ŽARKO KORAĆ: “Antisemitizam je najraširenija etnička predrasuda na svijetu; Jevreji nemajući svoju državu od antike…”

Na prostoru bivše Jugoslavije istorijski revizionizam u tumačenju toka Drugog svetskog rata daleko je odmakao.

 

 

Pre svega u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. To nije mimoišlo ni Crnu Goru. Uložen je trud da se kolaboracija tokom Drugog svetskog rata prikaže kao patriotizam, a osuđeni ratni zločinci kao borci za slobodu.

 

 

Piše: Žarko KORAĆ

 

Antisemitizam je, svakako, najraširenija i najstarija etnička predrasuda na svetu. Razlog je činjenica da su Jevreji, nemajući svoju državu od antike, živeli u skoro svim delovima Evrope, ali posebno od devetnaestog veka, i na američkom kontinentu, pa delimično i u Aziji i Africi. Zato je istraživanje etničkih i verskih predrasuda u nauci i počelo istaživanjem predrasuda prema Jevrejima, uključujuci danas gotovo antologijsku studiju Adorna i saradnika, objavljenu 1947. godine pod nazivom „Autoritarna ličnost“.

 

 

Ako je u ranijem vekovima crkva, posebno hrišćanska, bila glavni nosilac ove predrasude, u dvadesetom veku su formirane političke partije, posebno nacistička u Nemačkoj, koje su imale rasizam, odnosno antisemitizam, u svom korenu. Neke od takvih partija postojale su od druge polivine devetnaestog veka, kao recimo u Francuskoj, ali tek sa Hitlerovom nacističkom partijom antisemitizam postaje suština njene ideologije.

 

 

Ta tema je vrlo ozbiljno izučavana u nauci i političkoj teoriji (recimo Hana Arend, „Izvori totalitarizma“), jer je imala za posledicu genocid nad šest miliona Jevreja tokom Drugog svetskog rata. I ranije je bilo pogroma i ubijanja Jevreja, tokom istorije, ali nikada tako sistematski. To je svakako tražilo odgovor kako je moguće da jedna etnička predrasuda dobije takvu snagu da postane državna politika, i to u dvadesetom veku. Ako je inkvizicija u katoličkoj crkvi i formirana da bi pronalazila pokrštene Jevreje koji bi krišom ostajali verni svojoj pradedovskoj veri, ona ipak nikada nije dovela do sistematskog uništenja čitavih jevrejskih zajednica, prvo u Španiji, a kasnije i u drugim katoličkim zemljama.

 

 

Zato proučavanje antisemitizma nije samo proučavanje te predrasude, već i slika neke istorijske epohe i nekog dela sveta. Da je to tako vidi se po vrlo zanimljivoj studiji Bobana Batrićevića „U kandžama jevrejske aždaje“, sa podnaslovom „Antisemitska propaganda u Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu“, koju je izdao Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

 

 

Studija je zanimljiva na više načina. Kao prvo, napisao ju je, uspešno, autor koji se, koliko mi je poznato, nikada ranije nije bavio tom temom! Drugo, uvodni tekst o istoriji Jevreja na području današnje Crne Gore napisao je češki balkanolog dr František Šistek sa Istorijskog instituta Česke akademije nauka. I konačno, ova studija ubedljivo pokazuje da se italijanska okupaciona uprava tokom Drugog svetskog rata u Crnoj Gori i te kako oslanjala na antisemitsku propagandu, iako je broj Jevreja u Crnoj Gori tokom dvadesetog veka, posebno od stvaranja kraljevine SHS, bio izrazito mali.

 

 

Dr František Šistek potvrđuje raniji arheološki nalaz iz Duklje da je jedna nekropola među paganskim nekropolama nesumnjivo jevrejska, i to s kraja trećeg ili početka četvrtog veka naše ere. Dakle, to je najstariji materijalni trag boravka Jevreja na tlu današnje Crne Gore. Prvi pomen boravka Jevreja na tom tlu, tačnije na prostoru Boke Kotorske, potiče iz 1522. godine. Koga intersuje, uvodni tekst relativno iscrpno a sažeto, što nije lako, prikazuje boravak Jevreja u delovima Crne Gore koji su pod mletačkom ili osmanskom vlašću. Ono što je zanimljivo, Ulcinj je mesto rađanja jedne od najvećih hereza u dugoj istoriji judaizma, pojave lažnog mesije Šabetaja Cvija. Šteta da autor tome nije posvetio više prostora, pa i ne pominje dvotomnu knjigu književnika Eriha Koša posvećenu Cviju.

 

 

U svakom slučaju, iako se dr Šistek nije bavio proučavanjem inače vrlo oskudne arhivske građe, on je na osnovu poznatih izvora korektno napravio kraći pregled istorije Jevreja na prostoru Crne Gore, za šta mu treba odati priznanje. Treba verovati da će neko nastaviti ovaj rad. Boban Batrićević nastavlja gde je stao dr Šistek. Shvatljivo je, iako vrlo nezahvalno, što svoj deo studije započinje definicijom antisemitizma. Ali svako ko pročita ovaj deo ostaće pomalo nesiguran oko toga koje objašnjenje je „pravo“. Jer su povremeno izložene i dosta različite definicije antisemitizma, kao i njegove prirode. Do toga dolazi jer su, naravno, sasvim različiti naučni konteksti različitih istraživača antisemitizma.

 

 

Tako će, na primer, psihoanalitičara interesovati nesvesna dinamika ove predrasude, a za socijalnog psihologa to će samo biti vrsta socijalnog stava, ne različitog od ostalih socijalnih predrasuda.Ono što daje vrednost studiji Bobana Batrićevića jesu dve stvari. Prvo, on proučava arhivsku građu, pre svega štampane medije iz vremenaokupacije. Time njegova studija ne dobija samo na autentičnosti već stiče i neku posebnu živost – čitajući navedene delove medija, kao što je na primer Glas Crnogoraca, čitalac može sam da proceni pismenost, agresivnost i licemerje te propagande.

 

 

Druga vrednost studije je vrlo uspešno povezivanje stvarnih političkih, vojnih i socijalnih događaja tog vremena sa karakterom antisemitske propagande. Boban Batrićević ima izraziti senzibilitet u povezivanju ova dva aspekta svoje studije, tako da su blage, pa čak i ozbiljnije varijacije u propagandi, vrlo jasno stavljene u realan istorijski kontekst. To daje ozbiljnu vrednost ovoj studiji. Konačno, spisak korišćene literature pokazuje trud da se ne zanemari nijedno ranije delo koje se makar marginalno bavi ovom pojavom i u Crnoj Gori i u regionu. Svakog koga ona interesuje sada može da krene ne samo od studije Bobana Batrićevića već i od spiska korišćene literature.Ali studija Bobana Batricevića ima i jednu dodatnu, rekao bih dragocenu vrednost.

 

 

Na prostoru bivše Jugoslavije istorijski revizionizam u tumačenju toka Drugog svetskog rata daleko je odmakao. Pre svega u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. To nije mimoišlo ni Crnu Goru. Uložen je trud da se kolaboracija tokom Drugog svetskog rata prikaže kao patriotizam, a osuđeni ratni zločinci kao borci za slobodu. Fašistička Italija je, na pritisak Nemačke, sa izvesnim zakašnjenjem donela rasne zakone, koji su u celini bili isti kao nemački.

 

 

Razlika je, naravno, bila u tome što Italija nije imala program genocida nad Jevrejima (Vanze konferencija) i što su bili u logorima u Italiji, bar u početku rata, internirani na okupiranim teritorijama, gde nisu bili ubijani. Ali rasni zakoni su imali za posledicu potpuni gubitak njihovih građanskih prava u fašističkoj Italiji i interniranje u koncentracione logore, od kojih je najveći bio Feramonti di Tarsija (Ferramonti di Tarsia) u Kalabriji, gde je bilo mnogo Jevreja iz bivše Jugoslavije. Branioci kolaboracije u osnovi brane i rasne zakone i nasilje prema njima, iako o tome nikada ne govore.

 

 

Zato studija Bobana Batrićevića jeste i korisno podsećanje na to šta su bile politike Nemačke i Italije u Drugom svetskom ratu i šta je bila njihova diskriminatorska rasna politika, koja će dovesti do miliona ubijenih ljudi. I ko su bili pomagači te politike u Crnoj Gori. Moram na kraju reći da u današnjim uslovima istorijskog revizionizma i podrške kolaboracionistima iz Drugog svetskog rata treba imati i građanske hrabrosti i intelektualnog poštenja da se uradi ovakva studija.

 

(Gradski.me)

ŽARKO KORAĆ: “Antisemitizam je najraširenija etnička predrasuda na svijetu; Jevreji nemajući svoju državu od antike…”

| Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-