VELIKA ANALIZA CNN-a: Ruski rat naglavce okrenuo predviđanja, smije li Evropa više išta pretpostaviti?

Evropa i SAD po pitanju Ukrajine čitaju iz istog scenarija. Povremeno se činilo da je Washington borbeniji, a postoje i autokratske iznimke poput Mađarske, no pomak se ipak dogodio prema jedinstvu, a ne raskolu.

 

 

Ruska invazija na Ukrajinu u februaru prošle godine šokirala je na svaki mogući način. Oni koji su mislili da Moskva nije toliko luda da bi se odvažila na tako masivan i sulud pothvat ostali su iznenađeni, kao i oni koji su pretpostavili da će ruska vojska praktički proplesati kroz zemlju od 40 miliona ljudi i pokrenuti operacije raščišćavanja nakon sukoba u roku od 10 dana.

 

 

I oni koji su mislili da Rusi imaju dovoljno tehnološke vještine i informacija da učine nešto više od pukog bezumnog bombardiranja civilnih područja zastarjelom artiljerijom, iznenadili su se kad su shvatili da vojska Kremlja nije nešto previše evoluirala od 90-ih, kada je sa zemljom sravnila Grozni u Čečeniji, piše CNN u velikoj analizi.

 

 

Šokirani su ostali i oni koji su mislili da je zveckanje nuklearnim oružjem u 2022. godini oksimoron – da ne možete ležerno prijetiti nuklearnim bombama budući da je uništenje koje bi one prouzročile totalno, za sav život na Zemlji.

 

 

Evropa je 2022. godinu ispratila pokušavajući se uhvatiti u koštac s novim nepoznanicama koje su još prošlog januara djelovale nezamislivo.

 

 

Da sažmemo: Vojska koju se nekad smatralo trećom najjačom na svijetu napala je svog malenog susjeda koji je do prošle godine imao izvrsnu IT industriju i poljoprivredu.

 

 

Rusija je milijarde dolara potrošila na navodnu modernizaciju svoje vojske, no ispostavilo se da je sve to u velikoj mjeri bila prevara. Rusi su otkrili da njihovi lanci opskrbe uopće ne funkcioniraju tek dvadesetak kilometara od granice, a da su priče o Ukrajini kao zemlji koja se očajnički želi osloboditi “nacizma” tek iskrivljeni proizvod ulizica koji su Putinu – izoliranom tokom pandemije – govorili samo ono što je on htio čuti.

 

 

Rusija je također shvatila da je Zapad daleko od toga da bude podijeljen i zastrašen, već da bez problema šalje vlastito oružje u Ukrajinu. Zapadni dužnosnici možda su bili iznenađeni i činjenicom da se “krajnje granice dopustivog” o kojima priča Rusija konstantno pomiču kako Moskva shvaća koliko su joj ograničene sve nenuklearne opcije. Ništa od ovoga nije se trebalo dogoditi.

 

 

Sada kada se ipak dogodilo, što Evropa treba učiniti, na što se treba pripremiti?

 

Ključna stvar je neočekivano jedinstvo Zapada. Iako su pozicije bile podijeljene po pitanju Iraka i Sirije pa čak i uvjetu potrošnje 2 posto BDP-a na sigurnost, Evropa i SAD po pitanju Ukrajine čitaju iz istog scenarija. Povremeno se činilo da je Washington borbeniji, a postoje i autokratske iznimke poput Mađarske, no pomak se ipak dogodio prema jedinstvu, a ne raskolu. To je zbilja iznenađujuće.

 

 

Proglasi da je Rusija već izgubila zasad su ipak preuranjeni. Postoje varijable koje bi još uvijek mogle dovesti do paralize koja bi išla Rusiji u korist, a moglo bi doći i do preokreta. NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili hrabrost oko slanja oružja i fokusirati se na ekonomsku pragmatičnost umjesto dugoročne sigurnosti, pokušavajući pritisnuti Kijev da pristane na primirje pod nepovoljnim uvjetima. Ipak, to se u ovom trenutku čini malo vjerovatnim.

 

 

Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjipro na jugu Ukrajine, a ima prednost jer su prve linije ratišta u Donjecku i Luhansku blizu njenim granicama. Ipak, izazovi su ogromni: Loše obučeni, prisilno regrutirani vojnici čine 77.000 trupa na fronti, i to po uljepšanoj procjeni Vladimira Putina. Ruska vojska muči se s opskrbom municijom, a kritike lanca opskrbe tokom zime sve su glasnije.

 

 

Ukrajina je na domaćem terenu, motivacija je još uvijek vrlo visoka, a oružje sa Zapada pristiže. Još od kolapsa sklepane moskovske vojske oko Harkiva u septembru – gdje su njihove linije opskrbe prekinuli pametniji Ukrajinci – dinamika je potpuno nepovoljna za Rusiju.

 

 

Izgledi za poraz Rusije ogledaju se u široj slici: Ona nije pobijedila dovoljno brzo protiv slabijeg neprijatelja. Propagandisti na državnoj televiziji nakon Harkiva pričali su o tome kako treba “skinuti rukavice”, kao da time neće pokazati šake koje su već gotovo sasušene. Ruska vojska je, otkrilo se, tigar od papira. Decenije će joj biti potrebna da povrati čak i sjenu statusa koji ju je izjednačavao s NATO-om. To je možda šira šteta koju je pretrpio Kremlj: Godine truda da se izgradi reputacija Moskve kao inteligentnog, asimetričnog neprijatelja s konvencionalnom snagom koja ga podržava isparile su u šest mjeseci lošeg upravljanja.

 

 

Još uvijek ostaje pitanje nuklearne sile, ponajviše zato jer ga Putin voli postavljati. No čak i ovdje je ruska opasnost smanjena. Prvo, NATO šalje kristalno jasne signale o konvencionalnom uništenju ruske vojske kada bi se upotrijebilo ikakvo nuklearno oružje. Nadalje, ruski saveznici Indija i Kina na brzinu su proanalizirali nagomilane gubitke Moskve i javno kritizirali nuklearnu retoriku.

 

 

Na kraju, Moskvi ostaje pitanje na koje niko uopće ni ne želi saznati odgovor: Ako njihov lanac opskrbe gorivom za tenkove 50-ak kilometara od granice uopće ne funkcionira, kako mogu biti sigurni da funkcionira nuklearna tipka, čak i ako Putin bude dovoljno lud da je pritisne? Ne postoji veća opasnost za nuklearnu velesilu od saznanja da su njeni strateški projektili zapravo izvan pogona, prenosi N1.

 

 

Usprkos opipljivom slabljenju Rusije, Evropu ne čeka period veće sigurnosti. Sve glasniji su pozivi na povećano ulaganje u odbranu, što se već i čini, čak i ako oni dolaze u vrijeme kada se pokazuje da je Rusija – dugo vremena ključni problem evropske sigurnosti – sve manja prijetnja.

 

 

Evropa shvaća da ne smije biti isključivo ovisna o SAD-u i njegovoj izrazito nestabilnoj unutarnjoj politici.

 

 

Istovremeno, hiljade nevinih Ukrajinaca poginulo je u Putinovom egoističnom i promašenom pokušaju da oživi rusko carstvo. Iz šire perspektive, otkriva se da su autoritarni režimi katastrofalni sistemi u kojima se pokreću ratovi.

 

 

Ipak, ovaj čitavi debakl donio je i neke pozitivne rezultate. Europa zna da bez odlaganja mora prestati biti ovisna o ruskom plinu, a dugoročno o ugljikovodicima budući da gekonomska ovisnost o fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost.

 

 

Kako će se Zapad nositi s Rusijom koja se kolosalno osramotila u Ukrajini, a zbog sankcija polako ekonomski propada? Treba li se slabe Rusije još uvijek bojati? Ovo je nepoznanica s kojom se Zapad mora uhvatiti u koštac, no to pitanje više nije toliko zastrašujuće.

 

 

Preko sedamdeset godina su Rusija i Zapad čitav svijet držali u šaci pod prijetnjom međusobnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Strah od Moskve trebao bi polako početi nestajati, no s time dolazi i rizik od krivih procjena. Pojavljuje se i manje zastrašujuća mogućnost: Da Rusija – kao i mnogi autokratski režimi prije nje – polagano propadne jer ju potkopava vlastita nespretna ovisnost o izazivanju straha kod kuće.

 

 

Izazov za Evropu sada je kako se nositi s Rusijom koja je trenutno u fazi haotičnog negiranja, u nadi da će postati zemlja koja kontrolirano blijedi. Nakon što je podcijenila sposobnost Moskve za zlo, Evropa sada riskira precijeniti prijetnju koju ona predstavlja.

 

(N1)

VELIKA ANALIZA CNN-a: Ruski rat naglavce okrenuo predviđanja, smije li Evropa više išta pretpostaviti?

| Slider, Šokantno, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-