“TJEDNA HEFTARICA” SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Sebija Izetbegović i Rifat Škrijelj svjedoče o istom: kada iza tebe stoji SDA, ili neki od njenih derivata – samo nebo ti je granica!

Portal Centra za istraživačko novinarstvo(CIN), koji se može smatrati kredibilnim izvorom, otkriva da ni univerzitetska karijera samog rektora Škrijelja nije beporijekorna. Dapače, vrlo je problematična. On je prije dvadesetak godina biran za vanrednog profesora na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, a da, navodno, nije ispunjavao uvjete predviđene Zakonom.

 

 

Piše: Senad Avdić

 

PONEDJELJAK, 13. FEBRUAR

 

Pobjeda rock grupe Let 3 na hrvatskom izboru za Eurosong u munjevito kratkom roku je postala tema kojom se bave svi regionalni mediji, društvene mreže, muzički kritičari, analitičari, uskoro vjerovatno i političari. Kada je prije nekoliko mjeseci najavljeno da će razuzdani i nepredvidivi Riječani nastupiti na ovom muzičkom događaju, moglo se predvidjeti reakcije i polemike, samo je teško bilo vjerovati da oni mogu pobijediti i to premoćno. Nešto se očito bitno promijenilo u ukusu publike koja prati ovaj muzički spektakl. Decenijama unazad Evrovizija, a kasnije Eurosong bili su carstva konzervativnog, pa i malograđanskog muzičkog sadržaja. Na takmičenje za Eurosong su liferovani sladunjavi šlageri, ili kičasto aranžirane pop pjesmice koje su izvodile vrckave pjevačice ili ljepuškasti mladići.

 

 

 

 

 

Let 3 su od svog osnivanja prije tridest godina ne samo sušta suprotnost, nego prst u oko toj vrsti ukusa i duhovnosti po kakvima je prepoznatljiva ervopska smotra lakih nota. Oni su provokativni partibrejkeri koji svojim muzičko-scenskim performansima zbunjuju, šokiraju, nerijetko i sablažnjavaju. Na udaru njihovih pjesama su podjednako i konzervativizam, licemjerje kao i nacionalizam, totalitarizam. Zato ništa pogrešnije nije nego ono što su uradili neki mediji u Srbiji koji su optužili Let 3 da su dolazeći traktorom na nastup ismijavali Srbe prognane u Oluji. Momci iz Rijeke nisu iz toga filma. Oni su, pred ostalog (i ostalih) doprinijeli da Rijeka sačuva identitet otvorenog, tolerantnog i antifašisitčkog grada.

 

 

U krivu su i oni koji govore da su antiratne poruke pjesme MAMA ŠĆ puko pomodarstvo i jahanje na valu antiruskog, odnosno antiputinovskog raspoloženja u evropskoj javnosti. I to je lako odbaciti, jer je pjesma nastala prije agresije na Ukrajinu.

 

 

Iako karijeru grupe Let 3 ne baš pratim sa punom pažnjom kakvu zalužuju, jedna njihov nastup mi je ostao u neizbrisivom sjećanju. Prije skoro 25 godina na prvim izborima održanim poslije smrti Franje Tuđmana, riječka grupa sa još nekoliko ozbiljnih rock sastava, među kojima je bio i Parni valjak, održala je veliku feštu u Zagrebu na koncertu podrške Socijaldemokratskoj partiji i njenom lideru Ivici Račanu. Bio je to, tako mi se činilo, kraj jednog operetskog, diktatorskog, represivnog režima, kao i muzike koja ga je pratila, prizemnog tamburaškog šovinizma i patriotskog thompsonovskog trasha.

 

 

Mislim da će i nastup grupe Let 3 na Eurosongu u Engleskoj posvjedočiti o novom duhu vremena, predstaviti Hrvatsku evropskijom, modernijom nego što njena vlast jeste. Kao što je i Konstrakta prošle godine predstavila Srbiju u mnogo ljepšem, vedrijem, normalnijem i inteligentijem svjetlu nego što to čine njeni političari!

 

 

UTORAK, 14. FEBRUAR

 

Nastavlja se višemjesečna sapunica oko doktorata Sebije Izetbegović, direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i supruge lidera Stranke demokratske akcije. Rektor sarajevskog Univerziteta Rifat Škrijelj formirao je komisiju sastavljenu od univerzitetskih profesora. Ona bi u što skorijem roku trebala odlučiti je li napredovanje u akademskoj karijeri direktorice Izetbegović bilo zakonito. Osobito, da li je njen magisterij navodno stečen tokom rata u Zagrebu validan.

 

 

Portal Centra za istraživačko novinarstvo(CIN), koji se može smatrati kredibilnim izvorom, otkriva da ni univerzitetska karijera samog rektora Škrijelja nije beporijekorna. Dapače, vrlo je problematična. On je prije dvadesetak godina biran za vanrednog profesora na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, a da, navodno, nije ispunjavao uvjete predviđene Zakonom. Uz pomoć jednog člana komisije za njegov izbor Škrijelj je, tvrdi se, prijavio naučne radove koje nikada nigdje nije objavio.

 

 

 

 

Istraga o ovom slučaju se još uvijek traje, ali je rektor Rifat Škrijelj reagirao na optužbe. Iza napada na njega, tvrdi on, stoji Stranka demokratske akcije. Iz te stranke su još prije skoro dvadesetak godina, kaže on, pokušavaju mu osporiti akademsku karijeru, što da sada nisu uspjeli.

 

 

U brojnim ranijim javnim istupima rektor Škrijelj je optuživao Stranku demokratske akcije da godinama radi na uništavanju visokog školstva, a poglavito Univerziteta u Sarajevu. Možda je Škrijelj u pravu, samo ostaje pitanje zbog čega je on proveo punih 20 godina u stranci koja uporno radi na njegovom diskreditiranju, kao i uništavanju univerziteta na čijem je čelu. Škrijelj je godinama bio član najužeg rukovodstva te stranke, njenog Predsjedništva, te kandidat za državni Parlament. On je za rektora izabran 2016. godine, a još naredne tri godine je ostao član SDA. Kako je rekao, formalni član. A ne suštinski. Bez formalnog ili stvarnog članstva u SDA on ne bi mogao biti izabran na tu, niti neke prethodne funkcije koje je obavljao. Kasnije se približio rukovodstvu Naroda i pravde i predsjedniku te stranke Elmedinu Konakoviću nakon što je ta ona preuzela vlast u Kantonu Sarajevo koji je osnivač Univerzieta.

 

 

Rifat Škrijelj je barem samo u jednom u pravu: Stranka demokratske akcije za više od 30 godina sistematski je uništavala i u velikoj mjeri uspjela uspjela uništiti sve čega se dotakla, uključujući odbrazovanje, od osnovnog do visokoškolskog. Primjera za to ima napretek. Jedan od najmarkantnijih jeste skandal sa diplomom i naučnom karijerom Sebije Izetbegović. Međutim, i izbor Rifata Škrijelja, profesora bez pretjeranog ugleda u naučnoj zajednici, također je jedan od pokazatelja kako SDA nije birala ni sredstva ni ljudske resurse da nepovratno uništi dignitet i budućnost obrazovanja, a posredno i cijelog društva! Sebija Izetbegović i Rifat Škrijelj, ma koliko se međusobno konfrontirali, su dva lica iste rukavice kojom je zadat težak udarac akademskoj čestitosti, depolitizaciji i modernoj viziji obrazovanja!

 

 

SRIJEDA, 15. FEBRUAR

 

U Sarajevu je početkom godine objavljena knjiga „U ime nacije“ sa podnaslovom „Politički procesi revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji u periodu 1956-1971. godina“. Autorica knjige je Iva Lučić, Sarajka koja godinama živi u Švedskoj. Prije Bosne i Hercegovine njena knjiga je objavljena u nekoliko drugih država.

 

 

 

 

Povjesničarka Lučić u ovoj izvanredno zanimljivoj i važnoj knjizi prati, pedantno, gotovo iz dana u dan, 15-godišnji razvoj ideje o priznavanju muslimanske nacije u socijalisitčkoj Jugoslaviji. Od sredine 50-ih godina prošlog stoljeća kada su se jugoslovenski muslimani morali nacionalno izjašnjavati kao pripadnici drugih priznatih nacija, ili kao Jugosloveni, pa do 1971. godine kada su se na popisu stanovništva napokon mogli izjašnjavati kao zaseban nacionalni korpus. Bio je to težak, naporan i trnovit proces, kojeg su obilježila nerazumijevanja, polemike unutar najvišeg jugoslovenskog i republičkog partijskog vrha. Autorica sa puno akribičnosti i istraživačke predanosti pokazuje da je i unutar muslimanske zajednice, odnosne njene političke i intelektualne elite, nije bilo jedinstva u vezi sa ovim pitanjem. Iva Lučić izdvaja imena onih aktera u partijskim redovima i među inetelektualcima koji su najzaslužniji za revalorizaciju muslimanske nacije. Među njima su političari Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Avdo Humo, Hasan Brkić, Salim Ćerić, Nisim Albahari Branko Mikulić, te intelektualci Atif Purivatra, Hamdija Čemerlić, Muhamed Filipović, Enver Redžić i drugi. U knjizi se jasno pokazuje da je pitanje priznavanja muslimana kao zasebne nacije bilo sastavni dio borbe bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva za jačanje subjektiviteta Republike BiH i njeno čvršće pozicioniranje unutar jugoslovenske Federacije. Sa jačanjem liberalnih, federalističkih struja unutar jugoslovenskog partijskog vrha jačao je i utjecaj republika i njenih građana i naroda.

 

 

Također u knjizi možemo naći i dokaze da ni u to vrijeme u susjednim republikama, Hrvatskoj i Srbiji i njihovim komunisitčkim elitama nie bilo previše razumijevanja niti simpatija za posebnost i ravnopravnosti BiH. Kada pročitate, recimo, izjave hrvatskih komunističkih prvaka iz toga vremena, poput Vladimira Bakarića, ili Savke Dapčević Kučar, bit će vam jasno sa paternalisitčka politika Franje Tuđmana prema BiH i Hrvatima u njoj nije incident, nego da ima svoj prepoznatljiv kontinutet.

 

 

Ova tema bez obzira na njen značaj i vječitu aktuelnost prilično je skromno, nedovoljno ambiciozno i površno tretirana u ovdašnjoj historiografiji. Prilično je indikativno, ali nikako i iznenađujuće da se njom bavi autorica koja živi i radi u inozemstvu. Gotovo sve važne historiografske knjige o novijoj ili starijoj povijesti BiH zadnjih godina su napisali strani autori. Izdvojimo samo važne knjige autora poput Noela Malcolma, Marka Atile Hoarea, Haviera Bougarela, Maxa Bergholza. One su dostupne ovdašnjim čitateljima zahvaljujući nekolici agilnih izdavača i prevoditelja. Ako izuzmemo angažman povjesničara profesora Husnije Kamberovića i kruga ljudi oko njega, doprinos ovdašnje službene hgistoriografske nauke istraživanju moderne historije Bosne i hercegovine je tragično mali i nebitan. Historijske, ili kvazihistorijske knjige pišu političari, vojnici, priučeni publicisti, čine to uglavnom površno, nestručno i pristrasno, kreirajući uglavnom nacional-romantičarski narativ i veličajući vladajuće politike. Za zaobilaženje tema poput one kojom se u svojoj knjizi bavi Iva Lučić postoji još jedan bitan razlog. Želi se unutar bošnjačkog političko-ideološkog polja marginalizirati i prećutati doprinos komunisitičke vlasti u emancipaciji BiH i njenih naroda, posebno muslimana. Na taj se način nastoji uvjeriti ljude da je sva važna povijest počela prije 30-ak godina sa pojavom nacionalisitčkih stranaka i njenih lažnih lidera i tobožnjih narodnih vođa. Knjige poput u Ime nacije pokazuje da je riječ o službeno podupiranim lažima i podlim relativizacijama. Svaki problem, pogotovo nacionalne ravnopravnosti, odnosa sa susjedima sa kojim se danas suočava BiH, ima duboke korijene u bližoj, ili daljoj prošlosti ove zemlje. To potvrđuje svakim svojim retkom izvanredna knjiga Ive Lučić U ime nacije.

 

 

ČETVRTAK, 16. FEBRUAR

 

Danas je Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH stigla u nastupnu posjetu Hrvatskoj gdje ju je primio kolega Andrej Plenković. Dvoje premijera su izrazili zadovoljstvo zbog razvoja političkih prilika u BiH, brzinom uspostave vlasti i implementacijom izbornih rezultata. Suglasili su se da je neophodno dalje raditi kako bi Hrvati u BiH imali svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

 

 

 

 

Nekako u isto vrijeme u Sarajevu je zasjedao Dom naroda Parlamenta BiH na kojem se biralo njegovo rukovodstvo. Kao bošnjački dopredsjednik Doma naroda izabran je Kemal Ademović iz Naroda i pravde, Protiv njega su glasala četiri preostala bošnjačka zastupnika, ali su ih preglasali delegati iz Klubova Srba i Hrvata. Za Ademovića je glasao i Dragan Čović koji ne propušta niti jednu priliku da upozori da je neprihvatljivo i nelegitimno da narodni predstavnici jedni drugima biraju predstavnike. Formalno, Ademović je izabran pod istim okolnostima kao i Željko Komšić; sa tim da je prvi biran posredno, a drugi neposredno. Ali, također, je istina da su izborom i jednog i drugog nije prekršen zakon.

 

 

U Domu naroda BiH se glasalo, dakle, po građanskom principu: jedan čovjek-jedan glas. Istovremeno, ukoliko bi neko predložio da se taj princip smatra univerzalnim, naravno u skladu sa postojećim izbornim i ustavnim okvirom, taj bi prijedlog bio odbačen kao unitaristički, majorizatorski. Naravno da je naivno i uzaludno tražiti u politici dosljednost i konzistentnost, ali barem minimalno prisustvo logike ne bi bilo nadomet. Jer, ne može se smatrati normalnim i ne može bez posljedica proći praksa po kojoj se tobože od dominacije i majorizacije jednog naroda bori tako što će ga druga dva naroda preglasati i majorizirati. Možda bi trebalo operativno razraditi praksu koju smo dana vidjeli u Parlamentu i to tako da ubuduće predstavnike jednog naroda biraju isključivo druga dva. Tako bismo umjesto najvećih dobili najmanje i najlošije Srbe, Bošnjake i Hrvate. Ako ništa dobrog nisu donijeli najveći na najbolji, legitimni, možda bolje sreće ova zemlja bude ako je budu vodili, loši, ili nikakvi, nelegitmni predstavnici, odnosno pripadnici svojih naroda!

 

 

PETAK, 17. FEBRUAR

 

Ovih dana nekoliko vodećih svjetskih novina iscrpno pišu o skandalu vezanom za izvjesnu informatičku firmu u Španjolskoj imenom Eliminalia koja se bavi pranjem, odnosno friziranjem biografija svojih klijenata. Reklamni Slogani Eliminalije su „Brišemo vašu prošlost“, odnosno “Izgradite svoju budućnost“. Naime, korisnici usluga traže od zasposlenika Eliminalie da pročešljaju njihove biografije koje se nalaze na internetu, ili društvenim mrežama. Da iz njih izbace one dijelove koji im se ne sviđaju, koji ih kompromitiraju, i tako svoje biografije učine uzornim. Među korisnicima usluga nalaze se ljudi iz cijelog svijeta, ima tu značajan broj osoba sa bogatim kriminalnim dosijeima, ali i državnika poput sirijskog diktatora Asada. Nakon što im se propere i posuše neugodni detalji iz prošlosti oni kreću u nove/stare poslovne poduhvate.

 

 

 

 

Novinarima koji su istraživali ovaj slučaj nije baš najjasnije koliko je takvo poslovanje legalno, ali su zaključili da sasvim sigurno jeste problematično iz aspekta morala i javne higijene.

 

 

Gotovo sam siguran da se dotična španjolska firma za popravku oštećenih biografija i njeni zaposlenici ne bi hljeba najeli kada bi poslovali sa mušterijama iz Bosne i Hercegovine. Malo ko se kod nas od ljudi koji djeluju u javnom prostoru stidi nečasnih i kompromitirajućih dijelova svojih biografija. Mnogi akteri javnog života su često ponosni na tamne mrlje u biografiji kojih bi se svako pristojan stidio. Diče se svojim boravkom u zatvoru, hvale svoju kriminogenu snalažljivost, ponosni su na rezultate svog nezakonitog djelovanja. U tome imaju stabilnu podršku građana, birača. Oni ili lako zaboravljau i kratko pamte, ili su fascinirani lošim momcima i njihovim kontaminiranim biografijama. Pravomoćne sudske presude, ili boravci u zatvoru nisu eliminatorni za izbor na bilo koju javnu ili državnu funkciju. Tako je bilo prije 30 godina kada su vlast preuzeli bivši zatvorenici i osuđenici, Alija Izetbegović, Fikret Abdić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Mate Boban, Franjo Boras… Tako je i danas kada Fadil Novalić pola svog vremena provodi u kancelariji federalnog premijera, a pola u sudnici Suda BiH gdje odgovara za kriminal. Za direktora Službe za poslove sa strancima, dakle jedne od najvažnijih i sigurnosno najosjetljivijih državnih agencija, izabrana je nedavno osoba sa pravomoćnom sudskom presudom. Oni koji su ga predložili i izabrali kažu da je to bilo davno i da je otišlo u tzv. zastaru. Istovremeno na čelu drugog entiteta je čovjek koji se nalazi na crnim listama Amerike i Velike Britanije. Na tri najvažnije funkcije u državi, dva doma u Parlamantu BiH i Predsjedništvu BiH imamo osobe koje su također uvrštene na crne liste najmoćnijih država svijeta.

 

 

Tako se ovdje peru biografije, nisu nam uopće potrebni španjolski informatički higijeničari i njihove praonice. Naši uglednici se ne stide svojih biografija, ponosni su na njih. Da ikako mogu oni bi ih dopunjavali stvarnim ili izmišljenim nečasnim radnjama i nezakonitostima jer samo to ovdje ima prođu na političkom tržištu.

 

 

SUBOTA, 18. FEBRUAR

 

Bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran u opsežnom intervju za beogradski dnevni list „Danas“ govorio je, uz ostalog, o (svojoj) jugonostalgiji, odnosno odnosu prema nekadašnjoj zajedničkoj državi. On je ponovio konstataciju da su Jugoslaviju prije više od stotinu godina stvarali najbolji, a da su je 90-ih godina uništili najgori. Sidran kaže: „Jugoslavija je bila i biti će sve bolja i bolja, zato što je naša stvarnost sve gora i gora“.

 

 

 

 

Zanimljivo je pratiti reakcije i komentare na ove njegove tvrdnje u srbijanskoj javnosti. One svjedoče o njenoj konfuziji i ideološkoj zbrci u vezi sa sudbinom Jugoslavije. Ta je konfuzija, naravno, posljedica različitih, ambivalentnih poruka koju godinama i decenijama tim povodom šalje srbijanska politika, a pogotovo intelektualne elite. Sa protokom vremena sve je snažnije i dominantnije uvjerenje u Srbiji da je Jugoslavija bila srpska zabluda. Najmudrije srpske glave godinama naširoko pišu, govore i dokazuju da Jugoslaviju nije ni trebalo ni stvarati i da je dobro što je propala i što je Srbija, nakon izlaska Crne Gore iz zajednice, napokon samostalna država. I sve je u redu sa tom važnom i utjecajnom školom mišljenja, kada ona istovremeno ne bi upadala u zamku protivrječnosti. Isti ljudi koji tvrde da Jugoslavija istorijska greška i prizivali da se ona raspadne, optuživali su i optužuju bivše republike Sloveniju, Hrvatsku, pa i BiH da su razbili Jugoslaviju. Ako su rukovodstva tih republika zaista rasturila Jugoslaviju, dakle nešto što po njihovom mišljenju nije nikada ni trebalo ni postojati, onda su oni zapravo pomogli srpskim suverenistima.

 

 

Nije bez argumenata, ali jeste bez utjecaja u srpskoj javnosti, druga jedna škola mišljenja prema kojoj su Slobodan Milošević i njegov režim bili ti koji su razbili bivšu fererativnu Jugoslaviju. Najicrpnije je o tome pisao i dokazivao veliki srpski advokat Srđa Popović. On je pobrojao desetine zakona i secesionističkih mjera koje je donijela Miloševićeva Srbija početkom 90-ih, od preuzimanja štamparije novca, do formiranja ministarstva odbrane… koji su bili u suprotnosti za saveznim zakonima.

 

 

Očigledno da ni u vrijeme kada je ta država postojala, Jugoslaviju nisu svi koji su živjeli shvatali i doživljavali na isti način. Stoga je sasvim logično da je to slučaj i danas kada svjedočimo pomalo apsurdnom slučaju da sarajevskog pisca u Beogradu optužuju za raspirivanje jugonostalgije i gotovo neounitarističkih sentimenata!

 

 

NEDJELJA, 19. FEBRUAR

 

Sjajan uspjeh skijašice Elvedine Muzaferije koja je na takmičenju Evropskog kupa osvojila srebrnu medalju ravan je senzaciji koju je njen sugrađanin Semir Osmanagić plasirao prije mnogo godina kad je u Visokom oktrio nalazište piramida. Osmanagić je, prema vlastiom otkriću, prije mnogo hiljada godina osvojio Mars, skijašica Elvedina je skromnija- ona je zadovoljna ako se iskrca na krov skijaške Evrope.

 

 

 

 

Jeste činjenica da neko iz Visokog ko se pritom bavi skijanjem bude u svjetskom vrhu, čudo ravno Semirovim fiktivnim piramidama, ali taj slučaj ipak se uklapa u sportski pejzaž poslijeratane Bosne i Hercegovine. Potvrđuje se pravilo da svi veliki sportaši, kao i sve velike rijeke, dolaze hajde da ne kažem baš iz provincije, jer Visoko to nije, nego dolaze sa periferije. Ili još preciznije – sportska krema Bosne i Hercegovine nastaje na manjoj ili većoj udaljenosti od Sarajeva. Lana Pudar je iz Mostara, Amel Tuka, dvostruki osvajač medalja na svjetskim atletskim prvenstvima, je iz Kaknja, njegov kolege Mesud Pezer je iz Zenice, Jusuf Nurkić iz Živinica, Džanan Musa rođen je u Bihaću, a Mirza Teletović u Jablanici. U Bosanskoj Gradišci trenira i priprema se za veliku tenisku karijeru Tea Kovačević, čudo od djeteta od 12 godina koja je prvakinja BiH u svim starosnim kategorijama osim seniorske. Odbojkaške sestre Bošković su iz Bileće i tako redom. Možemo retrovizor usmjeriti i u dalju prošlost, da nas podsjeti da je tako bilo i u neka druga vremena, da je Mirza Delibašić karijeru počinjao u Tuzli, Razija Mujanović u Čeliću, Safet Sušić u Zavidovićima, Marijan Beneš u Banja Luci, Vahid Halilhodžić i Hasan Salihamidžić u Jablanici, a Meho Kodro i Bojan Bogdanović u Mostaru.

 

 

Kada bih htio biti ciničan, što mi uopće nije mrsko niti strano, zaključio bih da se najbolji sportisti u BiH odgajaju u sredinama gdje ne postoji Fakultet za fizičku kulturu i sport! Tamo gdje se o sportu ne teoretiše, polažu ispiti i ganjaju diplome, nego ga se prakticira, trenira, vježba, trči. Vjerovatno je nakon rata na sarajevskom Fakultetu za sport odštampano više diploma, odbranjeno više magistarskih radova i doktorskih disertacija nego na bilo kom evropskom sveučilištu. A sasvim sigurnoi da nigdje na svijetu osim u Sarajevu, te toksične diplome, ne služe da bi se od sporta pobjeglo, umjesto da bi se u njega vratilo i stečeno znanje prenosilo na mlade generacije. Nakon što bi se profesori sporta prešaltali i ugnijezdili u politiku, svaki pokušaj intervencije u sport, masovni, ili elitni, okončan je pričom o korupciji, namještenim tenderima, menadžerskim ugovorima i pljačkom finansijskih mrvica planiranim za razvoj sporta. Jedino pravo sportski borilište u Sarajevu su sportske kladionice, u kojima s gaji kult prizivanja sreće i brze love bez motike.

 

 

Kada se prije koju godinu Elvedina Muzaferija pojavila na startu takmičenja za svjetski skijaški i kup kolegice i publika su je gledali u nevjerici. Djelovala im je daleko i egzotično poput onih veselih vozača boba iz Jamajke na Olimpijadi u Kanadi. Uglavnom je u zemljama razvijene sportske kulture i industrije masovni sport osnova svega, iz kvantiteta se destilira i njeguje kvalitet. Samo je kod nas obrnuto odozgor prema dolje: planetarni individualni uspjesi sportaša, poput Lane, Elvedine, Amela, Dženana.. podstiču mlade na bavljenje sportom u masovnom formatu. Kako će to društvena zajednica kanalizirati, kako se individualni eksces pretvara u sistemsko pravilo ostaje da se vidi. Nismo do sada imali sa stim sreće u bilo kojoj sferi javne djelatnosti, pa ne treba naivno vjerovati da će sport biti izuzetak!

 

(SB)

“TJEDNA HEFTARICA” SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Sebija Izetbegović i Rifat Škrijelj svjedoče o istom: kada iza tebe stoji SDA, ili neki od njenih derivata – samo nebo ti je granica!

About The Author
-