Predsjedavajući Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius će u srijedu, 29. novembra, izreći konačnu presudu optuženima u predmetu “Prlić i drugi”.

Predsjednik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) Jadranko Prlić, ministar odbrane Herceg-Bosne Bruno Stojić, načelnik Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak, zamjenik zapovjednika HVO-a Milivoj Petković, načelnik Uprave vojne policije HVO-a Valentin Ćorić i predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić u srijedu će saznati presudu na optužnicu koja ih tereti za zločine protiv čovječnosti te teške povrede Ženevskih konvencija i kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Optužena šestorka, nepravomoćnom presudom osuđena na ukupno 111 godina zatvora, suočava se, između ostalog, sa optužbama za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP).

– Teritorijalni cilj UZP-a bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu – navodi se u optužnici koja je podignuta 2. marta 2004. godine, a posljednji put je izmijenjena 11. juna 2008. godine.

Udruženi zločinački poduhvat

U optužnici se među učesnicima UZP-a, pored optužene šestorke, navode i predsjednik Republike Hrvatske (RH) Franjo Tuđman, ministar odbrane RH Gojko Šušak, general Vojske RH Janko Bobetko, predsjednik HZHB Mate Boban te Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić Tuta. Među ostalim učesnicima su članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne na svim nivoima te čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman

Ratni zločini poput progona, ubistava, prisilnog premještanja, deportacija, protivpravnog prisilnog rada, pljačkanja, otimačina i uništavanja imovine stavljaju se na teret optuženima u okviru UZP-a. Šestorka se, između ostalog, tereti za učešće u širenju informacija i propagande među Hrvatima koje su imale za cilj provođenje UZP-a izazivanjem njihovog straha, mržnje i nepovjerenja prema bosanskim Muslimanima, ili dobijanja podrške i osiguravanje učešća u UZP-u, kao što su informacije da Hrvatima od Bošnjaka neizbježno prijeti ugnjetavanje i istrebljenje, da su razne teritorije na kojima žive Hrvati hrvatske teritorije te da je Mostar prijestonica Herceg-Bosne.

U optužnici se Prliću i drugima na teret stavlja kroatizacija nehrvatskog stanovništva, njihovo zarobljavanje i zadržavanje u logorima i drugim objektima, deportacija i prisilno premještanje bosanskih Muslimana u druge zemlje ili dijelove BiH, kao i promoviranje, podsticanje, stimuliranje i toleriranje činjenja zločina protiv bosanskih Muslimana propuštanjem da se prijave, istraže i sankcioniraju zločini, ali i podržavanje nastojanja da se poreknu, prikriju ili minimiziraju zločini koje su nad bosanskim Muslimanima i drugim nehrvatima počinili organi vlasti i snage Herceg-Bosne.

Protjerivanje Hrvata

Čelnici Herceg-Bosne nisu samo vršili prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva, već i hrvatskog. Oni su, navodi se u optužnici, organizirali, predlagali, zahtijevali, izazivali, podržavali ili zagovarali preseljenje velikog broja Hrvata na teritoriju za koju se tvrdilo da predstavlja dio Herceg-Bosne.

Jadranko Prlić je, tvrde tužioci, 15. januara 1993. godine izdao ultimatum kojim se od Armije RBiH zahtijevalo da potčine svoje snage HVO-u ili da se povuku iz provincija 3, 8 i 10, predloženih Vance-Owenovim planom. Taj ultimatum je proslijeđen njegovim podređenim, koji su ga sproveli u djelo, što je dovelo do zločina nad Bošnjacima u Gornjem Vakufu i okolini u januaru 1993. godine. Prlić je također učestvovao u izdavanju ultimatuma Armiji RBiH u aprilu 1993. godine, u kojem je postavljen rok do 15. aprila 1993. godine i koji je označio početak rasprostranjenog, sistematskog i dugotrajnog oružanog sukoba protiv Armije RBiH i muslimanskog stanovništva te je doprinio i doveo do činjenja zločina snaga Herceg-Bosne, poput zločina koji su počinjeni u Prozoru, Sovićima i Doljanima i njihovoj okolini u proljeće 1993. godine.

Kako bi postigli svoje ciljeve, čelnici Herceg-Bosne su kod hrvatskog stanovništva u BiH stvarali strah, mržnju i nepovjerenje prema bosanskim Muslimanima.

– Jadranko Prlić je, primjera radi, javno izjavljivao da Armija RBiH namjerava da osvoji “povijesni teritorij hrvatskoga naroda”, da postupci i ciljevi Armije RBiH ugrožavaju egzistenciju Hrvata i tako što je zagovarao stav da je Mostar zakonita prijestonica Herceg-Bosne – navodi se u optužnici.

Nakon napada Armije RBiH na logor HVO-a u sjevernom dijelu Mostara 30. juna 1993. godine, Prlić i Stojić su izdali proglas u kojem su poručili da se “vrši istrebljenje hrvatskih civila“ i da je “opstanak Hrvata u BiH u izuzetnoj opasnosti“ te da je Mostar “hrvatski grad“ i da će takav ostati. Dana 2. jula 1993. godine je Tuđman na sastanku u Zagrebu Šušku i drugima rekao da je “važno vršiti pritisak na muslimanske jedinice na neretljanskoj bojišnici“.

Čelnici Herceg-Bosne se terete za ograničavanje kretanja humanitarne pomoći, kao i pristupa humanitarnoj pomoći na tom dijelu BiH, uključujući i istočni Mostar.

– To je djelimično korišteno da bi se bosanskim Muslimanima uskratile osnovne ljudske potrebe i stvorili užasni uslovi za život, zbog čega su bosanski Muslimani prihvatali da ih organi vlasti Herceg-Bosne podjarme ili su odlazili iz Herceg-Bosne u druge zemlje ili druge dijelove BiH – tvrde tužioci.

Rušenje Starog mosta

Sve aktivnosti su provođene u koordinaciji sa čelnicima Republike Hrvatske. Spona u komunikaciji je najčešće bio Slobodan Praljak, koji je učestvovao na sastancima na visokom nivou vezanim za ciljeve, programe, politiku, operacije i strategiju rukovodstva Herceg-Bosne za uspostavljanje hrvatske kontrole nad teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni i za ostvarivanje svrhe i ciljeva UZP-a.

– Praljak je učestvovao na sastancima sa čelnicima UZP-a održanim 11. septembra 1992. i 26. septembra 1992. na kojima je konstatirano da broj Muslimana na teritoriji za koju se tvrdilo da pripada Herceg-Bosni i za koju je Tuđman izjavio da predstavlja dio Banovine predstavlja prepreku ostvarenju hrvatske kontrole i na kojima je saopćeno da ta teritorija demografski i geopolitički pripada Hrvatskoj. Na oba pomenuta sastanka pokrenuto je pitanje protjerivanja bosanskih Muslimana s tih područja i Slobodan Praljak je ukazao na to da je njihovo protjerivanje nužno i da će ono biti ostvareno tokom rata između HVO-a i Armije RBiH koji će uslijediti – navodi se u optužnici.

Velike “zasluge“ za rušenje i skrnavljenje kulturnih i vjerskih objekata su pripisane upravo Praljku. Snage HVO-a, predvođene Praljkom, su 9. novembra 1993. godine srušile i Stari most.

U sklopu i tokom opsade istočnog Mostara, snage Herceg-Bosne su uništile ili teško oštetile Sultan Javuz Selimovu džamiju, Hadži-Mehmedbeg Karađozovu džamiju, Koski-Mehmed-pašinu džamiju, Nesuh-age Vučjakovića džamiju, Čejvan Ćehajinu džamiju, Hadži-Ahmed-age Lakišića džamiju, Roznamedžije Ibrahim-efendije džamiju, Ćosa Jahja-hodžinu džamiju, Hadži-Kurtinu džamiju ili Tabačicu te Hadži-Memijinu Cerničku džamiju.

U nastavku optužnice se, među “zaslugama“ Milivoja Petkovića, navodi njegova uloga u prikrivanju zločine koje su počinile snage Herceg-Bosne tako što je, primjera radi, u augustu 1993. naredio da zatočene bosanske Muslimane dotjeraju prije nego što dozvole međunarodnim posmatračima da ih vide i tako što je lažno prikazao i prikrivao zločine koje su u oktobru 1993. snage Herceg-Bosne počinile u Stupnom Dolu.

Republika Hrvatska je, ocjenjuju tužioci, vodila dvoličnu politiku prema RBiH i teritoriji naše države.

– Na jednoj strani, čelnici i razni drugi članovi UZP-a često su u javnosti tvrdili da podržavaju Vladu RBiH i nezavisnu i suverenu BiH. Na drugoj strani, manje javno, ali u znatnijoj mjeri, čelnici i drugi učesnici poduhvata radili su na ostvarenju svog cilja, “Velike Hrvatske“, unutar granica Hrvatske banovine. Na sličan način su Franjo Tuđman i drugi funkcioneri iz Hrvatske ponekad nastojali da se distanciraju, barem u javnosti, od vlasti Herceg-Bosne, dok su istovremeno s njima uglavnom blisko sarađivali iza kulisa i prilikom kontakata s međunarodnom zajednicom i medijima – navodi se u optužnici.

Također se kao primjer navodi i sastanak, održan 27. decembra 1991. godine u Zagrebu, na kojem je Tuđman rezimirao cilj UZP-a kazavši da je “vrijeme da iskoriste priliku i okupe hrvatski narod unutar najširih mogućih granica“. Na drugom sastanku, održanom 17. septembra 1992. godine, Tuđman je ostalim čelnicima UZP-a, među kojima su bili Šušak, Boban i Prlić, rekao da je od “životnog interesa“ za hrvatsku državu “osigurati poziciju, u nacionalnom i teritorijalnom smislu, u BiH“.

Sudsko vijeće je većinom glasova u prvostepenom postupku ocijenilo da je postojao UZP te da je sukob između HVO-a i Armije RBiH bio međunarodni sukob. Tužilaštvo je dokazalo da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv Armije RBiH i da je Republika Hrvatska imala kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima Herceg-Bosne.

Izvor: Faktor

Related posts:

HADžIHAFIZBEGOVIĆ POTRESAO BiH: Moja BIH je mihrab i oltar pred kojim se kleči i koji se šutao… Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek… SILAJDŽIĆEVA ČETIRI ¨NE¨ – HARIS SILAJDŽIĆ PROPUŠTA 14. APRILA 1992. U WASHINGTONU ZATRAŽITI PODIZANJE EMBARGA NA ORUŽJE Srebrenica iz 1995. kroz fotografije holandskih vojnika: Glad, bijeda i stradali Srebreničani SUSRET ELIEJA WIESELA I KARADŽIĆA: “Crven u licu, natprirodnog pogleda, tvrdio je da su muslimani zapalili Vijećnicu” “Vojnik sreće” o zločinima u Velikom parku: ‘Dragan Vikić je nevin i po komandnoj i po svakoj drugoj odgovornosti!’ SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUMI O PODJELI BIH (I DIO): Kako je Stojadinovićev pokušaj stvaranja Velike Srbije završio stvaranjem Banovine Hrvatske Uoči presude u Hagu: BBC objavio dokumentarni film ‘Mesar iz Bosne’ o Mladiću Ovako je govorio Dodik: Ma, đavola Mladić voli srpski narod, zbog njega svi ispaštamo… Hadžibajrić: Curi nam država, ode kroz prste… Bakir je tu zbog dinastije, babo-sin, a Fahro se previše bavi Bakirom…

Teške optužbe na račun “herceg-bosanske šestorke”: Kako je dio BiH trebao postati Hrvatska banovina