Dvije godine jablaničke tišine bez prava i pravde

Mještani glasno upozoravaju da na terenu iznad naselja, na mjestu odakle je krenula smrtonosna lavina, nikakav ozbiljniji sistem zaštite ili sanacije do danas nije urađen

Prošle su tačno dvije godine otkako je, u gluho doba noći između trećeg i četvrtog oktobra, u Donjoj Jablanici prestalo kucati devetnaest srca. Dvadeset i četiri mjeseca od apokalipse u kojoj je pod ekstremnim padavinama proradila smrtonosna lavina mulja i kamenja sa obližnjeg nelegalnog kamenoloma, tuga u dolini Neretve nije postala tiša – postala je ogorčenija.

Dok su se ceste popravljale, a pruge ponovo spajale iznad provalija, preživjeli mještani ostali su zarobljeni u nekom čudnom, institucionalnom vakuumu. Danas, dvije godine poslije, njihova svakodnevica se ne mjeri obnovljenim kilometrima asfalta, već traumom koja ne blijedi i pitanjima na koja država uporno odbija dati odgovor.

Najveći paradoks i sramota društva ogledaju se u činjenici da dječak, koji je u toj stravičnoj noći izgubio oba roditelja, u jesen 2026. godine još uvijek nema svoj trajni dom. Život onih koji su preživjeli odvija se između limenih zidova kontejnera i gradilišta na kojima su svi zacrtani rokovi odavno probijeni. Iako se gradi šesnaest kuća, a organizacije poput Pomozi.ba ulažu nadljudske napore da zbrinu ljude, mještani se suočavaju sa apsurdnim birokratskim preprekama – od njih se, nakon što im je bujica odnijela sve alate i mašine od kojih su živjeli, sada traži da sami plaćaju takse i priključke za nove parcele.

Pomoć koja je u prvim mjesecima stizala sa svih strana s vremenom je utihnula, ostavljajući ove ljude same sa njihovim gubitkom i dugovima.

Pravosudni ping-pong s ljudskim sudbinama

Ono što najviše boli i revoltira jablaničke porodice jeste potpuni izostanak pravnog epiloga. Dvije godine su bile više nego dovoljan period da se završe vještačenja, saslušaju svjedoci i pronađu krivci. Umjesto optužnica i sudskih presuda, javnost svjedoči mučnom pravosudnom ping-pongu. Predmet “Donja Jablanica” šeta se od kantonalnog do federalnog nivoa, izuzimaju se novi dokazi, a specijalni policijski odjel POSKOK ponovo provodi istražne radnje jer je proces zbog proceduralnih grešaka vraćen na sami početak.

Novinarska istraživanja su davno ogolila sistem: kamenolom iznad sela, iako bez konačnih koncesija i dozvola, godinama je dobijao poticaje iz kantonalnog budžeta i nesmetano skladištio tone teškog kamenog otpada. Ipak, odgovornost se prebacuje isključivo na višu silu i surovu klimu. Za porodice žrtava to nije bila prirodna nesreća – to je bilo ubistvo s predumišljajem izvedeno kroz nemar i korupciju.

Strah od svake nove kiše

Dok se čeka da spora ruka pravde napokon stigne do odgovornih, u Jablanici raste strah od svake nove jače kiše. Mještani glasno upozoravaju da na terenu iznad naselja, na mjestu odakle je krenula smrtonosna lavina, nikakav ozbiljniji sistem zaštite ili sanacije do danas nije urađen. Država ima planove samo na papiru, a mještani znaju da ih papir neće spasiti ako se nebo ponovo otvori. Ljudi u Donjoj Jablanici i okolnim selima poput Zlata i Buturović Polja primorani su na hrabrost koju nisu birali, svjesni da žive podno tempirane bombe.

Ukupno dvadeset i sedam žrtava – devetnaest u Jablanici, pet u Konjicu i tri u Fojnici – ostaju trajna mrlja na obrazu sistema koji je zakazao. Zato se ovaj 4. oktobar 2026. godine proglašava Danom žalosti – danom kada će se u tišini i sa zastavama na pola koplja odati počast onima koje je progutala planina, dok živi i dalje uzaludno viču tražeći pravdu.

(Stav)