Rezaeijeva poruka kako Teheran “više nije zainteresovan za sporazume čija je jedina garancija politička dobra volja” ogolila je neuspjeh dosadašnjeg diplomatskog pristupa zapadnih sila

 

 

 

Svijet se ponovno nalazi pred ponorom ekonomske i geopolitičke katastrofe. Izjava Mohsena Rezaeija, sekretara iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, da Teheran neće otvoriti Hormuški moreuz niti se vratiti pregovorima dok se ne ispuni sedam novih uslova, prenesenih preko katarskih i regionalnih posrednika, jasno pokazuje da je diplomatija u slijepoj ulici. Dok se pregovarački stolovi pretvaraju u poligone za uslovljavanja, postavlja se pitanje: je li dogovor uopće moguć i čemu se globalna ekonomija može nadati?

 

 

Hormuz kao nametnuti štit i jedina linija odbrane

 

 

U geopolitičkoj šahovskoj partiji Bliskog istoka, Hormuški moreuz ponovo je postao posljednja linija odbrane i ključna strateška karta Teherana u zaštiti suvereniteta. Kroz ovaj uski prolaz svakodnevno prolazi više od petine ukupne svjetske nafte, što ga čini najkritičnijom energetskom tačkom na planeti. Kada se na Hormuzu spusti rampa, šok-valovi se ne zaustavljaju na Bliskom istoku – oni trenutno pogađaju benzinske pumpe u Evropi, fabrike u Aziji i inflacijske indekse u Americi.

 

 

Trenutna blokada uslijedila je nakon dramatične eskalacije koja je započela kada su SAD i Izrael pokrenuli masovne vojne udare na Iran pod egidom neutralizacije nuklearne prijetnje. Odgovor Teherana bio je iznuđen, asimetričan i razoran: rojevi bespilotnih letjelica, raketni udari i, ono najvažnije za globalno tržište, praktično zatvaranje moreuza kao direktan odgovor na napade i pokušaj zaštite vlastitih granica.

 

 

Da situacija izmiče kontroli dokazuju i najnoviji dramatični izvještaji s terena o oštećenjima naftnih tankera u moreuzu nakon sukoba i prisustva podvodnih mina. Ova situacija predstavlja najveću krizu za komercijalnu plovidbu od početka sukoba i ilustruje koliki je rizik od potpunog otvorenog rata na koji je Iran prisiljen odgovoriti.

 

 

Diplomatija bez praznih obećanja

 

 

Rezaeijeva poruka kako Teheran “više nije zainteresovan za sporazume čija je jedina garancija politička dobra volja” ogolila je neuspjeh dosadašnjeg diplomatskog pristupa zapadnih sila. Junski Memorandum o razumijevanju, koji je trebao trasirati put prema trajnom miru, propao je upravo zbog nespremnosti druge strane da uvaži iranske opravdane zahtjeve o sigurnosti i suverenoj plovidbi kroz moreuz.

 

 

U situaciji nametnutog sukoba, Iran koristi strategiju iscrpljivanja.Teheran otvoreno priznaje da i sam trpi teške ekonomske posljedice dugotrajne blokade i jednostranih američkih pomorskih sankcija, inflacija u zemlji raste, a izvoz je otežan, no njihova računica je jasna: što duže pritisci na Iran traju, politička cijena za Washington raste. Sa predstojećim američkim izborima na vidiku, gdje visoke cijene energenata direktno kroje raspoloženje birača, Iran opravdano koristi preostale poluge utjecaja.

 

 

Odbrambene poruke su jasne. Više se ne govori samo o kontroli tankera. Teheran sada otvoreno stavlja do znanja da posjeduje kapacitete za adekvatan odgovor na američku infrastrukturu nove generacije u regiji, uključujući podmorske kablove i visokotehnološka postrojenja povezana s vještačkom inteligencijom, ukoliko se agresija nastavi.

 

 

Pogled u srž pregovora: Sedam iranskih uslova

 

 

Ključ rješenja ove krize leži u takozvanoj “sedmodnevnoj inicijativi” koju je Teheran stavio na sto. Prema zvaničnim iranskim prijedlozima, plovni put bi mogao biti u potpunosti funkcionalan već šestog dana od potpisivanja sporazuma, ali tek kada Washington napravi konkretne i provjerljive korake.

 

 

Glavni iranski uslovi fokusirani su na eliminaciju ekonomskog i vojnog pritiska:

 

 

1. Potpuno ukidanje američke pomorske blokade nad iranskim lukama.

2. Uspostavljanje novog tranzitnog koridora kroz vode pod suverenom kontrolom Irana, u saradnji s Omanom.

3. Trajno ukidanje jednostranih sankcija na izvoz iranske sirove nafte i naftnih derivata.

4. Prekid svih vojnih neprijateljstava i agresivnih akcija na regionalnim frontovima, uključujući Liban.

5. Promjena redoslijeda implementacije obaveza, gdje Washington mora prvi ispuniti obećano, s obzirom na to da Teheran moreuz vidi kao dio garancije, a ne samo kao predmet trgovine.

6. Obustava pritisaka i sankcija na iranski nuklearni program, uz istovremeni povratak diplomatskim pregovorima pod ravnopravnim uslovima.

7. Priznavanje prava Irana na legitimnu odbranu i suverenu kontrolu nad vlastitim teritorijalnim vodama bez stranog uplitanja.

 

 

Cjenovni šok na pumpama: Koliko košta blokada?

 

 

Dok diplomate vagaju svaku riječ, svjetska tržišta reaguju bez odlaganja, a ekonomske posljedice ove pat-pozicije direktno pogađaju džepove običnih građana. Zatvaranje moreuza odmah je prekinulo redovne rute snabdijevanja, što je izazvalo eksplozivan rast cijena sirove nafte na globalnim berzama.

 

 

Referentna nafta Brent premašila je psihološku granicu od 120 dolara po barelu, s tendencijom daljeg rasta ukoliko pregovori potpuno propadnu. Analitičari energetskih tržišta upozoravaju da bi potpuna i dugotrajna obustava tranzita kroz Hormuz mogla gurnuti cijenu nafte na historijski maksimum od 150 dolara po barelu.

 

 

Za evropsko i regionalno tržište to znači direktan udar na maloprodajne cijene goriva. Na benzinskim pumpama širom Balkana i Evrope, cijene dizela i benzina već su skočile za više od 20 posto, stvarajući lančanu reakciju rasta cijena transporta, hrane i osnovnih životnih namirnica. Svijet se suočava sa novim talasom stagflacije – ekonomske stagnacije praćene visokom inflacijom gdje privredni rast usporava, dok troškovi života nezadrživo rastu.

 

 

Ima li nade za pravedan dogovor?

 

 

Pogled iza zatvorenih vrata otkriva da kanali komunikacije nisu potpuno ugašeni, ali su pozicije čvrsto postavljene. Sjedinjene Države su preko posrednika prihvatile pojedine iranske uslove, no ključne tačke i dalje ostaju neriješene. Glavni kamen spoticanja jeste upravo redoslijed poteza. Dok Teheran opravdano zahtijeva da se uslovi ispune prije bilo kakvog otvaranja plovnog puta, Washington i dalje insistira na hitnom uspostavljanju plovidbe bez popuštanja ekonomskog pritiska.

 

 

Istovremeno, američki zvaničnici iznose optužbe da je postizanje mirovnog sporazuma s Teheranom teško dok traje blokada, dok iranski predsjednik Masoud Pezeshkian uzvraća jasnom porukom suverenog lidera: “ne može se pregovarati pod omčom ekonomske blokade i stalnih prijetnji”.

 

 

Nadati se najboljem ishodu jer alternativa je previše mračna: globalna energetska kriza koja bi mogla gurnuti svjetsku ekonomiju u dugotrajnu recesiju i rat.

 

(Stav)

Diplomatija ili rat? Alarmantni signali iza pregovora između Irana i SAD-a