OVO SVI TREBAJU PROČITATI: Potresno pismo majke upućeno Sebiji Izetbegović!

Sadina Beridan Zuhrić već tri godine vodi bitku za život. Tada, prije tri godine dijagnosticiran joj je tumor na obje dojke, koji su metastazirali na kosti i jajnike.

Sadina je jedna u nizu pacijentica na Odjelu onkologije, ali umjesto podrške, ona na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu nailazi na dodatne probleme – nedostatak lijekova.

“Već duži period kupujem lijekove, redovne za bolove, ali ja više nemam para da kupim pa da mi refundiraju. Prvi put sam kupila po jednu ampulu, koja košta 700-800 KM. Čekala sam mjesec-mjesec i po za refundaciju”, rekla je za N1.

Ona se pita zašto KCUS ne nabavi sve potrebne lijekove, pa da njima refundiraju novac.

“Zašto oni nemaju neki ugovor s apotekama? Izborila sam se za sve, preživjela brojne greške koje su doktori napravili na meni i sada sam došla u fazu da ne znam šta više uraditi.”

Na pitanje da li su pacijenti vršili pritisak na menadžment KCUS-a da se nabave potrebni lijekove, Sadina je kazala da do toga nije došlo jer se ljudi boje.

“Ljude je strah, ali mene nije. Bojim se samo Boga. Ja imam dokaze da su mi pogriješili dijagnostiku na početku liječenja. Kada su mi rekli da imam tumor dojke, magnet i ultrazvuk mi je bio uredu. Prema nalazima ispada da sam zapustila bolest, a ja sam redovno odlazila ljekaru.”

Nakon pres-konferencije Sebije Izetbegović prošle sedmice, Sadina je odlučila uputiti javno pismo generalnoj direktorici KCUS-a.

Pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovana gospođo Sebija Izetbegović,

Gledala sam Vaš izvještaj za 2016. godinu vezano za KCUS i u jednom dijelu se mogu s Vama složiti.

Ja sam lično neke doktore vidjela kako iznose lijekove iz Klinike. Čak sam se pitala zašto svi doktori koji prođu pored mene hodaju s ruksacima. To mi je bilo čudno. Slažem se s Vama što pravite uštede. Tako i treba. Izbaciti sve što ne valja.

Međutim, ono što je meni teško palo jeste kada ste rekli da pacijenti ukoliko nema lijeka kupe sami sebi pa će socijalno refundirati. Ja sam onkološki pacijent i ulazim u treću godinu. Svašta sam doživjela… i preživjela.

Rekla sam sebi da ću ja to pobijediti i evo borim se još uvijek. Pitala sam sebe kako sam ja jedina u porodici dobila karcinom. Onda sam sjela i poslagala kockice. Gospođo Sebija, kad se zaratilo ja sam imala 17 godina i ostala sam u Sarajevu. I dan-danas. I jasno i glasno mogu reći, ubila me ova država i politika, kršenje osnovnih ljudskih prava.

Šuti i trpi.

Šutim i trpim čak i kada doktori naprave ogromnu grešku na meni. I onda šutim i molim se da ostanem živa. Otvoreno Vam kažem, ja nikad nisam bila SDA. Ja sam Bošnjakinja, ali ne SDA. Sad sam Bošnjakinja, onkološki pacijent i 100% invalid.

Da vas pitam gospođo Sebija: hoćete li mi Vi posuditi pare da kupim lijekove ako ih na sljedećoj terapiji ne bude, pa ja Vama vratim kad mi socijalno refundira?

Gospođo Sebija, ja nemam para ni za obične lijekove protiv bolova koji su skinuti s liste, nemam para za kapi za oči jer nikad ne dobijem lijekove s liste, ja nemam para da kupim lijekove koje mi propišu drugi ljekari jer ni ti lijekovi nisu na listi. Ja nemam para da dođem na kliniku. Šta reći? Je li treba da umrem svom djetetu?

Da vas pitam gospođo Sebija, kako biste se Vi osjećali da vam dijete doživi ovo što sam ja? Majka mi je doživjela nervni slom zbog moje bolesti, a otac demobilisani borac sada je penzioner i još trpi bolesti iz rova. Sada penzioner, kupi meni lijek, a ne sebi. Penzioner.

Gospođo Sebija, upitajte sebe šta biste Vi da ste na mom mjestu. Ja hoću da živim, neću da umrem.

I hoću kad dođem na Kliniku da primim terapiju, da ne čekam po 3-4 sata. Ne interesuje ni mene ni bilo kojeg onkološkog pacijenta kako se ti lijekovi nabavljaju. Stvarno me ne interesuje i neću dopustiti da mi više iko radi o glavi. Lijekovi trebaju da budu u klinici.

Ako nema para za Klinike i lijekove, neka nam naš dobri Dino Merlin napravi još jedan humanitarni koncert, ovaj put za našu Kliniku ili da se malo obustave radovi tipa pločnika ispred Predsjedništva BiH, džamija itd. Sve za našu Kliniku. Zar je sve važnije od Klinike?

Gospođo Sebija, da li znate što liječenje od raka može učiniti za tijelo? Znate i to dobro. Ali ne znate da je najbolnije nasmijati se i ostati pozitivan, napisala je Sadina Beridan Zuhrić u pismu.