadića i postao predsjednik Srbije, ta zagonetka dobiva regionalnu težinu. Tomislav Nikolić nema snage pokrenuti novi rat, ali može napraviti, kako bi rekao Antun Šoljan, “grdan kvar”. Može, na primjer, poticati radikalizam u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, pa nas zacementirati s ljudima koji stalno gledaju u retrovizor. Od 2008. Šešeljev kum želi postati dobri dečko europske politike, pa tako posljednjih godina na sve strane odašilje znakove dobre volje. Nitko mu međutim ne vjeruje, jer je predugo, puna dva desetljeća, bio fanatični radikal. Zakleti četnički vojvoda koji navija za Partizan, eurofil koji je navodno napustio ideologiju velikosrpstva, nacionalist koji “genetski nije predodređen za mržnju prema Hrvatima”, zbirka je proturječja. Afera s intervjuom Frankfurter allgemeine Zeitungu, najuglednijim njemačkim novinama nakon Drugoga svjetskog rata, prije par godina raskrinkala je Nikolića kao nepopravljivog petljanca: cijela njegova stranka upregla se dokazati kako su sporne izjave izmišljene, ali je njemački novinar odmah nakon njihova demantija objavio tonski zapis intervjua u kojemu je Nikolić rekao da je Vukovar bio srpski grad, u kojemu Hrvati nemaju što tražiti… Na radikalizam se nadovezala i notorna glupost. Novinari FAZ-a ne krivotvore izjave. Nikolićeve izjave prije tri godine bile su posve šizofrene.

Napuštanjem Šešelja, 2008. Nikolić se zakleo da nije napustio i radikalske ciljeve. “Nisam promijenio ni jedan stav otkad sam napustio SRS” rekao je u rujnu 2008. “I dalje sanjam veliku Srbiju, i dalje ne bih Haagu izručio Mladića, ali više nitko ne smije da kaže da Srbija neće u EU” rekao je. Iste je godine pala i čuvena izjava “želim biti srpski Sanader”, koja je trebala značiti da Nikolić radikalnu retoriku želi samo iskoristiti za glasove, kako bi potom vodio politiku prilagođenu ciljevima EU. Još u travnju iste godine, Borisu Tadiću zaprijetio je zatvorom ako potpiše sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. “Svatko tko prizna da je Kosovo neovisno, mora završiti u zatvoru. Oko toga se ne možemo pogađati. To je naša ustavna obveza i na to nas obvezuje zakon. Neka samo proba Boris Tadić potpisati taj ugovor o stabilizaciji. On može otputovati, ali ne znam gdje će se vratiti, jer kada se bude vratio, mi ćemo ga pričekati u Beogradu da mu pokažemo što o njegovim potpisima mislimo.” Riječ “Hrvat” tih mu je godina funkcionirala kao uvreda. “Uvjeren sam” rekao je u travnju 2005. “da ministrica Dulić-Marković ima hrvatsko državljanstvo i da joj je majka bila u maspoku.” Nešto kasnije, osporavat će državnost Hrvatske i BiH. “Hrvatska i Bosna i Hercegovina nikad ne bi bile normalne države da ih Koštunica nije priznao” rekao je Nikolić u veljači 2007. godine, godinu dana prije svoje “demokratske preobrazbe”. Vrhunac njegove travestije bilo je kad je ukrao Sanaderov izborni slogan, “Pokrenimo Hrvatsku”. Na parlamentarne izbore izašao je s parolom “Pokrenimo Srbiju”, ali nije uspio. Tko je, zapravo, Tomislav Nikolić? Nikolić je šumadinac. Rođen je u Kragujevcu, u radničkoj obitelji. Otac Radomir bio je puškar, a majka Živadinka domaćica. Odrastao je u jednoj od baraka građenih za radnike “Crvene zastave”. Njegovo djetinjstvo obilježila je, kad je imao 12 godina, tragedija u kojoj su mu poginuli majka i brat. “Rano sam ostao bez majke i brata, potom veoma brzo i bez oca”, rekao je Nikolić srpskim novinarima. “I mislim da nije bilo fer, da baš moram na takav način da prolazim kroz život. Ali, to Vam je, kao kad biste neko dijete bacili u rijeku i… i ono nauči da pliva, ali uvek ostane neka žalost jer je morao baš na taj način.” Prizor umiranje majke i brata bio je, naime, vrlo surov. Brat se igrao zmajem koji se zakačio za žicu sa strujom. Kad je majka vidjela da sina trese struja, ona je krenula da ga spasi, ali je struja ubila i nju. Mali Tomislav je sve to vidio. “Sve to vrijeme posmatrao sam drugu djecu koja su odrastala normalno. Moja ambicija je bila, gimnazija i pravo ili režija, na što me upućivala jedna profesorica koja je videla taj moj talent u pismenim zadacima, čak sam vodio i dramsku sekciju.”