Zašto upravo sada Netanyahu vidi Tursku kao prijetnju?

Netanyahuovo izdvajanje Turske ima dvostruku poruku

Predizborna retorika izraelskog premijera prepliće se s rastućim tenzijama s Ankarom, borbom za utjecaj u Siriji i novim oblicima regionalne odbrambene saradnje.

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu predstavio novu sigurnosnu doktrinu, među državama koje je izdvojio našla se i Turska. Na karti regionalnih savezništava prikazao je Ankaru uz Saudijsku Arabiju, Egipat i Pakistan, u grupi koju je nazvao “Sunitskim dijamantskim savezom”. Nekoliko dana kasnije govorio je o pripremama za moguće scenarije sukoba s Turskom i potrebi da se spriječi širenje njenog vojnog prisustva u Siriji.

Izjave dolaze uoči izraelskih izbora i uklapaju se u Netanyahuovu poruku da se Izrael suočava s brojnim sigurnosnim prijetnjama. Predstavljanje novih protivnika može ojačati sliku premijera kao lidera koji je spreman reagovati na opasnost, posebno u zemlji čiju su politiku duboko obilježio genocid koji provodi nad Palestincima od 2023. Ipak, predizborna računica ne znači da su neslaganja s Ankarom izmišljena. Ona su stvarna, a jedno od njihovih glavnih žarišta je Sirija.

Nakon pada Bashara al-Assada u decembru 2024. otvorila se nova faza borbe za utjecaj u Siriji. Turska nastoji podržati stabilizaciju zemlje i spriječiti da se na njenim granicama učvrste prijetnje njenoj sigurnosti. Izrael je, s druge strane, proširio vojno prisustvo na sirijskoj teritoriji i nastavio napade na vojne ciljeve. Njihovi interesi tako se sve češće sudaraju na istom prostoru, povećavajući rizik od incidenta ili pogrešne procjene. To, međutim, ne znači da je direktan rat neizbježan: obje države morale bi računati s ozbiljnim vojnim, diplomatskim i ekonomskim posljedicama.

Dodatnu pažnju Izraela privlači približavanje Turske, Saudijske Arabije i Pakistana. Tri države potpisale su u augustu zajednički odbrambeni sporazum, koji predviđa da se oružani napad na jednu potpisnicu smatra napadom na sve tri. Sporazum otvara prostor za širu sigurnosnu saradnju, ali ga ne treba automatski tumačiti kao savez usmjeren protiv Izraela. Svaka od potpisnica ima vlastite prioritete, a Egipat, koji se spominje kao mogući budući učesnik, nije potpisnik postojećeg dogovora.

Ipak, jačanje koordinacije između ovih država moglo bi promijeniti regionalnu računicu. Turska raspolaže značajnim vojnim kapacitetima i razvija vlastitu odbrambenu industriju, Saudijska Arabija nastoji osigurati svoje strateške interese, a Pakistan donosi dodatnu vojnu težinu. Ako se saradnja produbi, ove zemlje mogle bi zajednički djelovati u krizama i smanjiti oslanjanje na vanjske sile. Tvrdnje da će takva saradnja prerasti u jedinstven vojni blok protiv Izraela, međutim, zasad ostaju procjene, a ne potvrđena činjenica.

U slučaju sukoba Turske i Izraela, Sjedinjene Američke Države našle bi se u posebno složenom položaju. Washington je ključni saveznik Izraela, dok je Turska članica NATO-a. Direktna konfrontacija zato bi imala posljedice daleko izvan Sirije i mogla bi ozbiljno opteretiti američke odnose s obje države. Upravo taj širi trošak ograničava prostor za najradikalnije scenarije.

Netanyahuovo izdvajanje Turske odražava stvarno nadmetanje oko budućnosti Sirije i regionalnog poretka, ali istovremeno služi kao predizborni argument o potrebi snažnog izraelskog vodstva. Karta savezništava koju je pokazao ne dokazuje da sve navedene države djeluju kao jedinstven blok niti da se priprema rat. Ipak, razlozi zbog kojih se interesi Ankare i Tel Aviva sudaraju neće nestati završetkom izborne kampanje. Sirija će ostati jedno od ključnih mjesta na kojem će se vidjeti hoće li prevladati ograničavanje sukoba ili daljnja eskalacija.

(Stav)