Do detalja je opisala kako ju je muž maltretirao, pa otkrila da joj je dijete spasilo život

 

 

 

Kada ljubiteljima rukometa spomenete ime najbolje rukometašice svijeta Svetlane Kitić Magić, svima na pamet padne ta 2015. godina kada je Ceca ponijela to priznanje, ali činjenica je da je njen život, kao i svih nas – medalja sa dvije strane, piše Blic.

 

 

 

Ovo priznanje mi mnogo znači. Ono nije značajno samo za mene, već i za cijelu državu, Beograd i naš ženski rukomet. Ovu nagradu posvećujem mojim roditeljima i djeci, jer su mi oni pružili najveću podršku – istakla je Kitić Magić na dodjeli nagrade za najbolju rukometašicu svijeta ikada, a niko tada nije ni slutio da se ona suočava sa ozbiljnim porodičnim problemima.

 

 

 

Najcjenjenija svjetska rukometašica svih vremena otkrila je svoju tešku životnu priču otkrivši mračne trenutke braka u kojem je trpila zlostavljanje. Iza sportskih uspjeha krije se bolna prošlost, gdje je često bila u Hitnoj pomoći umjesto na terenu, suočavajući se sa nasiljem od strane bivšeg supruga, koji je zatim nestao iz njenog života, ali je ostavio dubok trag.

 

 

 

Traume iz braka nisu bile jedini izvor stresa u njenom životu, pošto je Ceca Kitić bila ključna figura u Rukometnom klubu Radnički obavljajući funkciju direktorke. Posljedice stresa nisu zaobišle njen fizički zdravstveni status, te su joj se javili problemi sa štitnom žlijezdom i dijagnostikovan je Hašimoto sindrom.

 

 

 

Ova hrabra žena ipak nije šutila. Otvoreno i bez samosažaljenja je podijelila svoje iskustvo, rekavši da sve duguje svojoj djeci – kćerkama Aleksandri, Marini i sinu Nikoli, koji su bili ključan faktor u saniranju trauma i prevazilaženju izazova koje je život postavio pred nju.

 

 

 

Šutila sam jer me je bilo sramota da prijavim oca svog djeteta. To je trajalo sve dok nije došlo do toga da sam više bila u Hitnoj pomoći nego na sportskom terenu. Tada sam otišla u policiju i sve ispričala – rekla je jednom prilikom Ceca Kitić u ispovijesti za Gloriju.

 

 

 

S obzirom na to da se udavala četiri puta, vrlo otvoreno je objasnila koji njen muž je bio nasilnik i kako joj je uništio život.

 

 

 

Pričam o Goranu Bogunoviću, trećem mužu. On je Marinin tata. Nekoliko mjeseci pošto smo se razveli je nestao bez traga. Kajem se što nisam ranije prekinula tu traumu. Tukao me je iz čista mira, zbog alkohola. Mnogo je pio, a bio je i strahovito ljubomoran.

 

 

 

Kako je istakla, jedina dobra stvar, ako se tako uopšte može reći, je to što djeca nisu prisustvovala ovim scenama.

 

 

 

Nikola tada nije živio sa mnom, bio je sa svojim tatom, mojim drugim suprugom, a Mara je imala oko tri godine. Na sreću, ona se toga malo sjeća, sklonila je to duboko u sebi. A i ne pričamo o tome. Moja životna filozofija jeste da sve ružne stvari koje su mi se desile opraštam, ali ne zaboravljam.

 

 

 

Bez razmišljanja je zaključila:

 

 

Naravno da su traume ostale. Na primjer, kad čujem da se neko svađa ili glasno priča, uvijek zamolim tu osobu da stiša ton. Odnosno, ako samo osjetim da će biti frka, potpuno se uznemirim. Naši stari kažu: “Kad jednom digne ruku na tebe, opet će”, i majka mi je to govorila, ali nisam je slušala. Mislila sam proći će, promijeniće se, pa hajde da pokušamo još zarad djeteta, pa sramota je. A što se tiče straha da mi se to ne ponovi, sljedećem partneru sam poslije izvjesnog vremena priznala kakav problem sam imala sa bivšim mužem i upozorila sam ga da slučajno ne povisi ton, a kamoli da digne ruku na mene, jer ne znam šta bih bila u stanju da uradim. U svakom slučaju, nikad više mi se ništa slično nije dogodilo.

 

 

 

Zbog stresa i svega što je proživjela javili su joj se problemi sa štitnom žlijezdom.

 

 

 

Godinama znam da imam problema sa štitnom žlijezdom, ali ne znam kad su oni tačno počeli. Na jednoj utakmici, dok sam bila trener Radničkog, pala sam u nesvijest. Bio je izuzetno težak meč, mnogo sam se nervirala. A i prije toga sam primijetila da prilikom rasprave ili kad sam uzbuđena gubim glas, počinjem promuklo da govorim. Tog dana kad sam pala u nesvijest kćerka mi je rekla da odmah idem kod ljekara. Poslušala sam je i ispostavilo se da imam Hašimoto sindrom.

 

 

 

Detaljno je opisala šta je sve koristila u borbi protiv ovog zdravstvenog problema.

 

 

 

Počela sam sa 25 miligrama lijeka, zatim sam prešla na 50, pa na 75, pa na 100 miligrama, i doza se stalno povećavala, sve dok nisam otišla kod jedne divne doktorke koja mi je objasnila da mi je džabe da uzimam medikamente ako ne prestanem da se izlažem stresnim situacijama. Jasno mi je bilo da je jedan od izvora stresa trenerski poziv, tako da sam ga odmah napustila. Drugi okidač je bio krah braka sa četvrtim suprugom, ali i to se okončalo razvodom 2014. I zaista, šest mjeseci kasnije uspjela sam da se vratim u normalno stanje. Sada više ne osjećam slabost kao prije, mada, kad se baš iznerviram, izgubim nekoliko kilograma i promuklost se vrati. Poslije svega što sam prošla svim ženama, pogotovu onim starijim od 35 godina, savjetujem da redovno idu na kontrole. Jer, ja sam neko vrijeme mislila da mi nije ništa – rekla je Ceca.

 

 

 

Na sve to, uvjerena je da to što je emotivna jeste i te kako uticalo na bolest.

 

 

 

Znam da ima još emotivaca, nisam jedina na svijetu, ali ja i pobjede i poraze, i lijepe i ružne događaje doživljavam vrlo intenzivno, kao da me pogodi zemljotres ili protutnji uragan. Hormoni mi polude, za desetak dana izgubim tri-četiri kilograma, javi se i drhtavica. Pošto inače imam nizak krvni pritisak, kad me sve to sastavi, stvarno mi bude loše.

 

 

 

Na reviji humanitarnog karaktera u organizaciji Udruženja žrtava nasilja Hajr prije dvije godine govorila je rukometašica o problemu sa nasiljem koje je u porastu.

 

 

 

Čini mi se da svake godine ima sve više žrtava. I sama sam bila žrtva nasilja i znam koliko mi je snage trebalo da to kažem i priznam. Žrtve često imaju osjećaj krivice da su one krive. Ima tu dosta osuda, nerazumijevanja i seljačkih priča – rekla je Ceca.

 

 

 

Kako je tada istakla, trebalo joj je dosta vremena dok je skupila hrabrosti da javno istupi i progovori o nasilju koje je doživjela.

 

 

 

Trebalo mi je dosta vremena da ja to javno kažem. Do kraja života vam ostane trauma i to nikada ne zaboravljate. Kad sam počela da pričam o tome, osjetila sam veliko olakšanje. O tome treba pričati i to nije sramota. Prvo me je bilo jako sramota. Nepisano je pravilo da kad nastupi prvi udarac da će se to nastaviti. Imala sam tu ludu sreću da sam imala i svoj posao i svoj novac, pa nisam zavisila od siledžije sa kojim sam bila – rekla je Ceca.

 

 

 

Ona je čitavih šest godina bila izložena zlostavljanju, a prema njenim riječima sve je otišlo toliko daleko da je u jednom momentu molila supruga nasilnika da je ubije, ne bi li se već jednom okončala ta tortura.

 

 

 

Nasilnici su dobro skriveni, od tako velike ljubavi dođete do toga da vas toliko tuče da mislite da će vas ubiti. Na kraju je došlo do toga da sam mu rekla “ubij me više, ja neću ostati sa tobom”. Nisam imala rješenje, to su momenti kad se potpuno povučete u sebe, postanete prava žrtva. To je trajalo 5,6 godina. To je ta sramota da se razvedeš, pa zbog djeteta, to mi je bio treći brak i trudila sam se svim silama da ga spasim. Djeca znaju, Mara mi je spasila život jednom. Nasilje je nešto čega se ja više ne stidim i otvoreno razgovaram sa djecom, moraju da znaju da nisu same – završila je svoju potresnu ispovijest najbolja rukometašica na svijetu svih vremena Svetlana Kitić.

 

(DEPO PORTAL/dg)

(UZNEMIRUJUĆE) Svetlana Ceca Kitić o tome kako ju je muž maltretirao: Toliko me je t*kao da sam ga molila da me u*ije!