O ksenofobičnim izljevima usmjerenim protiv državljana Turske koji borave u Crnoj Gori, pisalo se sa svih strana. Od trenutka kada je ustanovljeno da je truli sigurnosni sektor ponovo zakazao, te da su vinovnici napada nožem na mladića iz Podgorice zapravo azerbejdžanski državljani, ulični nacifašistički protesti pokušavaju se predstaviti kao antimigrantska kriza. Ipak, neće biti da je tako, makar posmatrano iz politikološkog ugla.

 

 

 

Duh iz boce pušten je kada je beogradski autokrata Aleksandar Vučić plasirao propagandni narativ o turskom naoružavanju Kosova i konceptu neoosmanizacije, s jasnim ciljem rasplamsavanja uzavrelih balkanskih političkih strasti. Uz pomoć proksi tehnologija, učinio je to faktički neopaženo.

 

 

Zato je tvrdnja da čovjek koji tako puno zna, kako mu onomad na Sajmu vina reče nejaki crnogorski predsjednik, nije upućen u to šta se dešava u Crnoj Gori smišljeno izgovorena neistina.

 

 

Mogućnost da radikalskom pioniru koji kontroliše ovdašnju vlast promakne praktična realizacija ideje koju je sam pustio da poput prave političke bombe odjekne javnim prostorom, jednaka je tvrdnji da je zemlja ravna ploča. Naročito ako znamo da je mučna sedmica za nama produkt upravo malignih i koordinisanih dezinformacionih uticaja.

 

 

A kako to znamo? Pa tako što je, najprije jedan bivši lider nekadašnjeg DF'a Nebojša Medojević, saopštio neistinit podatak da su Crnu Goru preplavili turski državljani, kojih je trenutno stotinu hiljada, te da slijedi neoosmanizacija balkanskog prostora. Ovo ste, u celofanskoj formi, gore već pročitali.

 

 

Medojevićev spin postaje tabloidna senzacija, idealna za medijski linč, kako proksi portala, tako i medija u službi srpskih i crnogorskih vlasti. Suština linča je identična – uzbuniti javnost i probuditi, činilo se, usnule frustracije iz devedesetih.

 

 

Nizale su se huškačke pisanije, a onda je na red došao i Vučićev glavni emisar

 

 

Milan Knežević. U subotu uveče, dakle, veče prije eskalacije ksenofobičnog divljanja u podgoričkom naselju Zabjelo, Knežević u jednom TV gostovanju ponavlja da Turska pravi fabriku municije na Kosovu, ustvrdivši da je Erdogan obećao kako će stotinu miliona Turaka braniti Crnu Goru i BIH od Srbije, implicirajući, pritom, da je upravo to razlog doseljavanja između stotinu deset i stotinu dvadeset hiljada turskih državljana u Crnu Goru.

 

 

Veče kasnije, rulja predvođena mahom navijačkim huliganima, počela je da sije strah među turskim državljanima. Napisala sam neđe da vjerujem, i iza toga stojim kako povod nije bio ranjavanje mladića iz Podgorice, odnosno incident koji se veče ranije dogodio na Zabjelu – incident koji je policija prećutala, dajući krila poletnim fašistima i medijskoj mašti da se desio pokušaj teškog ubistva.

 

 

Ministar unutrašnjih poslova, Danilo Šaranović, u maniru Demokrata, pojavio se na Zabjelu kako bi napravio marketinšku foto sesiju. Tek tada, čuli smo ono što je MUP, očito, sedmicama namjerno prećutkivao – da je turskih državljana u Crnoj Gori svega 13 ipo hiljada. Iako je ministar, navodno, pokušao da smiri tenzije, fotografija Turaka pribijenih uza zid, kao u najgorim ratnim vremenima, koju je objavio, a potom obrisao poslanik iste partije Boris Bogdanović, ukazuje da su se čelnici bezbjednosnog sektora, kojim rukovode upravo Demokrate ipak malo igrali, a izgleda i preigrali rata.

 

 

Policija je lovila Turke, podstičući dodatnu radikalizaciju već dovoljno opasne rasplamsale atmosfere progona i vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Umjesto objektivnog izvještavanja, isti mediji koji su uvezenim narativom uz huškanje s političkih adresa izveli huligane na ulice, postali su središte govora mržnje i bez dileme, PR centrale za sprovođenje malignih akcija.

 

 

Tako je oblikovan antiturski javni diskurs, koji je rezultirao protestnim skupovima, sa kojih je rulja sa fantomkama, bakljama i palicama uzvikivala najužasavajuće parole „Ubij Turčina, Turci gradom neće šetati, Turci napolje, Nećemo migrante“. Da je huliganska skupina bila politički instruisana, jasan indikator je prisustvo funkcionera vladajućih partija na fašističkim skupovima. Prem da je riječ o javnosti manje poznatim političarima, partije se, od njihovog druženja sa kapuljašima nijesu ogradile. Kako piše RSE, radi se o funkcionerima Nove srpske demokratije Andrije Mandića, Goranu Miliću i Zoranu Ušćumliću, te funkcioneru Ujedinjene Crne Gore, koja nije dio državne, ali jeste podgoričke vlasti, Milivoju Brkoviću zvanom Brdža.

 

 

A Brdžu najbolje pamtimo po tome što je za govornicom lokalnog parlamenta moljakao da se u Podgorici podigne spomenik četniku Blagoju Jovoviću, kako on ne bi morao da ide u Beograd, da se tamo klanja čiča Draži. Pametnima dosta.

 

 

Danima su u više gradova demolirani objekti i paljena imovina u vlasništvu turskih državljana. Falile su samo fanfare za ozvaničenje horora.

 

 

A da nije riječ o antimigrantskoj krizi, već islamofobnoj politici koju je ćutnjom podržala vlast, pokazale su prijetnje po život upućene gospodinu Rifatu Fejziću, koje je prijavila Islamska zajednica u Crnoj Gori.

 

 

Desničarska i ekstremistička vlast, ulično je iskazala svoje ideološke porive, koji ne personifikuju građansko, već ksenofobno i fašističko lice Crne Gore – ono s početka najmračnijeg perioda devedesetih. Ono zbog kojeg se pristojna Crna Gora i danas stidi. Kao građanka, intelektualka i predstavnica pristojne Crne Gore, a želim da vjerujem da nas takvih ima mnogo, osjećam stid i prezir prema ksenofobnim i nacifašističkim scenama i svima onima koji su u ovom linču učestvovali posredno ili neposredno.

 

 

Da je bezbjednosni sektor u potpunom raspadu, svjedočimo iz dana u dan. No, određivanje pritvora dvojici stranih državljana, samo na osnovu izjava očevidaca, a potom njihovo puštanje, jer su snimci sa sigurnosnih kamera potvrdili ono čega su se u odbrani kategorički držali – da su predmetne večeri bili kod kuće, ipak je svojevrsni, malo je reći, bezbjednosni skandal, zbog kojeg bi, u demokratskim zemljama, čitava Vlada, makar iz moralnih razloga, morala pasti.

 

 

Ali – opet ponavljam ono što već neđe napisah, niti smo mi Slovenija, niti je naša vlast demokratska već klerodesničarska, te s toga ne mogu pokazati ni minimum moralne, a kamoli i d od državničke odgovornosti. Tek u subotu ujutru, azerbejdžanski državljani, koji su, prema navodima policije, učestvovali u incidentu, uhvaćeni su u pokušaju bjekstva. Ostali akteri još nijesu locirani, niti je javnost upoznata sa svim detaljima incidenta na Zabjelu.

 

 

Premijer Milojko Spajić, ekspresno je ukinuo bezvizni režim za državljane Turske i time, što je sinoć potvrdio i turski ambasador u Crnoj Gori, izazvao potencijalan recipročan odgovor. Iako je na sjednici Parlamenta posvećenoj premijerskom satu, kao prava politički podvojena ličnost sopstveni potez nazvao ekonomskim samoubistvom, ni riječju, ni slovom, nije osudio nasilje i ekstremizam, čije prelivanje na ulice, u odnosu na pripadnike različitih naroda konstantno izaziva vladajuća klika.

 

 

Nedavni prekid prikazivanja filma Roda albanskog reditelja, takođe na Zabjelu, samo je jedan u nizu takvih primjera. Vrhunac Spajićevog cinizma ipak je rečenica da je bezbjednosni sektor, prethodnih dana, zaštitio pripadnike svih vjera, nacija i identiteta. Zar vam gore opisana dešavanja ne govore suprotno, ili premijer odbija da izađe iz svog paralelnog ekonomskog univerzuma, ali je čak i njega uspio da naruši, jer je ogromna šteta prouzrokovana otkazivanjem dolazaka gostiju iz Turske po crnogorsku ekonomiju i turizam već sada evidentna, a valja napomenuti i investicione posljedice jer je Turska investitor sa najvećim ulaganjima u Crnoj Gori.

 

 

Znamo da premijer ne voli seoske – identitetske teme, ali je ovaj, očito ipak urbani problem, brzopotezno riješio u korist arhitekata srpskog sveta i gazde Mandića. No, konstantno zaboravlja ključnu stvar, koja proizilazi iz Ustava, dokumenta kojim se, kao ni sopstvenim ekspozeom očito nije pretjerano bavio. Jer čovjek jednostavno ne voli da čita – drugog objašnjenja nema. Fino nam reče da ga pustimo da radi i da on ne govori osudama, već rezultatima. E pa kad smo kod tih, vrlo opipljivih rezultata – da parafraziramo Ustav – Vlada vodi spoljnu i unutrašnju politiku Crne Gore.

 

 

U prevodu, premijer je odgovoran za rad svih resora, uključujući i bezbjednosni sektor, čiji je ponižavajući tretman prema državljanima Turske i sam pospješio. Kripto kockar je, zapravo, najodgovorniji za ovaj anticivilizacijski i bezbjednosni sunovrat.

 

 

I naravno, opet nikom neće ni na pamet pasti da, eventualno, razmisli o ostavkama. Naprotiv. Predsjednik Skupštine, Andrija Mandić juče je kazao kako su se slični neredi dešavali i na ulicama evropskih gradova, te da ovakva dešavanja ili postupci izgrednika ne mogu destabilizovati Crnu Goru. I sad bismo, Mandićevom logikom, trebali da se vodimo onom čuvenom poslovicom „Mir, mir, mir, niko nije kriv“. Pokazna vježba je uspjela, a policija će, kako to samo oni umiju, vješto sve zataškati i za par dana nećemo se sjećati ničega. Istina, sklona je crnogorska javnost kratkom pamćenju, ali nijesam sigurna da će se Mandićeve želje i ostvariti.

 

 

Osim toga, lider Bošnjačke stranke i ministar vanjskih poslova, najavio je kako će posredstvom svih institucionalnih mehanizama biti razotkriveno ko je pokušao da destabilizuje Crnu Goru i uspori njen put ka EU. Možda je Mandić, kako to čini sa PES-om, manevrom s ciljem opovrgavanja Ibrahimovićeve ishitrene tvrdnje pokušao da disciplinuje i BS, za čim nema potrebe, jer njih ništa ne može natjerati da napuste fotelje.

 

 

Ibrahimović je samo potvrdio ono što svi znamo – propagandna hajka naređena je s polja. Samo nije izgovorio ime i prezime naredbodavca koje, takođe, svi znamo, jer taj nivo hrabrosti ipak ne posjeduje, već je ovo napisao s ciljem anesteziranja birača, ili vraćanja izgubljene političke podrške. Dakle, nesaglasje Ibrahimovićevih i Mandićevih tvrdnji prilično je providno, jer svi sa zerom zdravog razuma odlično razumijemo kome nije u interesu ulazak Crne Gore u EU, a istovremeno, kome jeste u interesu pogoršanje odnosa sa NATO saveznicima, među kojima je Turska jedna od najznačajnijih.

 

 

Na kraju – ostaju nam pitanja bez odgovora, koje vjerovatno, nećemo ni dobiti.

 

 

Zašto je policija prećutala incident na Zabjelu? Kako je moguće da stvarni akteri još nijesu poznati? Zašto se policija, umjesto postrojavanja i hapšenja nevinih ljudi, nije bavila lociranjem krivaca? Zašto je direktor Uprave policije tek nakon posljednjeg ksenofobnog skupa saopštio da je mladić zadobio lakše tjelesne povrede? Hoće li, i zašto neće iko odgovarati zbog bezbjednosnog skandala? Hoćemo li, i kada, dobiti informacije da li su huligani koji su uzvikivali ksenofobne parole otkriveni i procesuirani? Plašim se da ne, jer su njihove baklje i palice odraz sile kojoj bi vlast rado pribjegla, ali su im fotelje ipak milije.

 

 

Zaključak – dok se ne suočimo sa sopstvenom prošlošću, od čega smo, nažalost, daleko, nema nam puta niđe. To bi moralo biti jasno i Evropi, koja po svaku cijenu želi da nas učini dijelom te zajednice. Insistiranje na ulasku države koju predvodi desničarska vlast, duboko je pogrešna politika, jer Evropa, ma koliko bi to željela ne može od ekstremista napraviti zapadnjake. Evropskoj zajednici treba dostojanstvena, građanska i antifašistička Crna Gora, a ne vrijednosno i civilizacijski obezglavljena zemlja.

 

 

Na labavu imigracionu politiku i potencijalno skrivanje osoba sa kriminalnim dosjjejima u Crnoj Gori upozorila nas je nedavno upravo Turska, čiji su državljani preživjeli linč, zbog kojeg do danas nijesu, niti će, očito, dobiti makar izvinjenje ključnih aktera vlasti. Premijer i ministarstvo vanjskih poslova, uz skandalozno postupanje bezbjednosnog sektora, duboko su kompromitovali državni ugled, narušili njen kredibilitet i reputaciju. A sa takvom vlašću, koja bi, da ima obraza i bez suda javnosti morala pretrpjeti posljedice i priznati odgovornost za sumnjive radnje i priređenu sramotu, nema demokratskog sazrijevanja.

 

 

Zaključna lekcija – da uzroci velikim dijelom ne leže u nama samima, niti jedna vlast, ma ko je činio, ne bi se mogla ovako poigravati ni sa našim, ni sa životima gostiju koji su bili žrtve progona samo zato što su dio jedne nacije, a morali bi imati jednak tretman, jer životima i radom daju doprinos napretku ove zemlje. Nijesmo se suočili s prošlošću i nećemo skoro. Devedesete su, nažalost, življe nego ikad, što je plodno tle za izazivanje upravo ovakvih kriza, manipulativnim i dezinformacionim kanalima.

 

(Nap)

Lov na državljane Turske u Crnoj Gori: Pitanja bez odgovora, bezbjednosni skandal i državna sramota