Trumpov politički cilj u Iranu je bio svrgavanje režima, a za opravdanje je naveo imanentnu prijetnju američkoj sigurnosti i razvoj nuklearnog naoružanja. Međutim, niti je to bila imanentna prijetnja niti je Iran imao namjeru napadati, niti je imao mogućnost da razvije interkontinentalne balističke projektile kojima bi mogli napasti SAD, a nisu bili ni pri kraju izgradnje nuklearne bombe.

 

 

 

Sukobi na Bliskom istoku ušli su u peti dan. Sve je počealo američko-izraelskim napadom na Iran u subotu, danu u kojem su ubili iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Ali Hamneija. Iran je uzvratio gađajući Izrael i američke vojne baze na Bliskom istoku. Žestoka razmjena vatre traje i danas, a sukobu se kraj ne nazire.

 

 

Vojni analitičar i kolumnista hrvatskog portala Telegram. hr Goran Redžepović u intervju za “Slobodnu Bosnu” objašnjava šta se dešava na Bliskom istoku, kako bi se mogao rasplesti rat u zaljevu i na čiju stranu će otići.

 

 

Razgovarao: DARKO OMERAGIĆ

 

 

Gospodine Redžepoviću, Iran je zatvorio Hormuški tjesnac, a Trump razmatra mogućnost da zaštiti tankere. Na koji način i koliko dugo Iranci mogu kontrolisati ovaj iznimno važan plovni put?

 

 

Hormuškim tjesnacem ide oko 20 posto svjetske nafte i puno LNG-a (ukapljenog plina) iz Katara koji je prestao s proizvodnjom i tržište je reagiralo i cijene nafte su preko noći skočile za najmanje 10 posto, a plina još i više. Da pojasnim, Iranci ne moraju fizički zatvoriti Hormuški tjesnac, oni samo trebaju učiniti prolazak kroz njega opasnim u smislu da osiguravajuća društva odbiju plaćati i prihvatiti rizike osiguranja brodova koji tuda prolaze.

 

 

Kakva pravila za tankere važe u Hormuškom tjesnacu?

 

 

To je prolaz koji je najuži neka 33 kilometra, a Perzijski zaljev je jako plitak, dubina počinje tek na otvorenom moru. Veliki tankeri idu kroz njega određenim rutama. On ima odlazeće i dolazeće rute i to širine po tri kilometra i između njih je bafer od pet kilometara. Neki tankeri imaju po 500.000 tona, a dubina mora je svega 25 metara. Samo u uskom pojasu je dovoljna dubina za velike tankere i kada tu dolaze moraju proći kroz iranske teritorijalne vode i ići paralelno s obalom Irana. Tu se otvara prostor za Iran koji te tankere mogu gađati topovima, bespilotnim letjelicama, pomorskim dronovima, balističkim, protubrodskim projektilima. Dakle, imaju sredstva da zaustave tankere. Međutim, sama činjenice da je taj prolaz proglašen opasnim za civilne brodove kompanije tjera da odustanu od plovidbe zbog povećanog rizika.

 

 

Šta SAD mora učiniti da osigura Hormuški tjesnac i omogući tankerima da plove?

 

 

Da bi se prolaz osigurao oni bi morali kontrolirati iransku obalu u dubini od najmanje 50 kilometara. Međutim, taj scenario je malo vjerovatan niti ima nekih indicija o bilo kakvoj kopnenoj invaziji na Iran. To bi bila suluda akcija.

 

 

“TRUMPA SU ODGOVARALI OD NAPADA”

 

 

A jedan tanker je već potopljen?

 

 

 Pogođen je, ali nije potopljen. Kada su drugi to vidjeli oni su stali ne želeći da im se dogodi isto.

 

 

Može li, dakle, Amerika zaštiti tankere?

 

 

Ne može nikako, jer njihovu sigurnost određuju osiguravajuća društva, a Trump ne može narediti privatnoj kompaniji da umanji rizik ako ona stvarno postoji. To što Trump priča može mačku o rep objesiti. To što on priča je suludo i neozbiljno kao i mnoge druge stvari s njegove strane.

 

 

Bilo je mnogo takvih komentara o Trumpu, od toga da je neozbiljan, pa i da je lud, ali on na kraju uradi ono što i najavi. Čini se da ga ne interesuju komentari pametnih ljudi, poput bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a Johna Boltona koji je rekao da se na ovaj način ne ruši režim…

 

 

Prema izvorima koje su prenijeli američki mediji najbliži Trumpovi savjetnici su na nastojali odgovoriti od oružane intervencije prema Iranu. Isto se dogodilo i s Putinom kojeg su bliski saradnici odgovarali od invazije na Ukrajinu. To su ljudi u tim godinama kada gube vezu s realnošću. Koji su njegovi kognitivni problemi stvarno ne znam, ali taj čovjek koji pored očito neznanja i nepoznavanja međunarodnih odnosa prije svega ima i nekih mentalnih problema u procesima donošenja odluka.

 

 

Iranske rakete

 

 

Možemo li onda zaključiti da je napad na Iran isključiva odluka Donalda Trumpa?

 

 

Nije ovo samo njegova odluka. Vjerovatno su pored njega bili i neki jastrebovi koji su pumpali za rat i koji imaju neke svoje osobne interese. Ovo nije bilo samo ludilo Donalda Trumpa. Ko mu zadnji priđe tome on vjeruje. On nema stav, a pogotovo nema viziju.

 

 

Jesu li to proizvođači oružja?

 

 

Ne vjerujem u te špekulacije i teorije zavjere. Na svjetskom tržištu oružja tolika je potražnja da ne mogu isporučiti ni trećinu onoga što se traži i bez rata u Iranu. Njima je mnogo važnija gospodarska stabilnost da ljudi imaju čime kupovati to oružje, jer je potražnja za oružjem mnogo veća od ponude. Nije im za to trebao novi rat.

 

 

TRUMPOV ČISTI “FAKE”

 

 

Trump je rekao da će napad na Iran trajati 4 do 5 sedmica. Hoće li ispuniti svoj cilj, kakav god da je, u tom periodu?

 

 

To ni on sam ne zna. Njegov politički cilj u Iranu je bio svrgavanje režima, a za opravdanje je naveo imanentnu prijetnju američkoj sigurnosti i razvoj nuklearnog naoružanja. Međutim, niti je to bila imanentna prijetnja niti je Iran imao namjeru napadati, niti je imao mogućnost da razvije interkontinentalne balističke projektile kojima bi mogli napasti SAD, a nisu bili ni pri kraju izgradnje nuklearne bombe. A i sam Trump je poslije onog prošlogodišnjeg napada na Iran rekao da su ta postrojenja uništena. To je bio čisti fake. Nakon toga je Trumpov ministar odbrane Pete Hegseth reducirao ciljeve u smislu da ne bi više govorio o svrgavanju režima, nego je rekao da je cilj uništavanje proizvodnih pogona raketa, bespilotnih letjelica, iranske flote i instalacija za eventualno proizvodnju nuklearne bombe.

 

 

Govoreći o dužini trajanja napada, Hegseth je izbjegao odgovor rekavši da je predsjednik rekao da to traje koliko treba da traje. To nam govori da ni oni sami ne znaju koliko će to trajati. Žalosno je da jedan čovjek pokreće rat protiv zemlje od 92 miliona stanovnika bez jasnog političkog cilja, pravog opravdanja da se ta agresija izvrši i bez ikakve legalne osnove u domaćem zakonodavstvu, jer nije dobio odobrenje od Kongresa ili da je u skladu s međunarodnim pravom. To je izvan svih pravnih okvira.

 

 

Čini se da je i sama akcija pokrenuta vrlo neozbiljno?

 

 

Ta neozbiljnost se vidi iz najmanje dva razloga. Kuvajtska protuzračna odbrana oborila je u jednom danu tri američka višenamjenska borbena aviona. To se dogodilo jer Amerikanci nisu na vrijeme iskomunicirali identifikacijske kodove s protuzračnom odbranom Kuvajta i onda je sustav te avione prepoznao kao neprijateljske i obara ih i srećom niko nije poginuo. Tu se vidio izostanak koordinacije. Druga indikacija slabe pripremljenosti Amerikanaca za tako nešto nedostatak planova za evakuaciju njihovih građana. Drugog dana napada Britanci su objavili planove evakuacija svojih građana, a State Department niti je to objavio na web stranici, niti je govorio o tome. Ne zna lijeva šta radi desna.

 

 

Kako je moguće da pored te moćne vojne tehnologije Amerika i Izrael pogode školu s djecom i ubiju tolike nevine civile?

 

 

Ne vjerujem da su to uradili namjerno, jer im taj negativni publicitet ne treba. Škola se nalazi neposredno pored iranske vojne baze. To je stvar obavještajnih podataka, gađali su bazu – pogodili su školu. To ih ne opravdava. U svako oružje koje puca podatke unosi čovjek. Kada je 1999. godine bombardirana Srbija pogođena je kineska amabasada iako nikome iz NATO-a nije palo na pamet da gađa zgradu ambasade, ali je došlo do greške. Ali što se tiče ajatolaha Hamneija i njegovu familiju nisu imali pogrešne podatke, a oni koji su bili u njegovom okruženju su bili kolateralne žrtve koje su oni smatrali opravdani u napadu na središte režima.

 

 

TRI OPCIJE ZA PREOKRET

 

 

Ako većina analitičara kaže da se na ovaj način ne može promijeniti, u kojem smjeru bi ovaj sukob mogao ići u narednim danima, sedmicama ili mjesecima?

 

 

To je pitanje od milion dolara. To vam je tako kada neko nešto počne raditi bez ikakvog ostvarivog cilja ili neke izlazne strategije, a svaki rat mora završiti nekim mirom. Dosadašnja povijest ratova pokazuje da nije moguće režim promijeniti bombardiranjem iz zraka uz izuzetak Libije koja je 2011. bombardirana nakon čega je nastao haos i dan danas je tamo haos. S druge strane svaka mogućnost kopnene invazije je izlišna. Amerikanci nemaju ni snage ni sredstava da izvrše takav napad na neku zemlju. Ostaje treća opcija, a to je unutarnja snaga koja će promijeniti režim.

 

 

Posljedice američko-izraelskog udara na Teheran

 

 

Može li se u Iranu iznutra promijeniti režim?

 

 

Tu ima dosta rizičnih procesa. Opozicija sadašnjem režimu u Iranu je razjedinjena, ideološki, vjerski, vrijednosno, geografski… U opoziciji imate bivše pripadnike samog režima koji bi htjeli promjene unutar samog režima. Tu je i šahova opozicija koja želi vraćanje na staro, odnosno totalno rušenje režima. Onda su tu grupe koje su borci za ljudska prava, prava žena i manjina. Potom su tu opozicione grupe sunita, pa kršćana i drugih skupina poput Azera na sjeveru Irana. Oni su svi heterogeni i razjedinjeni i bez mogućnosti da se objedine. Država je zatvorila internet, kontroliše telefonske linije. Oni ne mogu ni eventualnu pobunu iskomunicirati.

 

 

RIZIK OD GRAĐANSKOG RATA

 

 

Kakvo je stanje u iranskoj vojsci?

 

 

U iranskoj vojsci je oko 600.000 ljudi, od čega je pola vojnika na odsluženju vojnog roka. Međutim, ta vojska je poprilično korumpirana i prilično privilegirana, jer relativno dobro živi u odnosu na ostali dio stanovništva. Oni su vjerovatno bili spremni Amerikancima i Izraelcima prodati neke svoje vojne tajne, ali do sada vojska nije pokazala ambiciju da preuzme vlast jer bi ugrozili sami sebe. Tu je i Revolucionarna garda i Milicija koji imaju otprilike isti broj ljudi kao vojska. Kada bi vojska krenula u preuzimanje vlasti to bi u najmanju ruku izazvali građanski rat u Iranu, jer su pristalice režima toliko radikalizirane da su odlučne da ga brane svojim životima. Neki su u toj priči vraćaju na 1979. godinu i povratak Homeinija iz Pariza u Teheran i izlazak miliona ljudi na ulice tog grada. Policija nije reagovala, a vojska je rekla da je neutralna. Tako je režim promijenjen uz relativno malo nasilja. Šahov režim se bez oslonca na vojsku prestao boriti.

 

 

Trenutno iransko rukovodstvo ima dobro organizirano Revolucionarnu gardu i milicije kojima je podijeljeno oružje i koji bez problema ubijaju protestante. Pokušaj promjene režima bi vjerovatno doveo do velikog broja žrtava među civilima, a uključenje vojske bi stvorilo uvjete za krvavi građanski rat.

 

 

Koliko dugo se Iran može braniti i koliko ima oružja za takvo nešto i može li Amerika na ovaj način slomiti otpor iranske vojske?

 

 

Procjene su da je Iran pred početak ovog napada imao oko 2.000 balističkih raketa i na hiljade dronova Shahed. Amerikanci će sigurno pokušati uništiti proizvodne pogone raketa i komponenata, raketnih goriva… Amerikanci će sigurno bez problema polupati sve te vojne instalacije, ali ništa time neće dobiti. Opet će ostati isti režim, nestabilnost i zatvoren Hormuški tjesnac. Neće biti mira. Amerika i Izrael logistički sigurno mogu mnogo duže podržavati tu svoju operaciju nego što Iran može njima uzvraćati zato su proizvodni pogoni SAD-a i Izraela daleko od bilo kakvih napada, a Iran je stalno pod napadima. Amerikanci mogu duže izdržati, a u Iranu će ostatiti dovoljno topova, tenkova i kalašnjikova da uguši eventualnu revoluciju koja bi tamo krenula i da se brutalno obračuna s nasilnim pokušajem promjene režima iznutra, kaže u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” vojni analitičar i kolumnista Goran Redžepović.

 

(SB)

VOJNI ANALITIČAR GORAN REDŽEPOVIĆ: “Amerikanci će bez problema polupati iransku vojsku, ali time neće svrgnuti režim, ostaje im još jedna opcija”