Schmidtov model i stari problem: Spor o zemljištu ili borba za suverenitet

Da li će Schmidt u tehničkom dijelu svog mandata nakon ostavke ipak odlučiti donijeti odluku o državnoj imovini? Ako da, u čiju korist?

Pitanje prava vlasništva nad imovinom te upravljanja državnom imovinom nekoliko je puta svoj odgovor dobilo odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojima su poništene odluke oba bh. entiteta u situacijama kada su oni imali namjeru imovinu BiH koristiti kao svoje vlasništvo. Barem je pet temeljnih stavaka na kojima se temelji suština državne imovine BiH.

Prvi je činjenica da BiH kao država koja ima svoj kontinuitet nastavlja biti titular nepokretne imovine na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika BiH sve do 31. decemba 1991. godine. Taj stav ne odgovara prvenstveno vlastima iz manjeg bh. entiteta RS koji već neko vrijeme insistiraju na ideji da je država “sastavljena od” vlastitih nižih administrativnih jedinica. Koliko god takva tvrdnja bila humoristična, njen cilj je imputirati da je jedan administrativni dio u BiH na neki način “unio” vlastitu teritoriju u ono što bi posljedično bila “državna zajednica”. Kada znamo da to nije slučaj zbog sljedeće činjenice, idemo dalje.

Drugi temelj jeste Sporazum o sukcesiji iz 2001. godine koji je potpisala BiH (a svakako ne njeni entiteti koji nemaju međunarodnopravni subjektivitet) sa Hrvstskom, Bivšom Jugoslavenskom Republikom Makedonijom, Slovenijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Tim sporazumom riješavalo se pitanje nasljedstva država koje su proistekle iz raspada bivše SFRJ, u vezi sa diplomatskom i konzularnom imovinom, finansijskim potraživanjima i pitanjem dugovanja, arhiva te privatne svojine.

Zbog faktičkog stanja na terenu gdje se, čak i tokom rata vlasnišvo nad imovinom države pokušavalo promijeniti u zemljišnim knjigama u korist raznih aktera, Ured visokog predstavnika u BiH morao je 2005. godine donijeti Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.

Ustavni sud BiH je 2019. godine donio odluku kao treći temelj ovog pitanja, kojom je utvrđeno da je poljoprivredno zemljište državna imovina. Nakon toga je najviši sud u našoj zemlji morao donijeti još nekoliko odluka u kontekstu državne imovine kojima je uvtđeno da su rijeke, šume, šumska zemljšta također državna imovina.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom je prema odluci OHR-a na snazi sve do donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH ili nove odluke visokog predstavnika, na što su pozivali i iz Ustavnog suda BiH.

U vezi sa državnom imovinom je i dodjela koncesija o čemu je također Ustavni sud BiH (IV) odlučivao u predmetu iz 2021. godine.

Djelimična odluka o dopustivosti i meritumu koja se tiče koncesije putem pregovaračkog postupka za izgradnju i korištenje HE Buk Bijela na rijeci Drini, bavi se i državnom imovinom na način da je Ustavni sud ponovio stavove iz svoje ranije odluke kojom se imovina BiH predstavlja kao poseban pravni koncept zbog kojeg uživa poseban status te da ona može obuhvatiti i javno dobro (morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i druga prirodna bogatstva, saobraćajnu infrastrukturu itd.). Time je Ustavni sud BiH morao popuniti pravnu prazninu koja evidentno postoji i za sada se rješava od slučaja do slučaja.

Odlazeći visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt posjeduje prijedlog modela kojim bi postojala jedna komisija koja bi nezavisno odlučivala o korištenju državog zemljišta. Iako nefunkcionalna zbog djelovanja antidržavnih snaga koje čine vlast na nivou države, Komisija već postoji kao administrativni organ Vijeća ministara. Sada Schmidt govori o “nezavisnoj komisiji” kao formi koja bi bila dovoljno prihvatljiva kako bi se iz registra državne imovine mogle izuzimati čestice potrebne za infrastrukturne, razvojne projekte.

Za predstavnike manjeg bh. entiteta RS najvažnije pitanje jeste kontrola novčanih sredstava koja nastanu od prodaje ili korištenja državne imovine. Dok je takvo pitanje već riješenom mapom puta “Maršalka” (izgradnja ambasade SAD-a u Sarajevu) kada je novac uplaćen u državni budžet, sada bi RS pak da se novac dodijeli entitetima, kao da već takvo nešto ne rade proteklih trideset godina grubim kršenjem zabrane raspolaganja državnom imovinom.

Suštinski problem državne imovine je politički. Pravni model je već uspostavljen kroz odluke Ustavnog suda BiH, međunarodne sporazume i odluke OHR-a, no kontinuirani pokušaji entitetskih vlasti u ovom smislu ostaju pokušaji strateškog postepenog razvlašćivanja države.

Upravo zbog toga pitanje državne imovine nije samo spor o zemljištu, šumama ili rijekama, nego pitanje suvereniteta, pa time svaki budući model rješavanja tog pitanja može biti isključivo temeljen na onome što je Ustavni sud BiH više puta presudio – da državna imovina pripada Bosni i Hercegovini, a ne njenim administrativnim jedinicama.

Ključan element suvereniteta svake države je upravljanje vlastitim zemljištem, rijekama, šumama, infrastrukturom i prirodnim bogatstvima bez čega svaka država faktički gubi mogućnost samostalnog donošenja odluka.

No u slučaju naše zemlje pitanje državne imovine dodatno je osjetljivo zato što faktički znači kontrolu nad energetskim projektima, koncesijama, investicijama i posljedično javnim prihodima. Zbog toga se insistira da su entiteti stvarni vlasnici državne imovine.

Država svojom imovinom potvrđuje vlastiti kontinuitet, teritorijalni integritet i sposobnost da djeluje kao jedinstven međunarodnopravni subjekt. Da li će Schmidt u tehničkom dijelu svog mandata nakon ostavke ipak odlučiti donijeti odluku o državnoj imovini? Ako da, u čiju korist?

(Stav)